Moja utjeha

Moj život ne bi uopće imao smisla da ne postoji jedna jedina osoba koja ga uljepšava iz dana u dan. Živim u obitelji koja je u početku bila sasvim normalna, sretna. Kad sam bila mala sve je bilo uredu. Nisam imala ni brata, ni sestru, bila sam jedinica, moglo bi se reći „maza“ mojih roditelja. Živjeli smo svi zajedno u maloj kući. Od malena sam više vremena provodila s ocem. Nikad se nisam zanimala za lutke, odjeću, crtane filmove s princezama i prinčevima... Sa ocem sam gledala razne utakmice, igrala nogomet, vozila se na biciklu... Također u vrtiću i u školi sam više vremena provodila sa dječacima. Sve djevojčice iz razreda su mislile da sam čudna, nisam bila kao one. Jednom prilikom su neke od njih došle do mene i počele me ismijavati. Odjednom je do mene došao Karlo. Primio me za ruku, rekao mi: „Ostavi ti njih...“, i odveo me van. To je bio trenutak kad sam upoznala osobu koja mi sada znači najviše u životu. On je samnom bio u najtežim trenucima mojeg života... Kad sam imala sedamnaest godina, moji roditelji su se rastavili. To me jako pogodilo. No brzo sam to preboljela jer sam ostala živjeti sa ocem. No, on to nije tako lako prebolio. Prvih nekoliko dana nije ni sa kim pričao, nije jeo, samo je sjedio u svojoj sobi i gledao sliku moje majke. Nakon nekog vremena je počeo piti. Nekoliko puta sam ga pokušala zaustaviti, no bezuspješno. Jednom, kad sam bila sama kod kuće, sakrila sam sav alkohol koji smo imali u kući. Kad je on došao kući, počeo se derati na mene, čak da me htio udariti, no suzdržao se. Otišao je van iz kuće i lupio vratima. Nije rekao kamo ide. Odmah sam nazvala Karla i ispričala mu sve što se desilo. Rekao mi je: „Dođi kod mene. Tko zna u kakvom će stanju on doći kući.“ Otišla sam do njega i tamo prespavala. Rano ujutro me probudilo zvono mobitela. Bila sam iznenađena kad sam vidjela da me zove moja majka. Ispričala mi je što se desilo. Nakon one svađe s ocem, on je otišao u kafić i tamo se napio. Kad je pokušavao doći opet kući je doživio prometnu nesreću u kojoj je poginuo. Počela sam plakati. Karlo se zabrinuo. Pitao me što se desilo, zašto plačem... Tada je on bio samnom. Osoba koja je od moje najranije dobi moja utjeha.

Do svitanja

Ne znam, bili smo mladi, ludi, željeli smo isprobati svakojake stvari u životu, od onih najgorih pa do onih najljepših, i jesmo, vremenom, prošli smo kroz dosta toga, prošli smo kroz dosta teških perioda, ali i kroz dosta onih sretnih, nasmijanih, samo ne to... Najveća i jedina želja mi je bila da ujutru, kad se probudim, okrenem glavu na desnu stranu jastuka, i vidim njeno prelijepo lice, držim njenu ruku. I ona je to isto željela, čak mi je i govorila o tome, ali nam okolnosti nikako to nisu dozvoljavale. Viđali smo se mi, možda i više nego što je potrebno, uvijek smo bili zajedno, po cijele dane smo provodili zajedno ali uvijek smo to željeli i uvijek nam je to nedostajalo. Pokušavali smo dugo vremena pronaći rješenje i za to, ali nikako nam nije išlo, nije nam se dalo, a vremenom, želja za tim je postajala još veća, iz dana u dan. Napokon, desilo se i to, nismo morali dugo da čekamo. Imao sam praznu kuću, pozvao sam je da dođe prenoćiti kod mene, i pristala je, došla je, pričali smo i zaspala je, i ne, te noći ja nisam spavao, nisam mogao da spavam, nisam želio da mi promakne niti jedan detalj njenog prekrasnog lica, tijela, niti jedan njen pokret nisam želio da ispustim. Gledao sam je cijelu noć dok je spavala, njene crte lica su bile tako magične, tako prekrasne, neopisive, a ona, ona je bila tako nestvarna, kao san, kao da ja nisam tu, kao da sanjam, to je nešto najljepše što mi se u životu desilo. Ostvarila mi se i ta želja, ne u potpunosti, jer sam zaželio da se probudim, ali te noći uopšte nisam spavao, možda ona jeste, onako, na prekide, ali ja nisam, jednostavno nešto mi nije dalo, možda ona, možda ta briga da joj se neće nešto dogoditi dok je pokraj mene, ko zna, možda nešto treće, jednostavno, moji kapci se tu noć nisu sklopili.

Volim je, a lažem je

A ne znam šta više da vam kažem, sve sam ispričao, ne znam više kome mogu da vjerujem, a kome ne, kome dušu više da otvorim, trebam samo nekoga ko će da me sasluša, neko da me razumije. Jednostavno nisam tip koji se vezuje, nisam, nisam nikada bio takav, a hoću li da budem, to se nikada ne zna. Sve se desilo slučajno, mahinalno, par pogleda i eto nas, volimo jedno drugo, sve je bilo na brzinu, jer samo tako je i moglo biti, nikako drugačije. Prevario sam sam sebe, a nisam smio. Ne znam, ne bih sebi dopustio da srušim nečiju sreću, nečije zadovoljstvo, a kamo li njeno, a ona je sanjala o svemu ovome. Ne znam, ja jednostavno nisam takav tip, ne volim obavezu, a djevojka je jedna velika, ne volim ograničavanje, a upravo sam prihvatio takvo jedno. Laganje je jedini izlaz bio. Volio sam je više od svega, ali nisam mogao protiv sebe, nije me mogla ukrotiti, taj divlji duh koji nije mogao da stane, nije mogao da prestane da luta, da traži, istražuje, da se suprotstavlja svemu mogućem i nemogućem, jednostavno takav sam bio, neukrotiv. Volio sam izlaske, oo da, jako sam ih volio, noćne provode, vraćanje kući u sitne sate, volio sam hodanje po cijele dane, ono hodanje bez obaveze da se javiš nekome gdje si, šta si, šta radiš, volio sam ekipu, društvo, druženje, one naše provale, prisjećanje na srednjoškolske dane, a ona, ona to nije podnosila, bila je nevjerovatno ljubomorna, na sve, pa čak i na moje drugove s kojima sam proveo cijeli život, cijelo djetinjstvo, sve do sad. Ne znam, volio sam je, a lagao sam joj, glumio sam svakojake stvari, izmišljao svašta samo da bih mogao da zadovoljim svoje potrebe za ludovanjem. Znam, nisam smio, ali u tome sam vidio jedini način za to.

Od neprijatelja do voljenog muškarca

Nikad ga nisam voljela. Uvijek mi je bio antipatičan i smatrala sam ga kretenom. Nisam htjela imati nikakve veze s njim, dok bi me on stalno provocirao, dobacivao mi, udarao me nogom pod školskim klupama. Mrzila sam dan kad sam se preselila u ovaj grad. Mrzila sam njega, takvog glupog i djetinjastog. Najviše od svega, mrzila sam činjenicu da svaki njegov dodir na mene djeluje poput elektrošokera.

Školski dani su mi bili pravo mučenje, voljela sam ići u školu zbog prijatelja, ali ujutro kad bih se sjetila da ću se opet natezati s njim, lice bi mi se smrklo. Nikada nisam bila tip osobe koji će šutiti ako mu netko nešto dobaci, tako je on mene zvao srmt a ja njega žaba. Ni dan danas ne vidim logiku u tome, ali nema veze.

Jednoga dana nije se pojavio u školi, nitko nije znao di je i tako dok ga nije bilo osjećala sam se čudno tužnom a opet sretnom jer mi barem noge neće biti plave od udaranja. Nakon nastave, profesor nam je došao i rekao kako je Dario završio u bolnici, imao je prometnu nezgodu. Pošto je bolnica bila u gradu u kojemu sam živjela, dok su svi drugi iz razreda bili iz okolnih mjesta, odlučila sam mu otići u posjetu odmah poslije škole.

Ušavši u sobu, vidjevši njega polomljenog kako leži u krevetu priključen na tisuću i jedan aparat srce mi se steglo. Spavao te, te sam sjela na stolicu do njega. Naime, Dario je živio s tetom, pošto su mu roditelji umrli od karcinoma, a teta mu je trenutno bila na poslovnom putovanju u Njemačkoj. Nisu joj ni javili da je Dario nastradao. Nisam željela da bude sam kada se probudi stoga sam ostala do dugo u noć. Napokon, kada je otvorio oči i ugledao me...Osmijeh mu se pojavio na licu. Pozvala sam doktora koji je  odmah obavio rutinski pregled te ustanovio kako će Dario biti dobro. Iako je bio „nadrogiran“ i uspavan u jednom trenutku uhvatio me za ruku i tako držao dok ponovno nije utonuo u san. Idućeg dana, ostavila sam mu poruku da ću se vratiti odmah poslije škole, tako je i bilo. Došavši, Dario je bio vedriji i normalan. Pričali smo cijeli dan, o svemu i svačemu, čak sam i zadaću pisala na njegovom bolničkom ormariću. Kada sam toga dana odlazila uhvatio me za ruku i rekao: "Dođi sutra, molim te."

„Hoću“ , odgovorila sam. Bio je u bolnici preko dva tjedna, svaki dan sam mu dolazila i ostajala s njime dok me medicinske sestre ne bi otjerale. Kada je napokon krenuo u školu, stvari su se totalno promijenile. Nismo se više međusobno vrijeđali, ujutro bi me zagrlio i poljubio u obraz, pod odmorima smo stalno bili zajedno. Naravno, svima je bilo čudno i svi su nas pitali što se događa, a mi bismo se pravili glupi. Jednom dok smo se vraćali iz škole, pratio me do stanice, kao i svaki put. Stao je, uhvatio me za ruku, povukao k sebi i poljubio. Od toga dana smo zajedno, od toga dana smo nerazdvojni. Od neprijatelja do osobe bez koje ne mogu zamislitii život. Ljubav, čudna stvar, zar ne?

Život sa njom je ludnica

Bila je to jedna srednjoškolska ljubav, onako simpatična iz nekog ugla, iz mog baš i nije, jer sam je volio više od života, kao što je i ona mene, čuj mene volio, heh, još uvijek je volim, i to nikada neće prestati. Živimo u malom dvosobnom stanu, ispunjenom ljubavi, srećom i radosti, tuge nije bilo, ne, takvu riječ nismo htjeli da spominjemo u našim životima. Po malo sam radio, onako sezonski, čisto da ljudi ne govore da živimo od ljubavi, samo da platimo stan, režije i ostalo, ona je radila u obližnjoj osiguravajućoj kući, bila je neka vrsta promotera, skupljala klijente. Bilo nam je super, slobodnog vremena nismo imali, jer smo pa može se reći i previše pažnje posvetili jedno drugom, uvijek smo ležali zagrljeni na onom malo trosjedu u kutu našeg dnevnog boravka, tako bi provodili večernje sate, po danu svako na svoju stranu, svako za poslom, ali noć je bila presudna, noć nas omekša, istina. Kao da se probude dva mala djeteta, željna trčkaranja i igranja, željna pažnje, navika i svega ostalog. Da, mi smo bili djeca u tom svom ludom svijetu, živjeli smo na nesvakidašnji način, bili smo sretni i zadovoljni s tim što imamo i nismo maštali o svemu, nego samo o sreći, skroman čovjek je i zadovoljan. Da, bili smo sretni, jako, jako sretni, imali smo jedno drugo, više ništa nam nije bilo potrebno. U to vrijeme sam bio zaluđen s njom, prosto sam udisao onaj njen prekrasni lik, nisam je mogao izbiti iz glave, a nisam vala ni želio, prelijepo mi je bilo tako provodeći ono vrijeme na poslu, misleći na nju, samo na nju, moju ludicu. Za život nam nije bilo potrebno mnogo, par toplih zagrljaja, poljubaca, želja za laku noć i to je bilo sve, ali ipak čovjek u svemu tome osjeti onu toplinu, ono zadovoljstvo i brižnost koju ti jedna osoba može donijeti, nije to mala stvar, kada voliš i kada si voljen, nema ljepšeg osjećaja u životu.

Lutka sa naslovne strane

Kada sam ju prvi puta ugledao, znao sam da je ona jedina za mene. Ime joj je bilo Nikolina. Ona je bila najpopularnija djevojka u školi. Odlikašica. Svaki dan bih ju promatrao na školskim hodnicima. Izgledala je kao da ide po modnoj pisti. Svi su se okretali za njom. Svaki dečko bi ju poželio. Mogao sam samo sanjariti o njoj. Nikad nisam riječ u njezinoj blizini progovorio, a kamoli s njom pričao. Jednom sam imao priliku pričati sa njom, no nisam znao što reći. Srce mi je počelo kucati sve jače i jače... U lipnju smo išli na maturalac. Putovali smo u Španjolsku. Ona je isto išla, naravno. Kad smo stigli u svoje sobe, vidio sam da je njezina soba blizu naše... Prvi dan smo se odmarali od putovanja. Svi smo bili umorni. Sve je bilo mirno. Poznavajući našu generaciju to me čudilo. Drugi dan se situacija promjenila. Razrednici su nas nekoliko puta stišavali u noć. Svaki dan smo uživali na plaži, izlazili u klubove, uživali. Čudilo me što sam rijetko viđao Nikolinu. Inače je ona uvijek bila u središtu pozornosti... Večer prije nego što smo se vraćali kući, imali smo oproštaj. Sjedili smo na plaži u krug. U sredini je gorjela vatra. Svi smo bili opušteni, sretni. Nakon nekog vremena došla je Nikolina. Sjela je kraj mene. Počela je pričati samnom.  Pričala je o stvarima za koje nikad ne bih rekao da se ona zanima za njih. Mogao sam normalno pričati s njom.  Ona je zapravo normalna djevojka... Tog dana mi se bolje svidjela nego prije.  Vidio sam da ona ipak nije toliko „nedodirljiva“ kao što se činila... Nakon te večeri svaki dan smo proveli zajedno dosta vremena. Izlazili smo vrlo često, šetali se, išli u kino, „učili“ zajedno... Nakon nekoliko dana smo konačno prohodali.

Kraljica mog srca

A šta da vam kažem, volio sam je, kao što zlatar voli svoje zlato, nisam mogao dana da provedem bez nje, ne znam, nekakva zaluđenost njenim likom klijala je u mojim venama, bila mi je kao vazduh, nisam mogao da mislim bez nje, jednostavno nisam mogao da živim bez nje. Čudno je to kad ti neko samo tako ušeta u srce, neko koga si nekada pozdravljao samo u prolazu, neko čije ime nisi ni znao, ili nisi obraćao pažnju na to, a sada ti znači sve, jutro ti počinje s njom u mislima, na spavanje ideš s njom u mislima, jednostavno, osvojila me, osvojila me cijelog, pedalj po pedalj moga duha i tijela pripadao je samo njoj. Druge nisam mogao ni da pogledam, a kamo li da se desi nešto više, jednostavno nisu mi bile potrebne, kao da mi je bacila čini, kao da je znala ko sam i kakav sam. Osvajala me iz dana u dan, zaljubio bih se u nju po sto puta dnevno, na svaku njenu riječ, na svaki njen gest rukama samo bih se osmijehnuo, vidjelo joj se u očima šta i kako stvari stoje, vidjelo se sve, pa i to koliko me voli. Inače, nisam bio zaljubljive prirode, moje srce nije bilo lako osvojiti, a ona je to uspjela sa par osmijeha, par toplih riječi i dva nebesko plava oka. Prekrasna onakva kakva zapravo jeste, bez ikakvih izmjena, bila je kraljica moga srca. Takve ljubavi se dešavaju samo jednom u životu. A ja, nekako sam znao da će sve biti ok između nas, na prvi pogled predosjećao sam da bi ona mogla biti ta, kojoj bih se posvetio u potpunosti, kojoj bi otvorio svoju dušu i ostavio srce na dlanu. Jednostavno davala mi je sve znake da je upravo ona ta, ta posebna, izmišljena samo za mene. Nekako me njen lik upotpunjavao, i fizički i psihićki, nisam mogao sebe da prepoznam, nisam se mijenjao, a ona me promjenila, u potpunosti.

Neopisiva bol

Bili smo nerazdvojni, bili smo po cijele dane zajedno, išli smo na isti fakultet, izlazili na ista mjesta, imali isto društvo, a od svega najvažnije je ono da smo imali jedno drugo, da, imalo smo. Sve je bilo kao u bajci, imali smo savršenu vezu, smijali smo se po cijele dane, provaljivali jedno drugo, glupirali se, budalesali, čak smo maštali i o zajedničkom životu, o zarukama, o braku, o našoj maloj dječici, o tome kako ćemo po cijele dane biti zajedno i da nas niko nikada neće moći razdvojiti, sve dok nije došla pauza na fakultetu. A onda, sve je iznenada prestalo, sve se promjenilo. Nismo živjeli u istom gradu, tako da se nismo mogli viđati tek tako, ali opet sam često odlazio kod nje, ona je dolazila kod mene, mislili smo da možemo nadomjestiti tu pauzu na faxu, ali nismo uspjeli. Počele su svađe, mnogo puta smo zaključivali da se svađamo samo iz razloga jer previše nedostajemo jedno drugom. Možda i jest bilo tako, ali ko to još zna. Postalo je nepodnošljivo, sve joj je počelo smetati, svaki moj korak, svaki moj pogled, nisam mogao više to da trpim, pokušao sam sve na lijep način da joj objasnim, ali nije me željela saslušati, prekinuli smo, jednostavno smo okrenuli novi list u životu, bez obzira što to ni ja ni ona nismo željeli, jednostavno se to moralo desiti. Više se i ne čujemo, blokirali smo jedno drugo, izbrisali brojeve, poruke, zajedničke slike, izbrisali smo sve po čemu bi se moglo vidjeti da smo ona i ja nekada postojali. Iz srca nismo mogli, ostala je samo ta neopisiva bol, čežnja za nekim koga voliš, za nekim kome bi život posvetio ali vrijeme to briše, vremenom sve prođe. Vodio sam se onom čuvenom '' panta rei '', sve teče, sve prolazi, pa tako i ova bol poslije nje, proći će jednog dana.

Ona je savršena

Bili su to hladni decembarksi dani. Isao sam sa drugovima ka skoli, nisam ni slutio da cu da naidjem na savrsenu devojku.Sasvim slucajno grupa devojaka je lagano prilazila ka nama, odmah sam ugledao jednu zlatokosu devojku koja je imala na sebi beli dzemper.Odmah mi se svidela, ali na prvi pogled izgleda da se ja njoj nisam svideo, ali ipak prisla mi je i pricali smo nesto vezano za skolu. Pricali smo jedno petnaest minuta , iz tog razgovora sa njom zakljucio sam da je ona veoma dobra osoba , da mi odgovara, prosto savrsena.Bio je odmor u skoli, izasao sam da kupim nesto da jedem, kad sam se vratio u ucionici zatekao sam na klupi neki papiric, zapitao sam se sta bi moglo da bude.Pogledao sam taj papiric, pisao je broj telefona i ime te sevrsene devojke.Prosto sam se naso u cudu, nisam ocekivao ovo.Sutradan se pocnemo dopisivati putem poruka. Posle dva - tri dana dogovorimo se da idemo u kafic. Tako je i bilo, odemo mi zajedno narucimo pice i pocnemo otvoreno razgovarati.U prvom trenutku sam se uplasio za svoje zdravlje, srce mi je lupalo od velikog uzbudjenja, ali nekako sam se suzdrzavao.Pricali smo bas otvoreno , kad u jednom trenutku ona meni prizna da je zaljubljena u mene , iznenadio sam se, ali ipak sam bio hladnokrvan da ne bi ona to primetila.Posle nekoliko dana smuvali smo se, bio sam najsrecniji covek na svetu, mislio sam da je to savrsenstvo. Kako je vreme prolazilo sve sam se vise vezivao za njom, zavoleo sam je,  a i ona mene.Mislio sam da mogu sa njom bilo kuda, da mogu da zivim zajedno s njom, da zelim porodicu sa njom.Zabavljali smo se godinu i nekoliko meseci, mogu da kazem da mi se nekako uvukla u srce, prosto nisam mogao da zamislim dan bez nje. Odlucio sam da je zaprosim, jer prosto ne mogu bez nje. Uradio sam to, zaprosio sam moju slatku devojcicu, stidno je pristala na moju ponudu, tad sam se uverio da je to ono sto sam uvek sanjao, da je to moja savrsena devojka.

Daleko od očiju daleko od srca

Ljubav je cvjetala, u životu nisam bila sretnija. Naučio me kako voljeti, volio me kao nitko do sada. I volio me onakvu kakva jesam, sa svim mojim vrlinama i manama. Možda nisam najljepša na svijetu, čudna sam i djetinjasta, ponekad i pre osjećajna, ali da... On me volio takvu, nesavršenu. "Ne govori to, anđele moj, za mene ti si savršenstvo. Odabrao sam tebe, ne budali." - govorio mi je.
Oh bože, kako sam samo sretna bila. Tih nekoliko mjeseci, sunce mi je sjalo čak i kada je kiša padala, kada su najtmurniji oblaci prekrili grad.
A onda... Moj svijet se srušio, oblaci su se okomili na moj grad, na moje srce. Moj dragi je odlazio daleko, daleko. Morao je, posao ga je zvao. Život moj odlazi na drugi kontinent, a ja ostajem ovdje. Moje tijelo ostaje, a duša odlazi. Ne mogu. Ne želim. Ne znam bez njega. Ne želim prestati gledati te oči, ne želim skinuti ruke s njegovih ramena. Volim ga, majko volim.  Ta noć bila je vjerojatno najgora u mome životu, rekavši si zbogom legla sam u krevet i plakala...Plakala..Plakala. Plakala sam cijelu noć. Majka je bdjela nadamnom grleći me i govoreći kako će sve biti uredu. Hoće da! Bit će, ako on dođe. Ako mi se vrati, ljubav moja. Samo tada će sve biti uredu. Raspadala sam se, bila sam kao hodajući  zombi. Prestala sam jesti, nisam izlazila. Moja soba, koja još njegov miris parfema nosi, bila je moje utočište.
Kada se smjestio, javio mi se. Nije bilo lakše, bila sam zaista sretna što je dobio priliku napredovati u svojoj karijeri ali i neizmjerno tužna što ja nisam uz njega u tako bitnim trenucima njegova života. Znala sam da je tamo sretan, jer tamo mu je bila obitelj, to mu je rodni grad, naravno da je sretan. Zaboravit će on na mene, a ja ću isplakati sve suze u mome tijelu i bit će lakše.
Dani su prolazili, daljina je rasla. Kilometri su ostali isti, ali daljina između naših srca povećavala se. Bilo je tjedana kada se nismo čuli danima, kada bih gledala u mjesec i molila ga da mi kaže da je dobro, iako sam znala da neću dobiti odgovor. Molila sam zvijezde da mu kažu da ima netko tko ga voli, tko ga želi i nada se da je dobro, nisu me čule. Vikala sam, plakala, molila. Kao da su svi gluhi. „Naći ćeš drugog“ , govorili su. Da, možda hoću, ALI GA NE ŽELIM! Sve što želim je on... Samo on.
Mjeseci su prošli, on se javljao sve rjeđe i rjeđe. Nisam mu se javljala prva, a-a ne više! Htjela sam i ja zadržati malo onog našeg ženskog ponosa. Boljelo je, ali vrijedilo je. Bilo je dana kada bih se smijala i bila sretna, ili je to bilo prividno, ne znam. Ali osjećala sam se bolje. Osjećala sam se vedrije. Kao da rana zacjeljuje. "Daleko od oka, daleko od srca." Istina, nadala sam se.
Prošlo je sedam mjeseci od kada je otišao, posljednja dva nismo ni pričali, iako sam ga voljela iako sam plakala, bilo je lakše. Bilo je lakše nasmijati se a pritom ne pomisliti na bol koju tvoje srce osjeća. Bilo je lakše ustati se iz kreveta i pogledati u sunce. Oblaci ga više nisu skrivali... A onda, jedne subote, dok sam još bila u pidžami, u krevetu pila jutarnju kavicu i čitala knjigu. Vrata sobe su se otvorila, mislila sam da je mama, njoj uvijek nešto treba iz ormara, stoga se nisam obazirala na to. Nastavila sam čitati knjigu, nisam čak ni pogledala prema vratima, knjiga me zaokupirala kad sam osjetila pritisak. Netko je sjeo na mene, u blagom šoku spustila sam knjigu i ugledala njega. Njega i njegov predivan osmijeh, njegove prekrasne velike smeđe oči koje se cakle od suza. Ne, nisam mogla vjerovati to je bio san, nadala sam se. Glupo sam gledala u njega, čekajući trenutak kada ću se probuditi. Uvijek bih se budila kada bi san došao do vrhunca, kada bih ugledala njega. No međutim, nisam se probudila... Nastavila sam gledati u to predivno crno lice.
On je zaista bio tu.
Shvativši to, udarila sam ga knjigom. Nakon svega, nakon mjeseci nejavljanja, patnje i agonije on se pojavi i sjedne na mene. Ne može! Ma koga ja zavaravam, naravno da može. Zagrlila sam ga snažno i plakala kao mala beba, najviše me bolilo što sam čula i njegove jecaje.
- Oprosti! Oprosti što ti se nisam javljao. Bolilo me, nisam mogao. Nadao sam se da ćeš me zaboraviti, da ćeš me pustiti, da ću te na taj način preboliti. Pričao sam s tvojom mamom  i shvatio da me voliš kao i ja tebe. Nije opravdanje anđele moj, znam da nije. Ali, nisam se javljao jer sam nam pokušavao osigurati budućnost. Naporno sam radio, činio sve kako bi bili sretni. Idemo, anđele moj. Idemo! Dobio sam priliku nastaviti karijeru u Engleskoj, gdje sam i tebi našao faks koji ćeš pohoditi. Sve sam sredio. Samo, još jedna stvar je ostala neriješena...Volim te! Ludo ludo ludo te volim.  Hoćeš li se udati za mene?
Slušam, gledam i ne vjerujem. Plačem, ne vidim od suza a opet sve je bistro.
-Da, da. - uspjela sam reći kroz jecaje. Zagrlio me čvrsto i više me nikada nije pustio.
Daljina nas je možda udaljila, ali ljubav nas je ponovno spojila. Srca su nam jedno, sljubljenija kao  nikada. Volim ga više od svega, i njega i našeg predivnog sinčića.

Oprosti mi !

Bili smo dvoje mladih koji su se voljeli, dvoje koje bi život dali jedno za drugo. Po cijele dane smo bili zajedno, smijali bi se, glupirali se, nikad nam nije bilo dosadno, ali postojao je problem, a to je bila noć.. Uvijek sam bio ljubomoran, valjda zbog toga jer mi je i previše bilo stalo do nje, i uvijek sam je kontrolisao, možda i nesvjesno, ali sam to uvijek radio. Nisam joj vjerovao, a trebao sam, mislio sam da me laže, nisam prepoznao svu onu ljubav koju mi je pokazivala, nisam vidio ljubav u njenim očima, a bila je tamo, bila je. Po cijele noći smo pričali, ispočetka je uvijek sjajno bilo, ja mangup, a ona, ona je uvijek kapirala moje šale, znala je plakati kada bi nešto provalio ili rekao joj, a sad, sad plače, a kako je vrijeme prolazilo taj se plač pretvorio u onaj pravi, ne zbog smijanja, nego zbog mog nemilosrdnog nabijanja na nos svega što bih smislio. Bio sam i previše ljubomoran, a ona previše slaba, nije mogla da se svađa samnom jer nije mogla da povisi ton, stalo joj je previše, a ja, mangup, nisam to mogao da skontam, umišljao sam neke stvari koje uopšte nisu ni postojale, umišljao neke gluposti koje sam tek poslije shvatio, ali bilo je kasno, kasno za povratak. Shvatio sam šta sam uradio, i nisam mogao da to sebi oprostim, što sam njene prelijepe oči svake noći punio suzama, nisam to mogao sebi nikako da oprostim, izjedalo me, iz dana u dan. Morao sam da prekinem, nisam više mogao to sve da podnesem, tu njenu pretjeranu dobrotu, to sve što je radila za mene, a ja, nezahvalan, mislio sam da je sve bila šala, a nije, nimalo. Nazvao sam je te poljednje noći, i rekao sve što sam imao, plakala je, ali nikada kao tad, plač više nije bio isti, nego deset puta gori, slomio sam je, nesvjesno, ubio sam svaki gram ljubavi koji je osjećala prema meni. Jednostavno, morao sam.

Volim osmjeh tvoj

Volim njen osmijeh najvise na svijetu.Kada se moja djevojka Ivana nasmije kroz glavu mi prodju svi najsretniji trenuci u zivotu koje sam proveo s njom.No nije uvijek sve sretno i zabavno,naime kada smo poceli zivjeti zajedno bez nasih roditelja dogodilo se nesto strasno.Napokon smo sav namjestaj namjestili i krenuli proslaviti pocetak naseg zajednickog zivota i ljubavi i mojoj djevojci je zazvonio mobitel i vidjela da je zove otac.Javila se i odjednom je taj njezin najljepsi osmijeh nestao s lica te su krenule suze,meni je kroz glavu proslo sve najgore.Ona nije poklopila slusalicu vec je samo pustila mobitel koji je pao dolje i ona pocela jako plakati. Podigao sam mobitel i stavio ga u dzep nakon cega sam iz sve snage zagrlio Ivanu neznajuci sto se dogodilo jer meni nije bitno sto se dogodilo ako vidim djevojku da place znam da nije nesto dobro.Kada se malo smirila rekla mi je da joj je otac javio da je njezina majka imala srcani infarkt i da je zavrsila u bolnici,isto je rekao i da je u zivotnoj opasnosti te da brzo dodemo u bolnicu kako bi joj bili podrska.Uzeo sam kljuceve od automobila i odma nas odvezo do bolnice kod koje je Ivana izletjela iz automobila i brzo otrcala do svoje majke.Dosao sam u sobu njene majke i tamo je bila tako grozna situacija da ja doslovno nisam mogao pet minuta izdrzati u toj sobi a da ne izadem.Uzasno mi je bilo zao njene majke ali zbog ljubavi prema Ivani sam ostao uz nju cijelu noc i kada se ona ujutro smirila razgovarali smo o daljnjoj situaciji i postupcima koje bi mogli napraviti.Odjednom dolazi doktor koji kaze da je Ivaninoj majci puno bolje te da ce je sutra vec moci pustiti kuci na lagano odmaranje,rekao je jos da ce je danas ostaviti na daljnjim pretragama koje ce utvrditi zasto je doslo do infarkta i kako bi to mogli rijesiti.Ivani, meni i Ivaninom ocu opet se osmijeh vratio na lice te smo svi bili sretni radi toga.Kada sam ugledao Ivanu opet tako nasmijanu sve brige i problemi su mi pali sa srca te nisam mislio o nicem losem samo o ljubavi moje Ivane.

Teško je opisati ...

Bilo je to prekrasno ljeto 2000 i neke godine, ona i ja šetamo uz obalu rijeke, držali smo se za ruke, psihički, fizički smo samo hodili jedno pored drugog, bili smo nerazdvojni, dva tijela a samo jedno srce, onaj osjećaj kada u nekome prepoznaš sebe, kada u njenim očima vidiš ono što nikada do tad nisi, kada u njoj prepoznaš onu s kojom bi život mogao da provedeš. Šetamo lagano, dok nas mami lagani žubor vode, prekrasna melodija za uši, neshvatljivo je to koliko je malo čovjeku potrebno da bude sretan i zadovoljan, par toplih zagrljaja, držanje za ruku, poljubac i to je sve, i tada, u tom trenutku shvatiš koliko ti znači ta osoba, ona koja te čvrsto za ruku drži i obećava da vas nikada ništa neće rastaviti. Teško je to opisati riječima, jednostavno se mora doživjeti da biste povjerovali u ono o čemu vam mnogi pričaju, hvale se, a ustvari ne znaju ni kako ni šta, zapravo nemaju pojma o tome. Bila je prekrasna, kao i danas, bila je moje sunce u ranoj zori, koje te miluje rano ujutru i viri kroz prozor ne bi li te probudilo, bila je ona, ona za život cijeli. Prekrasno je vidjeti da se dvoje mladih iskreno vole, a još ljepše je kad si ti na jednom od ta dva mjesta, kada te neko bezuslovno voli, svaki dan ti govori da te voli i da si ti njeno sve, govori ti da si ti njen smisao života, njena inspiracija, njena želja i nada za sutra. Opet kažem, teško je to laicima opisati, onima koji to nisu doživjeli, koji ne vjeruju u onu pravu, istinsku povezanost dva bića, dva tijela, dva srca, a jedan otkucaj. Bilo nam je prekrasno tih dana, baš kao i danas, kada nas ništa ne razdvaja i kada možemo da budemo sretni u ovom našem malom, ali zaista ludom svijetu razumijevanja i ljubavi.

Samo strast

Bila je neosvojiva, jedna od onih koje se baš i ne vezuju lako, bila je jako tvrdoglava, tjerala je svoju stvar do svake moguće granice, bila je odbojna prema svim muškarcima koji bi pokušali nešto, sve do jednom. Jednog trena desilo se ono što nikada nije ni sanjala, jedan baš takav muškarac joj je okrenuo tlo pod nogama. Marko je bio tipična muškarčina, teretana, kuća, škola, klasika, onako crnokos mamio je njene poglede iz dana u dan, ali bio je tu jedan problem, on ju nije primjećivao. Magdalena se svim silama trudila da zadobije Markovu pažnju, ali jednostavno nije išlo. Sve do trenutka kada mu se javila, desilo se to u školskom bifeu dok je on sjedio s društvom. Prišla je i onako kroz smijeh ga pozdravila, on je uzvratio, i tako je sve počelo. Marko i nije bio baš za neku ozbiljnu vezu, stoga nije to ni tražio, zezao se okolo s rajom, glumio mangupa i slične stvari, dok je Magdalena u njemu vidjela ono nešto, što nije mogla da vidi svaki dan. Tajno su se viđali poslije nastave, iza škole, svake večeri u 20:00, trajalo je to dugo vremena. Magdalena se zaljubila, nije znala šta ju je snašlo, dok je Marko cijelo vrijeme bio hladan, nije imao nikakav osjećaj prema njoj, tipični muškarac. Sve što je Magdalena mogla osjetiti od njega bili su grubi dodiri u mraku, njegovi poljupci bili su joj poput vazduha, nije mogla bez njega, a on, on je bio tu samo da bi osjetio tu neku strast prema njenom zgodnom tijelo, iskorištavao je svaku moguću priliku da ju dohvati, da je dodiruje, ali u srcu je bila praznina. Magdalena ga je u kratkom roku i zavoljela, dok je on još uvijek bio hladan. Nije išlo, vidjela je i sama, ali nije mogla sve to da ostavi odjednom, vezala se bila za njega, i fizički i emocionalno, nije mogla sve to da prekine. Upuštala se u sve to do neke određene i realne granice, dok sve to jednom nije puklo. On joj je priznao sve, zbog čega je s njom, šta traži s njom, a ona, iznenađena, nije mogla da vjeruje šta ju je snašlo, razočarana u prvu ljubav samo je stavila ruke na lice i suze su potekle. Preplavljena emocijama, došla je do kraja. I ta prva ljubav, mnogo ju je koštala, od onako ponosne djevojke, do one koja je upotpunjavala strast jednom momku..

Stranac bio, stranac ostao

Bila je to zima, puna snijega i hladnoće. Sjedio sam doma i razmišljao šta bih radio. Sestra je svako malo nailazila i dosađivala mi kako nisam vani. Tako ležao na krevetu, uživao, mada je škola bila završena, tek raspust počeo, naiđe sestra i kaže : - Mogao bi ti izaći sa jednom prijateljicom mojom?

-Kakvom prijateljicom? – odgovorim joj.

 -Jedna lijepa djevojka, hajde ustaj sa kreveta, znaš je, iznanedit ćeš se, to je Mateja jedna i njoj je dosadno.

 Iz prve sam bio šokiran i glava mi je bila puna pitanja i razmišljanja, šta sad i kako uraditi. Spremio sam se i otišao na dogovoreno mjesto. Kada sam došao na dogovoreno mjesto, nikog nije bilo, pomišljao sam da me nije sestra opet zeznula kao prošle godine. Tako sam čekao deset minuta dok nije naišla jedna plava djevojka sa krupnim očima i ravnom kosom. Mislio sam sad kad prođe, okrenut ću se odmah za njom! Prilazi ona te govori: - Ej ćao, jesi ti Anin brat? Trebali smo se upoznati.

- Da,da jesam. A ti si Mateja zar ne? – odgovori  joj.

-Da, jesam, drago mi je, hoćemo li prošetati? 

Šetali smo tako u tim hladnim noćima te časkali o svakakvim temama, upoznao sam je i stekao dojam da je super djevojka. Nakon te večeri, pozdravili smo se te sam joj rekao da mi je bilo lijepo. I sljedećih dva mjeseca smo izlazili često  i dopisivali se preko poruka na mobitelu, imao sam još onaj isti dojam kao i na početku kad sam je upoznao. Jedne večeri sam joj priznao da sam zaljubljen u nju i da gajim osjećaje prema njoj. Ona se iznenadila te je ona isto rekla da sam fin momak i da očekuje od mene da je neću iznevjeriti.

Tako smo bili pet mjeseci zajedno dok jedan dana nije naišao drugi momak, bolji od mene naravno, koji je zgodniji i kako ona kaže nabildaniji. Danas još razmišljam kako sam bio tako smotan i glup na to da sve pristanem. I dan danas prođem pored nje kao stranac. Stranac koji sam bio kada sam se upoznao sa njom, stranac koji sam postao kada smo prekinuli sve odnose.

Kraljice moja

Talentiran a problematičan, sposoban ali tvrdoglav, da to sam ja. Mnogi su se žalili na mene, pa čak i odlazili iz kluba jer me nisu mogli ukrotiti. Ni sam ne znam zašto me uprava kluba još nije bila izbacila. Zaista jesam talentiran, jedan od najvećih nogometnih nada naše zemlje, jedan od onih koji bi mogao donjeti milione klubu. Napunivši sedamnaest godina po prvi puta sam zaigrao za „A“ momčad. Talent je isijavao iz mene, ali moja tvrdoglavost, moje partijanje i kašnjenje na treninge razbijesnilo je trenera te su me ponovno poslali u mlađi tim. Bio sam tako ljut...Više me nisu zanimali ni treninzi ni igra. Išao sam na prilike čisto eto, da se pojavim, jednom sam i zaspao na travnjaku tijekom rastezanja, ni danas ne znam kako. Prošli su tjedni otkada nisam igrao, na treninzima bih se glupirao, zaprijetili su mi da će me izbaciti iz kluba, natjerali me da razgovaram sa psihologom... Bezuspješno. Ako ne može biti onako kako ja želim, a ja želim igrati u prvom timu i uživati u životu, onda neće ni biti. Oni gube, a ne ja. No međutim, jedne srijede pošto nisam igrao primjetio sam djevojku kako sjedi na tribinama, sama i nešto zapisuje u blok. Pogleda na teren - gleda, gleda - spusti glavu - stavi kosu iza uha - zapiše nešto i tako u krug. Pitao sam sugirača zna li tko je ona, rekao je da pojma nema ali da je na svakoj utakmici i da sve zanima tko je. Kimnuo sam glavom. I stvarno tokom idućih tjedana,tajanstvena djevojka je zaista prisustvovala svakoj utakmici zajedno sa svojim bločićem. Moje stanje je bilo toliko loše da više nisam bio ni na klupi te ako ne želim da me izbace iz kluba, utakmicu moram gledat s tribina. Nisam to čak ni toliko loše prihvatio jer dobit ću priliku vidjeti tajanstvenu iz bliza, možda čak i pričati s njom.

Sačekao sam da ona sjedne a potom sjeo iznad nje kako bih mogao vidjeti što zapisuje u taj bločić. Utakmica je započela a ona je okrenula stranicu, na jednu stranu nacrtala kako izgleda postava, a na drugu kako bi to ona postavila. Vidio sam svoje ime u napadu i slatko se nasmijao.

- Hey, čemu moje ime tamo? Zar nisam ja najveća propalica koja je kročila na ovaj teren? - upitao sam je, okrenula se i tada sam joj po prvi puta zaista vidjeo lice. Zeleno - smeđe oči sjajile su se, pune rozne usne iza kojih se skrivaju zubi bijeli poput snijega. Crvena kosa padala joj je preko ramena, a nosić joj je bio toliko sladak da bih ga odmah poljubio.

- Zapravo, jesi. Ali to ne osporava tvoj talent. To što ti imaš psihičkih problema i što ne možeš shvatit da štetiš samo sebi, nije moja stvar. Kada igraš daješ sve od sebe, a to je ono što mene zanima. Ne bi bilo loše da malo pogledaš na šta tvoja ekipa liči bez tebe. Recimo, pogledaj Danijela krenuo je dodati loptu desno u prazno, umjesto da je dodao Kristijanu koji je bio sam na lijevoj strani...

 I tako je tajanstvena djevojka pričala i pričala o nogometu o glupostima koje moja ekipa radi na terenu, nisam mogao vjerovati kakvo oko je ta cura imala! Prije no što netko nešto učini ona predvidi taj potez i unaprijed se nasekira. Bio sam u šoku.

- Eh sad vidiš, da si ti tamo Danijel bi dodao loptu tebi a ti bi s desnom nogom polusnažno poslao loptu u lijevi kut gola i zabio. Karlo, zar ne shvaćaš koliko ti značiš ovim dečkima? - pogledala me kao da sam ubio petoricu a ne kao da sam samo malo popustio u nogometu. Bio sam u šoku.

-Da... - odgovorio sam te sjeo kraj nje.

Do kraja utakmice toliko sam se uživio slušajući je da čuvši sučev zvižduk koji je oglasio kraj utakmice, samo sam ju poljubio. Usne su nam se spojile a struja je tekla mojim tijelom. Nisam mogao vjerovati da se tako osjećam, nije se opirala. Stavio sam joj ruke oko struka, dok su njene bile oko moga vrata.

- Neću te pustiti da mi odeš! - rekao sam joj.

Nasmiješila se i rekla da mora ići, mora ići pomoći jednom momku da si ne upropasti karijeru te me povukla za ruku. Slijedio sam ju. Spustili smo se na teren. Bili smo potpuno sami. Samo ona, lopta, njen bločić i ja. Stajao sam kraj nje kada mi je krenula naređivati:  - Tri kruga puni sprint, dva lagano trcanje. Kreni ! - gledao sam s kolikom strašću to govori, ta njena strast me i navela da se pokrenem.

 Za sat i pol' vremena bio sam mrtav umoran a još se nisam ni sastao s loptom. Djevojka je bila luda, ali negdje u dubini znao sam da ima pravo, da sam propao ako se ne pokrenem sada.

-Idem ja sad. Sutra u pet, isto mjesto.

-Čekaj! Nisi mi ni rekla kako se zoveš...

- Oh, Karla. Drago mi je.

-Karla...

-Vidimo se sutra!

I samo je tako otišla. Otišao sam kući, gdje sam zaspao čim sam došao u kontakt s krevetom. Idućeg dana u pet sati ona me čekala u sredini terena nasmiješena i vrckava kao i uvijek. Tjerala me da dam maksimum od sebe, nakon prvih sat vremena sjeli smo i razgovarali, čak sat vremena. Bila je to prekrasna djevojka, prekrasna srca. Voljela je nogomet i želja joj je biti trener, doselila se ovdje iz drugoga grada i otkrivši nas dolazila nas je gledati. Bijeg od stvarnosti. Nastavili smo trenirati, a nakon toga sam ju opet poljubio.

- Sutra, isto mjesto, isto vrijeme?

- Naravno. - odgovorila je i nasmijesila se.

Dani su prolazili, a ja sam svakog dana bivao sve bolji i bolji. I trener je na normalnim treninzima počeo primjećivati promjene u mome ponašanju i igri. Vidio sam da se potajno smije, i bilo mi je zaista drago zbog toga, jer.... Jedne prilike Karla, s kojom sam tada već bio u vezi mjesec dana rekla mi je:

-Želim te vidjeti kako igraš za prvi tim. Želim te vidjeti u toj bijeloj majici, jer znam koliko jako to želiš. Karlo, moraš se skoncentrirati. Budi nogomet, živi nogomet. Nema više izlaženja, partijanja, alkohola i razno - raznih cura. Radi na svojoj karijeri, kasnije će biti vremena za sve, vjeruj mi. Ako te već nisu izbacili nakon toliko incidenata, pa potrudi se sada! Iskoristi to! Ako ne zbog sebe samoga, ućini to zbog obitelji, zbog mene ako me zaista voliš okoliko koliko kažeš. Ako ti nitko neće reći istinu, znaj da ja hoću. Istući ću te ako treba, ali takav talent kakav ti posjeduješ samo najveće budale ne bi iskoristile. Imaš sada priliku, molim te, molim te nemoj ju zeznuti. Imaš nas koji smo uz tebe, čekamo te da zasjaš. Ako nemaš nikoga s kim bi razgovarao, znaj da imaš mene! Uvijek sam tu i uvijek ću biti tu za tebe. Zato što si predivna, prelijepa, divna, topla i nježna osoba i samo Bog zna koliko te volm. Ma ako ti toliko znači idi van, partijaj, opijaj se, ali time ćeš sebi najviše naškoditi i mislim da si toga svjestan. Život je ništa bez borbe. Ništa, zapravo bilo bi poprilično dosadno da ti se snovi tako lako ostvaruju, zar ne? Život je preživljavanje, na kraju ako si ostvario svoj san znači da si uspio savladati sve prepreke koje je život pred tebe stavio, znaš da si preživio. Znam koliko si dobar, znam koliko jako želiš biti najbolji, i ako ti išta znači, vjerujem u tebe.  Znam da možeš uspjeti u nogometu, da možeš učiniti što god poželiš, ali moraš raditi, naporno raditi. Glava ti treba biti čista, zato smatram da bi trebao biti izvan tog opijanja i partijanja i curica. To samo pogoršava stvari. Fokusiraj se i daj sve od sebe. Znam te! Znam koliko si tvrdoglav. Iskoristi sada to, budi tvrdoglav u vezi uspjeha, zacrtaj si da ćeš uspjeti! Ostvari svoje snove. Karlo, molim te.

Ostao sam bez riječi. Takve stvari da mogu izaći iz tih malih ustašaca, naprosto nemoguće.

-Kraljice moja. - rekao sam joj.

I zaista, nekoliko mjeseci predanog rada i truda. Bio sam pozvan u prvi tim. Sve zasluge dugujem njoj, mojoj Karli. Na prvom treningu „A“ momčadi, iz koje sam izbivao šest mjeseci trener je oduševljeno gledao, nije mogao  vjerovati da sam ja onaj mulac koji bi se samo svađao, za nagradu stavio me u početni sastav i rekao mi je: - Nemoj me razočarati!

 I nisam...  Igrali smo protiv direktnih konkurenata za naslov.

 Bilo je 0-0, šezdeset deveta minuta kada mi je suigrač dodao loptu a ja sam ju raspalio prema golu. Ušla je u gol, a ja od sreće nisam znao što bih. Znao sam da je Karla na tribini, znao sam gdje sjedi. Skinuo sam svoj dres a ispod njega sam imao majicu na kojoj je pisalo „Volim te, kraljice moja“. Otrčao sam do tribine na kojoj je sjedila i naklonio se. Do kraja utakmice dao sam još jedan gol koji sam proslavio tako što sam joj poslao pusu i srce, a za zadnji gol sam asistirao. Svi su bili oduševljeni. Nitko nije mogao vjerovati da sam onaj klinac koji je skoro uništio karijeru zbog malo zabave. Nakon utakmice, jedna televizijska kuća me intervjuirala i na pitanje: - Kako sam se uspio izvući i ostvariti ovakav povratak? - odgovorio sam im: - Nisam ja, Karla je. Hvala ti kraljice moja - te je kamerman pokazao majicu: „ Volim te jedina!“

Ostalo je povijest, rekli bi stari ljudi. Igram za prvi tim već duže vrijeme, za mene se zanimaju strani klubovi ali ne idem nikuda bez Karle. Karla je postala pomoćna trenerica mome treneru te smo trenutno prvi na tablici lige, dobro nam ide i u Europi. I sve to zahvaljujući njoj, kraljici mojoj.

Volim te.

Vjerujem da možemo biti zora novog dana

Kad se sjetim, prošle hladne zime, prošlog januara, nekako zadrhtim kad se sjetim kako smo prolazili samo jedno pored drugoga, ne, nismo se poznavali. Zajedno smo studirali, po cijele dane provodili u jednoj prostoriji, a jedini kontakt nam je bio onaj očima, mig ili nešto slično i to je sve. Sve je počelo spontano, kada sam sjeo da se zezam s njenom najboljom prijateljicom, počela je da me štipka, da me zeza, počeli smo da se smijemo, dodala me na Facebook, počeli smo i pisati, a onda jednu večer je pitala da li je mogu nazvati, pričali smo satima tu noć, kao da se cijeli život poznajemo, kao da smo odrasli zajedno. Vikendom bi izlazili na iste lokacije, ja s društvom, ona s momkom, a ja, mangup, na sve sam to gledao samo kao neko lijepo prijateljstvo, kao da sam bio slijep, nisam mogao da primjetim njene geste kojima je pokazivala ono što joj je bilo potrebno, a u tim trenutcima to sam bio ja. Gledali smo se vikendima i vikendima, ona pored njega, žudila je zamnom, a ja, nisam imao snage da joj išta kažem, sve do jedne večeri, kada je iznenadno počela da plače, ništa mi nije bilo jasno, govorila je kako više ne može da izdrži pritisak, kako je sve guši, kako jedinu razonodu pronalazi u razgovoru samnom, a ja, mene niko ništa nije pitao, ni kako sam, ni je li mi lijepo, niti šta drugo, a meni, meni je bilo sve, samo ne ružno s njom. Imao sam nekog kome mogu srce da otvorim, želje da otkrijem, snove da zaželim. I da, te noći, plakala je i plakala, nije mogla stati, ja izgubljen, zapitkivao sam je, šta je, zbog čega, u čemu je problem, i tada mi je pred nos izbacila milijun malih, sitnih fotografija. Bila je u vezi godinu i pol, a ja, slobodan, nisam htio ništa, nisam htio obavezu, nisam htio da se vežem. Sve do tog trenutka, sve do njenih suza, nisam imao pojma kako to može da zaboli, kako nečija nevina suza može da peče, kako je tek njoj bilo? Nemate pojma. Pričala mi je, sve mi je ispričala, kako je njena veza uguši, kako je već neko vrijeme zaljubljena u mene, te žudi za mojim pogledom, dodirom, poljupcem, ali i to da je trenutni momak voli i previše, te joj prijeti da će uraditi nešto sebi ako prekinu, ako se nešto desi. Nije smjela, nije imala snage da išta uradi, bez svoje volje bila je s njim, a ja, nekako pomahnitao, nisam mogao da je gledam takvu kakva je bila, tiho sam izustio: '' Ne brini, ja sam tu, sve će proči, ja ću ti pomoći '', i tada je sve počelo..Noćima je preko mobitela buncala kako ne smije da bude samnom. A ja, ja to nisam želio da slušam. Ispunjavao sam svoja obećanja kad god sam to obećao, tako je bilo i tada, imao sam namjeru da je oslobodim svega toga, svih tih pritisaka koji su je slamali iz dana u dan, imao sam nekakvu obavezu da to uradim. I uradio sam. Jednoga dana, pozvala me da izađem s predavanja, čekala me u hodniku, ja joj priđoh, onako siguran u sebe, siguran da sam ja to što čeka, i da mene želi, pričali smo nekih nepunih pet minuta, a ona je morala da trči na bus, onako šmekerski, na rastanku sam je pitao: '' A to me nećeš ni poljubiti? '', i okrenuvši obraz, ona je krenula, te sekund prije, ja sam okrenuo glavu, kao u filmovima, kao u nekoj najljepšoj bajci, a ona, zacrvenula se, izgubila tlo pod nogama, nije znala šta da radi, prišao sam joj, zagrlio je, onako čvrsto, onako jako, da osjeti svu tu sigurnost koju sam joj obećao, da osjeti da sam ja tu, i da ću uvijek biti tu uz nju... Vidio sam nešto u njenim očima, nešto što se ne viđa svakog dana, svakog tjedna, svake godine, vidio sam onu iskru koja me zapalila, i želio sam, do tog trenutka želio sam svašta nešto uživotu, a od tog, samo nju... Znao sam da možemo uspjeti, vjerovao sam da možemo biti zora novog dana.

Plavo oko plakalo je

Zima, hladna noć, ona, ja i naš trenutak istine. Najtopliji kutak te sniježne kolibe bio je pretrpan emocijama, njenim i mojim. Decembarska noć, onako tamna i hladna, onako tmurna, ali nije joj uspjelo da nam pokvari taj trenutak, trenutak koji će se pamtiti vječno. Gledao sam je, gledao sam u te nebesko plave oči, bez treptaja, gledao sam tu beskrajnu ljepotu, obavijenu snažnim mirisom jakog parfema, lavanda se osjećala u zraku, pored svih naših emocija. Nemilosrdno sam je pogledao, nisam progovarao, niti ona, niti ja, ćutali smo, naši pogledi su sve govorili umjesto nas. Niti jedna riječ nije bila potrebna u tim trenucima koji život znače, u tim trenucima kada ne znaš gdje si, ne znaš kako si, samo znaš da dišeš za nekog, nekoga koga gledaš pravo u oči, pravo u dušu. Pa ne kaže se valjda džaba da su oči ogledalo duše, e pa ljudi moji, ja sam tu večer gledao u najljepšu dušu koju sam ikada sreo. Izustio sam tiho: ''Volim te'', a ona, ništa, par sekundi, blagi osmijeh na usnama, i suza niz lice, tihi, tanašni odgovor: ''I ja tebe jedini ''. Plakala je, a i ja sam, taj osjećaj, kao da su nam se duše spojile u jednu, jedno srce, jedan razum, jedna duša, a nas dvoje. Srkštenih nogu sjedila je ispred mene, a ja, naginjući se prema njoj raširio sam ruke, te je zagrlio. Nije to bio samo običan zagrljaj, nego onaj, iskreni zagrljaj, kada nekom želiš da pokažeš da ti je stalo do njega, i da osjećaš to nešto prema toj osobi koju grliš. Suze niz njeno prekrasno lice nisu prestajale, ipak, djevojka je to, pomalo sramežljiva, pomalo jaka, ali samo iz vana, duša joj je bila nježna poput prvog novembarskog snijega, pahulja ko pahulja, padala je u moj zagrljaj, potonuli smo.. Zajedno..

Za zabavu

Nisam bio jedan od onih koji pokušavaju pronaći ljubav svog života. Hodao sam od jedne do druge, zabavljao se, lišen emocija. Jedne prilke s prijateljima sam izašao van u nadi da ću ih učiniti ljubomornim po ko zna koji put. Svi su mi govorili da ne budem takva manga, vrijeme mi je da prestanem letiti kao pčela s jednog cvijeta na drugi. Zaboga, dvadeset sedam godina mi je, ali nije mi to nešto značilo. Tamna kosa, dvodnevna bradica i plave oči uz tijelo isklesano u teretani, bio sam otrov za žene. I tako jedne subote, ekipa i ja izašli van, ubacili se grupici djevojaka. Njih tri na nas troje, nema boljega. Jedna od njih je bila bucmastija, prelijepog lica koje je skrivala dugom smeđom kosom. Nikad nisam vidio ništa ljepše, ali sam pokušao to sakriti od svojih, smijali bi mi se. Nakon nekog vremena moji prijatelji i njene prijateljice su se odmakli te smo ostali sami. Zanimalo me kako bi bilo sjesti na ovaj cvijet, od sramote što uopće mislim na to počeo sam joj uletavati s nekim bezveznim forama, dok se ona topila gledajući moje oči. Ostali su se već odavno izgubili stoga sam ju pozvao da mi se pridruži na piću u mome stanu. Pristala je, ostao sam iznenađen ali sam ju ubrzo povukao za sobom.

Došavši, nakon koje čašice više, Prelijepa smeđokosa dama, tijela oblika sata bila je sad već popriično opuštena te me poljubila. Oh te slatke  usne, nisam joj mogao odoliti. Dugo smo se ljubili, mazili...U živao sam. Prvi put u životu mogu reći da sam zaista uživao u tom fizičkom kontaktu u potpunosti. Bilo je tu nešto više, dok ona nije rekla: - Ovo je za zabavu, nadam se da si svjestan toga. Ne mogu si dozvoliti da se vežem za ženskaroša poput tebe. Pa svi znaju kako tvoja reputacija glasi.

Šokiran, samo sam uspio klimnuti glavom. Nasmiješila se a rupice su joj se pojavile na obrazima. O bože, kako je prelijepa. Ostala je kod mene do jutra, a na odlasku je nabacila:  - Vidimo se!

Oh, da... Vidimo, morao sam je opet vidjeti, morao sam opet dirati to predivno raskošno tijelo. Mozak mi nije funkcionirao, bio sam lud. I zaista par dana kasnije smo se i našli i na moje zaprepaštenje sve što smo imali bilo je fizičkog karaktera. Nisam mogao vjerovati da je djevojka poput nje toliko zanimljiva u tom području što me nagnulo da ju poželim malo bolje upoznati, međutim nisam uspio. Nije željela, bio sam joj samo zabava. Prijatelj koji je tu kad zagusti, a ja sam joj samo htio reći da sam zaljubljen u nju. Moja draga, o moja prekrasna dragana za to nije htjela ni čuti. Kada sam napokon skupio hrabrosti, hladno mi je odgovorila: - Žao mi je što to čujem, zaista nisam htjela da se to dogodi. Bio si mi onako, za zabavu. Ne volim te. - ustala je i otišla.

-         -  Za zabavu... -  ponovih. Nisam mogao vjerovati, bio sam slomljen. Sada sam shvaćao kako su se osjećale djevojke koje sam ja tako bešćutno iskorištavao te ih hladno slao kući, jednu po jednu. Zabava, kvragu i ta zabava! Dobro je dok ti ne dođe neka budala poput mene i ne slomi ti ionako krko srce. Shvaćam, da. Sve se vraća, sve se plaća kažu ljudi. Djevojka predivne smeđe kose došla je u moj život i natjerala me da ju ludo zavolim, a onda odšetala lakočom lahora. Za zabavu.. Ništa  bolje nisam ni zaslužio.

Srce mi je osvojila klinka

Sve se desilo prošle godine, jedne proljetne večeri, ležao sam na krevetu i glupirao se po Face-u. Bio sam jako neozbiljan dečko, volio šalu, volio se nasmijati kao niko, ali sam volio i da nasmijavam. Međutim, u svom tom glupiranju, na chat mi stiže poruka od jedne djevojke koju znam od prije, ali samo u prolazu, čisto pozdrav za pozdrav, ćao za ćao i to je bilo sve, i nikada, ama baš nikada ne bih rekao da će mi ta djevojka nešto značiti u životu, sve do te večeri. Javila se mahinalno, odgovorila na neki retardirani status koji sam stavio, i onda je sve počelo, glupost za glupošču, smijeh za smijehom, bukvalno smo plakali tu noć. Djevojku do tad nisam imao, niti sam je tražio, nije mi trebala, sve što sam želio jeste smijeh, zezancija, glupiranje.. Sve do tog trenutka kada mi je srce shvatilo da bi to mogla biti baš ta.. Pričali smo do četiri - pet sati ujutru te večeri, razmjenuli brojeve, i onda na spavanje.. No, nisam odmah zaspao, kao da mi je neko rekao da pričekam par trenutaka, kad na mobitel stiže poruka.. Ništa mnogo, ništa previše nije pisalo u njoj, nego samo '' <3 ''. Osjećaj je nemoguće opisati, nešto kao deja-vu, no nije ni slično. Poslije toga, večer se nije mogla desiti da se mi ne čujemo, iz dana u dan, iz noći u noć, pisali smo u nedogled, iz krajnosti u krajnost. Popodne bi se viđali u vodenom parku, a navečer na Skypeu.. Magični osjećaj se probudio, no ništa ne može da bude savršeno, uvijek nešto mora da zezne, u ovom slučaju, to su bile njene godine, ili pak moje. Bio sam četiri godine stariji od nje, ali nikada, ama baš nikada nisam doživio da me neko u potpunosti razumije, kao što je to mogla ona. Kao da sam sebe prepoznao u njoj, kao da sam upoznao drugog sebe. Voljeli smo iste stvari, iste načine za šalu, istu hranu, iste predmete u školi, voljeli ići na ista mjesta, piti isto piće... Tu djevojku sam nenormalno brzo zavolio, vratila mi je nekakvu vjeru u ljubav, vjeru u to nešto što spaja ljude, vjeru u ono što se ne vidi, a ipak je tu.. Evo, od te večeri prošlo je dvije godine i tri mjeseca, i još uvijek vidim onu istu djevojku koju sam zavolio, koja mi je ostvarila snove, vratila nadu u ljubavni život...

Prijatelji ostaju prijatelji

Upoznao sam je kada smo bili djeca, igrali smo se ispred zgrade sa ostalim prijateljima, bili smo susjedi. Skoro svaki dan, od jutra do mraka kako bi se to reklo. Bila je to djevojčica smeđe, ravne i duge kose, stalno se smiješila kad god bih je pogledao. To je bilo čudno ali nekada i slatko. Nekada bi je ostali prijatelji zezali ali ja sam to zaustavio rekavši da ju ne zezaju, te su počeli mene zezati da sam se u nju zaljubio, pravio sam se kao da nisam čuo. Danas kad smo odrasli, izlazimo i družimo se, smijemo se i idemo zajedno u istu školu, razred pored razreda, ona je isto moje godište ali je prije krenula u školu, ja sam bio malo lijen da idem sa 6 godina u školu. Gajio sam osjećaje prema njoj, ali uvijek sam sebi govorio: „Znam je već dosta dugo, susjedi smo i nećemo biti zajedno!“. Dok mi njezina prijateljica nije ispitivala oko nje, kakva je, šta mislim o njoj. Na ta pitanja sam se pripremao dugo, pitao moju sestru za par savjeta te sam odlucio da ne budem previše upadljiv da ne ispadne da sam zaljubljen, prosto umjeren. Izlazio sam sa njom navečer i šetao, nisam ni pomišljao da se zabavljamo ili tako nešto. Odlučio sam je pitati za vezu, to jeste reci da ne mogu više izdrzati da je gledam „samo kao prijatelji“. Rekao sam joj jednom kad smo izašli kako mi je lijepo bilo cijelo vrijeme naše provedeno, njoj je to laskalo, zacrvenila bi se kad bih rekao da je fina dok je sa mnom, na što smo shvatili da smo zajedno od tog trenutka, ispočetka smo se opet smatrali kao prijatelji, ali smo odtada u vezi. Tako prošlo par mjeseci i ja sam još nju smatrao kao prijateljicu na što sam joj rekao jednog dana, kako je ne bih volio izgubiti, da ostanemo samo prijatelji i da izlazimo svaki dan i družimo se vječno, jer svakoj vezi dođe kraj. Ona se naljutila izprve, ali je shvatila i ona. Danas nakon pet godina se družimo i najbolji smo prijatelji jer prijatelji ostaju prijatelji!

Okrutna duša

Volio sam je toliko jako i tako čisto. Želio sam je samo za sebe, onako nježnu i lijepu, drhtala je u mom naručju. Naučio sam je kako se voli, kako se poljupcima otvaraju vrata raja i poveo je putevima strasti. Još se dobro sjećam njenog pogleda, dok se drhtava prepuštala mojim milovanjima. Bila je tako meka i podatna, kao stvorena da se mazi… Čekao sam je godinama. Bila mi je na dohvat ruke, a opet, tako užasno daleka. Nisam razumio zašto je umjesto mene birala druge, nedostojne njene ljubavi. Bio sam tako prokleto siguran da niko od njih ne može da je voli kao ja. Želio sam da joj pružim sve, ali ona je u meni vidjela samo prolaznu avanturu, nekoga ko je naučio prvim koracima ljubavi. Svi moji pokušaji da je zadržim u svom životu propali su. Možda nisam uspio da pronađem prave riječi koje bi joj objasnile moja osećanja, ali vjerovao sam da dijela govore više od bilo kojih reči. Zar sve one ruže koje sam ostavljao ispred njenog praga baš ništa nisu značile? Da li se makar samo jednom zapitala zašto su mi ruke drhtale dok je odlazila? I kada se vraćala, da li je ikada shvatila zašto je uvijek sa osmijehom primam u svoj zagrljaj? Uvijek sam bio tu kad joj god zatrebam. Čuvao sam je od svih i poput nevidljivog anđela.  Meni ne treba njena zahvalnost i njeno sažaljenje. Samo sam želio njenu ljubav, jedino što mi nije mogla dati,i danas je volim ,dok se ona ljubi sa nekim drugim.Treba mi poput vazduha koji udišem, to jednostavno ne mogu da promijenim, i ne želim. Želim samo nju, da me drži za ruku. I zato čitavog života lutam sam, izgubljen u izmaglici nemoguće ljubavi koju sam toliko dugo čekao. Zaboravio sam na sve druge koje sam u međuvremenu mogao voljeti, sve one koje sam mogao noćima milovati, ljubiti.. Čekao sam nju, jednu jedinu i za mene savršenu.

Ljetne kiše

Ponekad nam neka nesreća u životu ipak donese sreću... Bilo je to prošlog ljeta.  Naše društvo se dogovorilo da ćemo ići zajedno na more. Sve je bilo isplanirano. Pronašli smo super hotel koji nije preskup, pronašli smo predivno mjesto u kojem smo trebali boraviti tjedan dana. Trebalo je to biti tjedan dana čiste slobode, bez roditelja, bez škole i dosadnih profesora. Ukratko, tjedan dana potpunog užitka... To sve zvuči super, zar ne? No bio je problem objasniti mojim roditeljima da će njihova malena „djevojčica“ od sedamnaest godina provesti par dana bez njihove kontrole. Ipak sam odlučila pokušati, nemam što izgubiti... Čekala sam trenutak kad će moji roditelji biti dobre volje, možda se desi nekakvo čudo pa prihvate. Jednog dana, prilikom ručka, sam onako usput spomenula to. Mojoj mami se doslovno kosa digla kad je čula što namjeravam. Odmah je počela sa onim svojim: „Ti uspiješ napravit neku glupost čak kad si kod kuće. kako da znam što ti radiš kad si tako daleko? Znaš li ti uopće kakvih sve ljudi tamo ima? Znaš li što ti se sve može desiti? Kako si uopće mogla pomisliti da ću ti takvo što dopustiti?...“ . Mislim da više nema smisla pitati tatu što misli o tome. Uostalom ne želim opet iste mamine riječi iz njegovih usta čuti. Pokušala sam sa onom taktikom, uvrijedila sam se. Kad sam bila mlađa to je uvijek djelovalo, možda će i sad. Ušla sam u sobu, zaključala se, upalila glasnu muziku i nisam ni sa kim pričala. To je trajalo tako dugo dok nisu popustili. Izgleda da ipak nisu mogli gledati kako njihova „mala djevojčica tuguje“. Pozvali su me u dnevnu sobu. Bila sam hladna, ozbiljna. Mama je počela: „Pošto vidimo da si se jako uvrijedila i da ti je žao pa smo odlučili malo te oraspoložiti. Ipak ideš na more...“. Već sam htjela skakati od sreće, napisati svim prijateljicama poruke da ipak idem. No moja mama nije bila gotova s rečenicom. Nastavila je: „... Ideš na mora, ali s nama. Baš će nam biti lijepo, družit ćemo se malo više...“. I dalje nisam ni slušala njezine riječi. Smračilo mi se pred očima. Da idem s njima na more?! Pa jedva izdržim ručak i večeru s njima, kako ću izdržati tjedan dana s njima?! Pitala sam ih da li mogu ostati kod kuće, no oni nisu željeli ni čuti... Došao je dan kad smo trebali krenuti na put. U međuremenu sam ih nagovorila da imam svoju sobu u hotelu, daleko od njih. Uzela sam torbu i mrzovoljno ju pakirala. Uzela sam sve što mi je trebalo, stavila torbu u auto i sjela unutra. Cijelim putam sam šutjela, nisam progovorila ni riječ. Isto tako je bilo i kad smo stigli. Pred hotelom sam zapazila da grupa momaka ide u isti hotel kamo i mi. Kad sam ulazila unutra jedan od njih mi je otvorio vrata. Rekao mi je: „Izvolite mlada damo.“ i nasmješio se. Uzvratila sam mu osmijeh i odgovorila: „Hvala.“. Pred recepcijom smo zajedno čekali. Počeli smo razgovarati. Razgovor nije bio ništa posebno, onako iz dosade smo počeli pričati. Uzela sam ključeve i krenula prema sobi. Kad sam ju otključavala iza sebe sam čula njegov glas. Rekao je: „ Izgleda da ćemo se često viđati, imam sobu pokraj tvoje...“.  Zapravo mi je bilo drago, barem mi neće biti dosadno. Kad sam ušla u sobu bacila sam torbu na krevet i počela se raspremati. Nakon toga sam malo legla na krevet i odmorila se. Mama je došla u kontrolu. Čak sam nakratko popričala sa njom. Kad je otišla odlučila sam se spremiti za plažu. Obukla sam kupaći kostim. Preko njega laganu ljetnu haljinu. Uzela sam sa sobom torbu i krenula prema plaži. Bilo je još dosta vruće. Legla sam na ležaljku i sunčala se. U daljini sam opazila kako ona iste grupa momaka, koje sam vidjela ispred hotela, skače u more. Među njima je bio i on. Još uvijek nisam znala kako se zove.  No znala sam da ću uskoro saznati. Nakon nekog vremena netko mi je “stao u sunce”. Znala sam točno tko je to bio. Pitao me da li mi smeta. Naravno da mi nije smetao, jedva sam čekala da dođe. Počela sam s njim pričati. Napokon sam saznala kako se zove. Ime mu je Mike. On i njegovi prijatelji su došli čak iz Njemačke ovamo.  Rekao je da se mora malo od njih odvojiti, malo se socijalizirati s drugim ljudima. Dobro me nasmijao. Pričao mi je o glupostima koje oni rade. Iskreno, čudilo me kako dobro govori Hrvatski. Pričali smo dugo, već se smračilo. Zahladnilo je malo te smo krenuli u hotel. Pred vratima od sobe me pitao da li hoću sutra sa njima ići na plažu. Bila sam malo neodlučna, no pristala sam, htjela sam vidjeti kakve to gluposti oni „izvode“.  Prije spavanja sam došla malo na Facebook da vidim što ljudi rade kod kuće. Vidjela sam to što sam i očekivala, zahtjev za prijateljstvo od Mikea i cijele njegove ekipe. Nisam bila iznenađena. Kad sam prihvatila sve zahtjeve odmah mi se javio. Bili smo udaljeni nekoliko metara, no ipak smo razgovarali preko chata. Vrijeme je prolazilo brzo. Ne bih ni pogledala na sat da me on nije pitao: „Ne možeš spavati?“ Tek onda sam vidjela da je dva ujutro. Rekla sam mu: „Laku noć, vidimo se sutra.“... Ujutro me probudilo kucanje na vratima. Otvorila sam vrata u pidžami. Samo se nasmijao i rekao da će me počekati da se spremim. Čekali su me u svojoj sobi. Kad sam se spremila ušla sam u njihovu sobu i pitala: „Možemo krenuti?“. Unutra je vladao kaos, no nije to ništa čudno. Na putu do plaže sam vidjela o čemu je pričao kad je rekao da ne zna zašto se s njima druži i da se mora socijalizirati s drugim ljudima. Oni su onaj tipičan tip muškaraca. Malo primitivno, no stvarno znaju kako nekoga nasmijati. Oni su slični takvi s kakvima se ja družim kod kuće. Na plaži su išli skakati s mola u more. Pravili su se važni, kako to inače muškarci rade. Gledala sam ih. Jedan od njih mi je prišao i pitao me: „Hoćeš i ti par puta s nama skočiti?“. Rekla sam da baš ne volim vodu, no kasnije sam zaključila da sam trebala dobrovoljno skočiti. Bacili su me u vodu, no nisam se ljutila jer su nakon toga i Mikea bacili. Bili smo još neko vrijeme na plaži, a poslije smo se vratili u hotel. Podne sam provela u sobi. Razgovarala sam sa prijateljicama na Skype i pričala im o ljudima koje sam upoznala. Na Facebook mi je došla poruka od Mikea. Napisao je: „Danas u 20:00 na plažu dođi.“ Samo sam mu kratko odgovorila da dolazim. Navečer sam krenula na plažu, kao što mi je rekao. Tamo su čekali Mike i njegova ekipa. Sjedili su u krug oko vatre i smijali se nečemu. Sjela sam kod njih, no kasnije se Mike digao i rekao mi da idem s njim. Hodali smo po plaži, nije pričao onako puno kako inače priča. Na nebu je bilo sve više oblaka. Rekla sam mu: „Uskoro će kiša, da krenemo u hotel?“. No malo prekasno sam to rekla. Počelo je padati. Mi smo i dalje hodali. Stao je na jednom mjestu. Rekao mi je: „Još nikad u životu nisam upoznao takvu djevojku kao što si ti. Nikad nisam mislio da ću osobu koju poznam tek nekoliko dana zavoljeti, kao što sam zavolio tebe.“ Nisam mu ništa odgovorila. Približio mi se i poljubio me. Bio je to najljepši poljubac u mom životu.

Nedaj da ti ljubav sreću kvari

Ne daj da ti ljubav sreću kvari. Ljubav je lijepa stvari i lijepo ju je osjetiti, ali kao i sve ima svoje prednosti i mane. Ponekad se zapitas ima li to sve smisla? Uvijek trebas vidjeti da li preovladavaju prednosti ili mane. Ako provladavaju prednosti, treba pustiti da ta ljubavi traje,ali ako mane,ako ta ljubav utice na tvoju srecu i tvoje zdravlje, onda ta ljubav se polako gasi i treba je ostaviti i jednostavno zaboraviti. Sve je to lijepo dok traje,ali ako te to cini nesretnim,ako zbog toga ne mozes biti sretan,i kvari ti raspolozenje,onda je ponekad bolje biti sam. Jer zasto zbog nekoga biti bolestan i nesretan, niko nije vrijedan tvog zdravlja i tvoje srece. Naci ce se ljubav, koja je propisana ili cak negdje zapisana, to se naziva inace sudbina. Ljubav je nesto lijepo,i treba da srecu donosi,a ne da je kvari. Samim tim,ta ljubav gubi car i smisao koju je imala. Bolje se na vrijeme povuci,i izaci iz veze,nego pustiti da se problemi nagomilavaju. Zivot je prekratak da bi se tugovalo,i zato nista ne treba da kvari nasu srecu,pa cak ni ljubav. Kolike god emocije bile,ako ti u tome nisi sretan,tu je gotovo. Bolje sam ludovati,nego sa drugim tugovati. Ponekad je lijepo biti sam i osjetiti slobodu. Biti sretan je najvaznije,dug je zivot,ljubav dodje i prodje,i svaki kraj jedne moze znaciti pocetak druge,nove i bolje,zato ne dajte da vam ljubav srecu kvari,nikad ne znate sta vam zivot nosi,zato uzivajte i shvatite to na vrijeme. Shvatio sam da ne treba tugovati ni za kim i nanositi sebi stetu. Nikad nije kasno da se ljubav nadje, zato ne stetite sami sebi i zivite zivot svoj. Ionako on je propisan i ima ta sudbina koja je negdje zapisana i odredjena. Negdje tamo vas ceka vasa ljubav...

Ponosna djevojka dovoljno hrabra da mu se suprotstavi

Mlada djevojka koja se zove Ivana bila je samnom dugo vremena, ali ljubav je gadura i dogodilo se nesto sto nisam ocekivao ni u kom slucaju.Ivana i ja isli smo u grad na pice i tamo je ugledala bivseg decka koji je isao u istu srednju skolu kao i ja samo u drugi razred i nismo se medjusobno podnosili nikako.Ona je s njime bila dvije I pol’ godine i rekla je da nije sretna sto je ta veza tako dugo trajala jer je na kraju veze saznala da je vara.On se sjetio ljubavne romanse s Ivanom kada ju je ugledao, ali Ivana je u razlog osveti mene poljubila pred njim na sto je on jako lose reagirao.Pogledao me onim pogledom kojim sam mislio da ce me ubiti te se uplasio jer su svi govorili da je taj covjek jak i lud.Ivana me uvjeravala da je on kukavica i brani se samo huliganstvom te je nakon sto mi je to rekla krenula prema njemu i suprostavila mu se.Pocela ga je veoma pogrdno vrijedati, cak ga je i udarila na sto sam se jako uplasio da on ne vrati udarac.Da je udario Ivanu koliko god bio jaci od mene skocio bih na njega i ne znam sta bi mu napravio jer moju ljubav ne moze niko taknut osim mene i njezinih prijatelja. Nisam uopce mogao vjerovati kako je Ivana imala hrabrosti suprotstaviti se njemu.Ona je prisla prema meni i napravila strasnu facu kao da se veoma uplasila i jedva cekala da padne meni u zagrljaj,upitao sam je kako je skupila hrabrosti da to napravi i ona je rekla da nije znala sto joj se dogodilo i da joj je samo puklo nesto u glavi i da se morala iskaliti na njemu.Krenuli smo kuci jer smo htjeli biti sami i uzivati u nasoj ljubavi i razgovarali smo kako se nas dvoje nikada ne bi medjusobno varali i tako ponasali.Volim je jer je hrabra, pametna i veoma lijepa.

Veče je bilo tako divno

Bila je to najljepša večer u mome životu. Da, vrlo vjerojatno je pretjerano reći da je to bilo ono najbolje, pogotovo što je mnogo večeri još preda mnom, ali to me promijenilo u potpunosti. Nakon te predivne, zvjezdane noći, ponovno sam vratila izgubljeno... Vratila mene. Prije nekoliko godina, moj život se okrenuo naopačke. Imala sam zdravstvenih problema te sam praktički živjela između ta četiri prljava, siva zida. Nakon što sam ozdravila, moje samopouzdanje nije postojalo, moju vedrinu i osmijeh ukrali su ti tupi hodnici. Sve do te večeri. Pošto sam jedinu utjehu nalazila u nogometu, jednu subotu odlučih otići na utakmicu u lokalni klub. Bilo je to toplo subotnje predvečje, kao stvoreno za uživanje u dobrom nogometu. Stadion nije uopće mali i bio je stvarno dobrano popunjen, sjela sam na svoje mjesto i uživala u prekrasnoj igri, zvanoj nogomet. Na jednom sam krajičkom oka opazila nešto tamno kako se penje prema meni. Odlučila sam bolje pogledali i... Četiri zgodna mladića, tamne kože penjala su se stepenicama te odlučila sjesti baš eto pokraj mene. I inače sam uvijek bila zadivljena crnim ljudima i otkako sam bila malena, gledajući nekakv crtić rekla sam mami da ću se ja udat za dečka čokoladne boje kože jer je tako sladak. Od tada, pa evo i dan danas fascinirana sam tim čokoladnim ljudima, pogotovo onima koji dolaze iz Afrike. I tako... Pokušala sam se skoncentrirati na utakmicu, ali to je bilo nemoguće, ne kad četiri prekrasna bića sjede pokraj mene! Jedan od njih odmah mi je privukao pogled. Imao je kapu na glavi i bio je drukčiji. Povučeniji od drugih, tajnovit. Ostali su pričali vikali, zezali se. TIpična muška spika, dok se on lagano smješkao i koncentrirao na utakmicu. Naravno, za mene je ta utakmica završila davnih dana. Sve što sam vidjela bio je on i samo on.  Polako sam se vraćala utakmici i čak sam vidjela jedan gol kada sam osjetila nečiji pogled na sebi. Okrenula sam glavu u njegovu smijeru i vidjela ga kako me stramežljivo promatra. Ne znam jeli u pitanju šok ili nešto drugo no međutim ja više nisam mogla skrenuti pogled. Gledala sam ga kao da je zadnje što ću vidjeti, kao da je Bog. Ni on nije ostao dužan, gledao me tim prekrasnim smeđim očima, očima u kojima se vidi duša. Očima koje tinjaju, koje sjaje. Očima koje se smiješe iako usne miruju. Napokon, rekao je: - Hey!

Isprva nisam ni bila sigurna obraća li se meni ili nekome drugome ali vidjevši taj pogled koji mi je upućivao smogla sam snage reći: -Hey.

 -Kako si? - upitao me.

Nisam mogla vjerovati da netko tako predivan razgovara s nekim poput mene. Gledala sam ga hipnotizirano i nesvjesno odgovorila: - Dobro hvala, ti?

-Dobro, što ima?

 Ehh.. Tu sam se morala nasmijati, pa na utakmici smo čovječe nije li očito što ima.

 - Ništa, gledam utakmicu. - uputila sam pogled k terenu. - Kod tebe? 

-Ništa... - stanka - Čekat ću te ispred stadiona kada utakmica završi, može?

O moj bože, nisam mogla vjerovati, nisam mogla disati niiti pričati stoga sam samo kimnula glavom i nasmiješila se. Ma zar je moguće da je tako prelijepo biće sjelo od svih mogućih mjesta na prokletom stadionu baš pokraj mene? Zar je to zaista bila slučajnost ili pak sudbina?

Do kraja utakmice ostalo je još nekih tridesetak minuta, a moj pogled je letio s terena na njega, s njega na teren. Baš kao i njegov. Ne znam koliko puta sam uhvatila njegov pogled i osjetila kako mi srce divlja u prsima. Kako pokušava iskočiti, osloboditi se.

Kada je sudac svirao kraj utakmice, ustala sam te krenula prema van. Izašavši, vidjela sam njega kako naslonjen na stupu čeka mene.

-Hey djevojko?! - rekao mi je. Nasmijala sam se na njegov Hrvatski te mu prišla. Upoznali smo se te odlučili otići prošetati plažom. Nismo prestajali pričati, smijati se. Skakali smo s teme na temu, zbijali šale i uživali. Činilo se da se znamo godinama, a ne tek nekoliko sati. Nisam ga poznavala ali sam ga voljela. Bila je to ljubav na prvi pogled. Voljela sam te oči u kojima sam vidjela sve boje njegova srca i duše. Voljela sam način na koji priča, kako ubacuje Hrvatske riječi u pola rečenice. Voljela sam način na koji se smije te način na koji hoda. U tih nekoliko sati, činilo mi se da me poznaje bolje no što me poznaje moja najbolja prijateljica. Sve je bilo tako spontano, tako opušteno. Pošto je već pala noć i poprilično je zahladilo, otišli smo u obližnji kafić gdje je bilo svega par ljudi. Atmosfera je bila poprilično intimna te smo u miru mogli razgovarati. Stavio je svoju ruku oko mene te me privukao sebi.

 - Ne diraj me! - rekla sam mu.

 -Zašto? -  upitao je s pomalo zbunjenim izrazom lica.

- Zato što si crnac. - odgovorila sam, ali shvativši kako je to zvučilo odlučila sam mu reći o čokoladnom dečku iz crtića i mojoj ljubavi prema tamnoputima. Tako se slatko nasmijao da sam mislila da će mi srce odletiti u svemir. Zagrlio me i poljubio u obraz. Tako zagrljeni, rekao mi je da sam prelijepa i da ne vidi razlog zašto skrivam svoje tijelo ispod te odjeće. Naravno, moj odgovor je bio: -Hvala,  šuti.

Nasmijao se i pogledao me.

- Smijem li te poljubiti? - upitao je. Opet, ostavši na riječi progutala sam pljuvačku i prošaptala: - Da.

Poljubio me i od tada moj život više nema smisla. On je postao moj centar svijeta. Svaki mogući trenutak provodimo zajedno. Prijatelji nas zezaju da smo kao stari bračni par, da smo dosadni, jer možemo sjediti satima gledati jedno u drugo a da ne kažemo ni riječi. Praktički živimo zajedno, jedino vrijeme koje ne provodimo skupa je kada sam ja u školi a on na treningu. Odlazim na svaku njegovu utakmicu, a on golove slavi tako što pokaže na mene i pošalje mi srce ili pusu. Ne mogu reći da nismo imali problema zbog razlike u boji kože. Svi nas gledaju, čak govore i razne ružne stvari za njega. Ponekad sam tako sretna što on ne razumije Hrvatski toliko dobro. Iako nas velika većina osuđuje, ima i onih koji su presretni zbog nas. Iako sam relativno mlada, vraćavši se iz grada, moja mama je došla po nas pošto je bilo hladno, upitao je moju mamu smije li me oženiti kada napunim osamnaest godina? Naravno moja mama je ostala bez riječi, iako ga neizmjerno voli iako je uz nas od prvog trenutka. Nakon nekog vremena, rekla je da smije, ali samo ako ću ja nastaviti ići u školu i ako ona neće postati baka u narednih pet godina. Nasmijali smo se na što je on rekao hvala, okrenuo se prema meni i rekao:

- Želio sam ovo učiniti na puno romantičniji način ali ne mogu više čekati. Volim te, volim te od prvog dana, volim te od trenutka kad sam te vidio i kad sam ispao najveća budala buljeći u najljepšu djevojku koju sam ikada vidio, u moga anđela. Volim te, hoćeš li se udati za mene?  - nisam mogla vjerovati da je toliko lud! O Bože kako sam voljela tog čovjeka.

 -Da,da naravno! - rekla sam kroz suze. Zagrlio me, poljubio te iz džepa izvadio prsten. Moja mama je sve to promatrala te stala sa strane i ona je plakala. Stavio mi je prsten na ruku i sada je i on plakao. Volim  ga i sigurna sam da je on taj. Iako nemam pojma o životu, on je moja srodna duša. S ponosom mogu reći da se ni jednom nismo posvađali niti povisili ton tijekom razgovora. Nadopunjujemo jedno drugo. Čita me kao otvorenu knjigu, dok ja znam što mu je na pameti a da ga ni ne gledam.

Sudbina nas je spojila, i hvala joj na tome.

Uspomene koje čuvam u srcu

Ljubav,  ljubav je smisao života. Svoju prvu ljubav sam upoznao kad sam bio još mali, imao sam svega šesnaest godina, to su bile simpatije. Svatko je morao imati svoju simpatiju tako da sam i ja imao svoju malu i voljenu simpatiju. Kada sam prvi put vidjeo jednu djevojku dok sam išao kući, privukla je moj pogled, tako smirena i povučena, kulturna.  Tako sam sa svojim drugovima šetao do kuće i govorio:  „Uspori, uspori, želim da je gledam!“. Oni su mi se nasmijali i rekli : „Opa , pa ti si zaljubljen?“ , te sam im odgovorio : „Može biti a i ne mora, tako je lijepa!“ Ali nažalost došao je taj trenutak, ona  je otišla svojim pravcem, a ja svojim. Sutradan u školi sam je gledao cijelo vrijeme, čim se okrene ona negdje da pogleda, skrenem pogled i sav se izgubim. Mogu misliti da mi priđe, zbunio bih se sav, ne znam šta bih rekao. Ali ona je imala prijateljicu koja je meni susjeda. Tako sam bio vani sa prijateljima nogometa, kada je njezina prijateljica iz zgrade izašla da si kupi nešto, zaustavio sam je i pitao : „Hej, tko je ona lijepa sa smeđom kosom?“ , ona mi zađuđeno odgovori: „Što te to zanima?“

 „Zato što sam se zaljubio u nju.“

“Opaaa, neko nam se zaljubiooooo!”  – odgovorila je.

“ Samo je pitaj za mene, i pitaj je li joj se sviđam! Jesi čula? “

Kliknula je glavom i nasmješila se te otišla. Taj cijeli dan bio sam sav sretan, kao malo dijete kad dobije čokoladu ili neki poklon od roditelja. Sutradan u školi saznam na velikom odmoru da je moja simpatija rekla da se zaljubila isto u mene. Nisam mogao vjerovati, dan mi se još bolje popravio. Poslije škole sam otišao sa njom kući, otpratit je, te smo se dogovorili da ćemo izaći poslije vani. To mi je najljepša uspomena koju držim u srcu.

Bole me njene suze

Nikad nisam mislio da ću voljeti jednu djevojku toliko koliko sam voljeo nju. Ona je bila moja najbolja prijateljica, no nisam ju volio samo kao prijateljicu. Kad bih samo pomislio na nju, srce bi mi počelo brže kucati. Ona je bila jedna od popularnijih djevojaka u školi, svi dečki su sanjarili o njoj. Svi koji ju znaju vole je. Ona je jedna vrlo pametna i draga osoba.  Njezina duga plava kosa me ostavlja bez daha. Njezine tamne, duboke, plave oči me čine još više zaljubljenim. Ona je osoba s kojom želim provesti svoj cijeli život... Jednog dana smo bili na rođendanu našeg prijatelja. Tamo smo pričali sa nekoliko osoba, među njima je bio i Matej. On je poznati ženskaroš u našoj školi. Djevojke mijenja skoro svakodnevno... Vidio sam kako ju zavađa, dijelio joj je komplimente. Nisam to mogao gledati. Srce me boljelo... Sljedeće jutro sam ju čekao pred zgradom, kao i svaki dan. Kad je izašla van prvo o čemu je počela pričati je bio Matej. Očito se jako zaljubila u njega. Mislio sam: „Proći će to nju, nije on dobar za nju...“. Cijeli dan sam se nikako osjećao, bio sam tužan i razočaran, dok je ona bila na sedmom nebu.  Poslije škole nismo išli zajedno kući, Matej je išao s njom.  Još uvijek nisam vjerovao da će biti nešto od njih, sve dok mi navečer nije zazvonio mobitel. Javio sam se. Još nikad ju nisam čuo tako sretnu, pričala mi je da su ona i Matej sada u vezi. Htio sam baciti mobitel u zid, ili još bolje Mateju u glavu. Cijelu noć nisam spavao. Danima nisam imao volje bilo što raditi... To je trajalo tako dugo dok jednog dana nije stajala ispred moje kuće, sva uplakana. Ušla je unutra. Pričala mi je da se Matej promijenio. Prekinuli su. Vidio sam da je jako tužna. Znao sam kako se osjeća. Suze su joj curile niz obraze. Bilo mi je teško gledati kako plače, svaka njena suza me boljela.

Volim je do bola

Sjedio sam na obali  razmišljajući o njoj, o mogućim “nama”. Iako sam znao da je nemoguće da joj se svidim ,iako je znala da je ja volim do bola. .Razmišljao sam o tome kako bi bilo da ona upravo ovoga trenutka dođe, sjedne pored mene, pogleda me u oči, nasmije se onako kako samo ona zna, najljepše, iskreno i kaže: “Volim te”. Razmišljam kakav bi mi život bio sa njom, kakav bi joj život bio da smo zajedno, sretni. Ona misli da nisam dovoljno dobar, lijep, pametan za nju.Možda je griješila u tome, a možda i nije.Njeno “Ćao” mi je značilo više nego nečije “Volim te”. Njen osmijeh je obasjavao cijeli njen svijet, a njene oči su bile nešto najljepše što sam ja vidio. Imala je veoma specifičan glas, onako dječiji, radije sam je slušao nego ijednu melodiju na ovom svijetu. Svako jutro kad se probudim prvo pomislim na nju, uveče kad krenem spavati zadnje na šta pomislim je ona i kako bi bilo da smo zajedno, da i ona mene voli, da izlazimo, glupiramo se, pričamo o svemu, gledamo filmove ili samo sjedimo zagrljeni na nekoj plaži gledajući zvijezde, ne progovarajući ni riječi, ali da ta blizina i osjećaji kažu sve. Volio sam taj njen izgubljen pogled, sanjive oči. Volio bih da joj na licu pročitam strah, da joj budem potreban.Svidja mi se  njeno savršenstvo i djelići u koje bi se rasula s vremena na vrijeme. .Volim kad se postidi i kad me  čvrsto uhvati za ruku i stavi glavu na moje grudi. Volio bih da imam moć nad njom i da  gledam kako ona preuzima vodstvo. Volim je to što živi obično, ne znajući koliko je u suštini posebna. Volim je baš onakvu kakva jeste, nedefinisana i pomalo luckasta.

Neki ti se uvuku u srce

Neke ljude u početku niti ne primjećujemo, ne čine nam se zanimljivi ili jednostavno ne mislimo da nam se sviđaju. Tek kasnije vidimo koliko smo zapravo bili u krivu. Tako sam ja, jednom, upoznala osobu o kojoj sam tako mislila. On je bio novi učenik u našem razredu. Nisam obraćala pažnju na njega, nisam ga zapravo niti željela upoznati.  To je trajalo tako dugo dok on nije krenuo na dodatnu nastavu na koju idem i ja. Tamo sam vidjela kakav je on zapravo. Nije uopće takav kakvog sam ga zamišljala. U razredu je uvijek glumio frajera koji može osvojiti svaku djevojku koju želi, dok je na dodatnoj nastavi bio čista suprotnost... Učiteljica nam je dala zadatak da spremimo zajedno jedno predavanje koje ćemo predstaviti pred cijelim razredom. Nisam bila oduševljena, ali morala sam napraviti što nam je učiteljica rekla. Dogovorili smo se što ćemo raditi, kako i kada. Poslije škole sam došla kod njega da to napravimo. Pokucala sam na vrata. Otvorila je negova mama. Rekla mi je da je u svojoj sobi i da me čeka. Došla sam do gore, ušla u sobu. Počeli smo raditi. Isprva je samnom pričao samo o radu kojeg trebamo napraviti, no poslije se sve više i više opustio. Počeo je samnom pričati o glazbi, o školi, pa čak i o ljubavi. Sve više i više mi se približavao. Vidjela sam da on zapravo i nije toliko loš, svidio mi se... Bili smo gotovi sa zadatkom, no nisam još dugo otišla kući. Pričali smo o svemu i svačemu do kasno navečer... Kad sam pošla kući me zagrlio. Rekao mi je: „Vidimo se sutra.“...Nakon nekog vremena smo prohodali. Bilo je to nekoliko lijepih tjedana s njim. Zavoljela sam ga, možda čak i previše... Jednog dana, kad sam sa prijateljicama  bila u kinu, nisam mogla vjerovati što vidim. Osoba koju sam u tako kratkom vremenu zavoljela i koja mi je toliko značila u životu je zagrljena gledala film sa drugom djevojkom... Ipak nas osobe koje smo zavoljeli svim srcem mogu iznevjeriti.

Vječna ljubav

Prije sedam - osam mjeseci upoznao sam jednu djevojku iz Sarajeva i tada mi ni na kraj pameti nije bilo da će mi ona jednog dana ovoliko značiti. Sve je počelo kao zezancija i zajedničko provođenje vremena dok smo na internetu. Ni u najluđim snovima nisam mislio da će me neka osoba toliko zainteresirati i da evo danas ni jedan dan ne može proći a da se mi ne čujemo. I ne samo da ni jedan dan mi ne može proći bez nje nego mi svaki taj dan započinje i završava sa pomisli na nju.Mi pripadamo potpuno različitim svjetovima. Ona je Katolik, a ja Musliman. Ona ima svoj način života, a ja svoj. Ona ima neke svoje interese, a ja svoje. Premladi smo još oboje da bi išta mogli uzeti u svoje ruke i učiniti nešto da budemo skupa. Evo da vam malo približim situaciju. Mi smo sada već oko četiri mjeseca zajedno. Imam osjećaj da bih zbog nje mogao sve napustiti i ostaviti. Toliko se brinem kada je ne čujem. Toliko sam sretan kad je i ona sretna. Toliko sam tužan kada je bolesna. Trnci me prođu kad čujem to njeno ime. Kada čujem da netko nekoga zove "maco"  odmah na nju pomislim. Zajedno smo prošli kroz bezbroj svađa i mirenja. . Uljepšavala mi je svaki loš dan, a dobre činila još boljima. Toliko mi fali ali je i toliko volim da zbog nje na nikoga drugog ne mislim. Lagao bih sad kad bih rekao da ne pogledam nekad neku drugu djevojku ali nije to više ono gledanje kao nekad. Obećao sam joj vjernost i  siguran sam da to nikada neću prekršiti. Nemam potrebe za drugim djevojkama dok znam da je ona na neki način sa mnom. Dok imam osjećaj da me ona voli ja sam sretan i zadovoljan s njom. Kao osoba mi se puno sviđa. Volim sve njene vrline ali i mane. Fizički da i ne govorimo. Prelijepa je. Što bude, bit će. Mislim da je ona vrijedna te žrtve. Nadam se da ona isto ovo osjeća prema meni i nadam se da ćemo ubrzo dalje moći krenuti zajedno. Da zajedno prolazimo sve dobre i loše stvari. Da budemo jedno drugome potpora. I da dugo budemo zajedno jer bolju od nje sigurno neću naći. Ako ipak od toga ne bude ništa barem ću znati da sam napravio sve što sam mogao da budemo zajedno, a njoj ću zahvaliti na najljepšim trenutcima u mome životu. Ona će uvijek ostati na posebnome mjestu u mome srce, mjestu za sve druge nedostupnom i zaključanom. Ipak nadam se da će biti obrnuto, da ćemo zajedno prolaziti kroz sve teškoće i prelaziti sve prepreke,  skupa uživati u svim lijepim stvarima u životu. Nadam se da će postati žena mog života. A ako ne postane žena mog života zauvijek će ostati najveća ljubav mog života.

Oči boje badema

Čudna je to priča, kako smo se mi upoznali.  Još čudnije je što se iz toga razvila ljubav o kakvoj svako sanja, kakvu svatko želi. Ima onih koji maštaju, ima onih koji žude za ljubavlju kao što je ona u Romea i Julije ili Edwarda i Belle. Ima onih koji smatraju da je ljubav ništa više doli ljudske gluposti. Ne znam u koju skupinu spadam ja, jer oduvijek sam imao djevojke i mislio sam da ih volim, neku više neku manje… Shvatio sam da sam bio u zabludi kada se pojavila ona, moja Gracia.  Jedne prilike na nekom poslovnom sastanku zezao sam se s kolegicom kako meni treba djevojka koja je završila književnost, naime obožavao sam knjige iako sam to skrivao oh svih, bilo me sramota, kakva budala sada shvaćam. Oduvijek sam maštao o tome kako gladim kosu svoje odabranice dok mi ona čita neku pjesničku zbirku ili dobar roman. No sad već skrećem s teme. Dakle, uezao sam se s kolegicom kako sam slab na one koje su zavšili književnost, kako je seksi kada ti priđe djevojka s knjigom u ruci. Svi smo zbijali šale i smijali se tome. Nakon nekih mjesec  dana, taj razgovor odavno je ispario iz moje glave kad mi prilazi baš ta kolegica s papirićem u ruci:

 - Izvoli Ted! Broj je tu, samo nazovi. Pusaa !!

- Čekaj šta? - nisam uspio ni dovšiti rečenicu, a ona je odlepršala dalje.

Na papiriću je bio nekakav broj, nisam mogao odoljeti te sam ga utipkao i nazvao. Već kada sam pomislio da se nitko neće javiti, javila se ona.

-Halo?

-Dobar dan gospođice, ovoga ne znam znate li uopće da ja postojim ali ja sam Ted,  Dajana mi je dala vaš broj.  - djevojka s druge strane se samo nasmijala i rekla da to liči na Dajanu. Razgovarali smo preko pola sata te se dogovorili da ćemo se sutra naći. Pošto je ona bila nova u gradu, nije znala puno mjesta. Nakon pet minuta  upitao sam ju zna li gdje je centralno groblje na što je ona rekla da zna!

- Super naći ćemo se kod groblja - kako romatično, pomislio sam.

Idućeg dana poslao sam joj poruku da ću obući svijetlo plavu košulju, na što mi je ona odgovorila da će ona biti u bijeloj haljinici. Parkirao sam se pokraj groblja gdje su bila dva mjesta, pomislivši kako ću njoj sačuvati jedno. Kraj mene je prošao auto poput njenog, parkirao se nekoliko mjesta dalje te je iz auta izašla dama u godinama, sijede kose u bijeloj haljini!

- Ne, to nije moguće. Dajana ubit ću te!

No međutim, gospođa je otišla na groblje ni ne pogledavši me. Huh, skoro sam dobio srčani. Nedugo zatim auto se parkirao pokraj mene a iz auta je izašla ona. Najljepše biće na planeti. Duga smeđa kosa padala je na njena leđa, slatko tijelo u toj prekrasnoj bijeloj haljinici, okrenuvši se prema meni ugledao sam ih.. te oči! Oči boje badema.. o kako su samo lijepe bile, znam da zvuči ludo ali iz njih je sijala dobrota i ljubav. Oči su ogledalo duše, kažu. Bome, dobro kažu! Ostao sam bez riječi. Malo po malo došao sam k sebi iii predstavio se. Odlučili smo otići u obližnji kafić pošto Gracia nije imala puno vremena. Krenula je da vidi broj za platiti parking na što sam ja samouvjereno rekao:

- Nemoj se uzalud truditi, zvao sam ih već tri puta i nitko se ne javlja.

Djevojka skoro da nije umrla od smijeha.

 - Umm.. znaš to se šalje poruke, ne zove se.

Ajme kakav neugodnjak! Pa skoro sam u zemlju propao. Blesavo sam se nasmiješio i prebacio na neku skroz drugu temu. Otišli smo u taj kafić... a kad ono birtijetina iz drugog svjetskog rata, karirani stoljnaci, metalni stolovi i stolice. U jednom kutu četiri dide kartaju bučno kartaju a konobarica s brkovima pije pivu raširenih nogu. Ništa,  sjeli smo i naručili. Pričali smo, smijali se, gledali se, u jednom trenutku ona me upitala_

 -Dobro slušaš li ti mene?

- Ne. - rekao sam i poljubio je.

Bio je to naš prvi poljubac, u toj birtijetini iz drugog svjetskog rata. Od tad... Pa od tad ni sam ne znam što se dogodilo. Postali smo nerazdvojni. Nakon šest mjeseci veze odlučili smo kupiti stan u koji smo se uselili. Ona mi je svake večeri čitala s glavom u mom krilu dok sam joj ja prstima prolazio kroz kosu. Oboje smo radili, nismo bili imućni ali smo pristojno živjeli. Nakon godinu dana veze odveo sam je na groblje gdje smo se prvi put upoznali te se na automatu za plaćanje parkinga umjesto broja nalazila poruka: ' Gracia, hoćeš se udati za mene?' Pristala je. Vjenčanje je bilo raskošno, pošto je ona bila raskošna Slavonka, bilo je to slavlje koje je trajalo dva dana. Nije mi bilo žao. Zabavio sam se kao nikad. Kažu da su vjenčanja naporna i dosadna. Bome, meni su to jedni od najboljih dana u životu... Možda čak i najbolji sve do danas.Gracia je ostala u drugom stanju par mjeseci nakon vjenčanja i sada dok tipkam ovo sjedim u čekaonici i čekam nju i bebu da obave zadnje kontrole. Prije dva dana dobila je trudove i pristigli smo u bolnicu gdje je ubrzo i rodila. Prisustvovao sam porodu i kada su mi dali bebicu u ruke, nisam mogao sakriti suze. Držeći to malo krhko stvorenje, ona me pogledala i pružila ručice prema meni. Ona me pogledala...Tim očima. Baš poput majke, te oči bile su veliki tek otvoreni biseri. Te oči su sjajile baš kao i u njene majke. Bile su to oči boje badema.

Ona je ono što želim

Ispričat ću vam jednu priču kad sam bio u osnovnoj školi, bila je zima, pođoh u treći osnovne kod učiteljice, padao je snijeg, sva djeca su se vani igrali naravno i ja sam skupa sa njima dok nije prošla pored mene jedna djevojka, plave kose, plavih okica , bila je kao lutka, ja kao smotan, blejio sam u nju dok je prolazila pored mene, zaljubio sam se istog trenutka i odmah sam sebi rekao da će biti moja. Tako mi na velikom odmoru, bila pauza, ja sa prijateljima a ona stoji u redu da nas učitelji puste u razrede, tako stanem sam u red a ona dođe stane pored mene, opet kao smotan okrenem glavu i nisam je uopće gledao, skroz sam se izgubio, srce mi je lupalo tako brzo da sam mislio da će mi puknuti, znao sam da je želim, da je ona ta djevojka za mene, da je ona ta prava za mene! Nakon tjedan dana, mi se sprijateljimo, družili smo se pomalo, pozdravljali, nije bilo nikakvih drugih priča dok mi nije jedan dan dok sam pisao zadaću pozvonio neko na vrata, odem vidjeti tko je , kad imam šta da vidim, neka njena prijateljica me zove vani, obučem čizme, skafander, kad sam izašao vidio sam nju opet ista situacija, sjedi na sankama te govori : „Hoćemo na ono brdo?“ . Šutio sam prvo pet sekundi da vidim kome govori pa sam odgovorio da hoćemo, a meni srce ne može biti veće, cijeli dan smo ostali vani zabavljajući se i igrajući se, šalili i mnogo stvari koje smo radili. Kad sam se vratio kući dobio sam batine ali sam ih i zaslužio bome mi je bilo i lijepo. Sutradan smo postali „par“ ili kako narod kaže „u vezi“ . Kad sam je vidio i pogledao znao sam da je ona ta koju ja želim!

Veza na daljinu

Sve to počne sa zaljubljivanjem preko Facebook-a. Dodavanjem i prihvatanjem prijatelja, i onda dolazi do upoznavanja, pričanja. Sve je ostalo drugo, pričate po cijele dane, nekad i opsujete, šalite se sa njom, pitate je za Skype, dodjete na Skype, pričate i u jednom trenutku se zaljubite  jedno u  drugo, vi u jednom gradu , a ona u drugom. Nemate onda pravila, nemate ništa, možete je prevariti koliko god hoćete puta kako narod kaže. Ali samo oni najizdržljiviji uspijevaju u vezama na daljinu, vaši je prijatelji dodaju ako je javna veza i pričaju gluposti. Imao sam isti slučaj. Djevojka u Austriji a ja u Sarajevu, svaki dan smo komunicirali, pričali preko Skype, volili se skoro najviše. Ustanem ujutro napravim si kavu, pomislim na nju, pozovem je telefonom na minutu samo da je čujem makar poziv stajao cijene. Imala je tako mekan glas i to mi se kod nje najviše sviđalo, bila je predobra osoba. Nisam mogao zamisliti trenutak kada bih stajao ispred nje i pričao, kada bih je dodirnuo rukom po licu te poljubio tako da se ne bi snašla u tom poljubcu, to je tako slatko. Zagrlio bih je najviše koliko mogu. Ali dolazi do problema, ne javlja mi se već par dana, zabrinuo sam se, svakih sat vremena sam je zvao ali isključen joj je bio mobitel, prokleta sekretarica koja govori da ostavim poruku! Svaki trenutak sam pomislio šta je bilo, je li doživila neku nesreću, da se nije naljutila na mene, da joj nije možda neko slagao da sam je prevario, jednostavno mi se od tad srušio svijet. Nisam znao šta ću, od tolike ljubavi , govorio sam sebi svaki dan: “Ma javit će se ona, javiti”. Ali ništa od toga. Kasnije me doda njena prijateljica i kaže mi da prenosi Ninine riječi: “Nisam htjela da se ovo desi. Jednostavno sam srela ljubav svog života, neku čudnu ljubav, još jaču I dražu. Nisam ti sama mogla reći znam da bi reagirao sa bijesom. Sa utekom na čelu, tako je Antone  Bog želio!”

Napustio me moj anđeo

Ponekad nam se čini da život nema smisla, da je bezvrijedan. Jednostavno ne želimo više živjeti. Ne znamo što bi uradili sa sobom. Takvu situaciju sam doživjela... Bio je to jedan sasvim obična i normalna subota, ništa posebno se nije dešavalo. Ujutro sam imala nastavu kao i svaku drugu subotu. U školi je bilo dosadno, kao i uvijek, profesori dosađuju sa istim temama i sole nam pamet.  Izlazeći iz škole sam pričala sa prijateljicama. Pričale su kako će danas ići van sa dečkima, gledati filmove kod kuće... Odjednom mi je zazvonio mobitel. Bio je to Mario. Mario je inače osoba koja mi uljepšava život iz dana u dan. Njegov osmijeh mene čini sretnom, nemoguće je ostati ravnodušan dok se on smije. Ponekad mislim o tome kako sam baš njega dobila, kako sam imala toliko sreće. On živi dosta daleko od mene, ali dolazi najčešće vikendom i prespava kod mene. Nekim čudom ga i moji roditelji vole. On je osoba koju voli cijeli svijet, nemoguće ga je ne voljeti. Javila sam se. Rekao mi je da danas neće doći. Prijatelj mu slavi rođendan. Bila sam tužna, ali što sad mogu? Vidjet ću ga drugu subotu. Ostatak dana sam provela u svojoj sobi, vježbajuči klavir i slušajući pjesme. Bilo je kasno. Spremila sam se za spavanje. Krenula sam prema krevetu kad je odjednom zazvonio telefon. Mislila sam: „Tko zove ovako kasno navečer?“.  Javila sam se. Nisam mogla vjerovati što čujem, mislila sam da me netko zeza. Gospođa pri telefonu je bila Mariova mama. Rekla mi je da je Mario u bolnici i da ne izgleda dobro. Naime, na tulumu su malo previše popili i izašli su van na balkon. Mario i još jedan su se potukli te su oboje pali dolje. Srce mi je stalo na trenutak. Slušalica mi je pala iz ruke. Suze su mi ispunile oči. Odmah smo tata i ja krenuli do bolnice u kojoj je bio Mario. Došli smo do sobe u kojoj je bio, no ona je bila prazna. Bilo je prekasno. Nisam znala što da radim, plakala sam. Nisam željela živjeti bez njega, bez svog anđela...

Bila je lijepa

Cijelu svoju mladost sam potrošio na žene i alkohol. Izlasci su mi bili život. Ali došao je dan kada ću odrasti, dan kada će mi sve to dosaditi. Naime, taj dan je bio na moj trideseti rođendan. Izašao sam sa prijateljima u restoran to proslaviti. Večera je bila odlična, lijepo smo se družili i napričali. Na kraju večeri, primjetio sam jednu djevojku, konobaricu, te sam zamolio njezinog kolegu da me ona posluži. Kada je došla do mog stola, bolje sam je pogledao. Bila je predivna. Jednostavno nisam mogao izustiti niti jednu riječ. Kada sam došao k sebi, kupio sam bocu šampanjca te sam počastio i nju. Malo smo se zapili te sam se probudio kod nje u stanu. Sve mi je bilo mutno. Zadnje čega sam se sjećao je kako ispijam prvu čašu šampanjca, nakon toga je sve potamnilo. Na početku nisam znao gdje sam, ali sam na slikama u njezinoj sobi vidio nju i sjetio sam je se iz restorana. Obukao sam se i izašao iz sobe, a ona je spremala doručak. Pitala me želim li ostati i doručkovati, te sam joj se pridružio. Tada smo se upoznali, ovaj puta oboje trijezni. Od njezine ljepote mi je bilo teško slušati ju, ali sam nešto malo razumio. Polako su počele 'frcati iskre', te smo ušli u jednu, kako se ispostavilo kratku vezu. Na početku je bilo odlično. Družili smo se cijeli dan dok nije otišla u toalet. Tada je došla njezina prijateljica te je pitala je li ona tu, i zvala ju je prezimenom. Rekao sam da ona tu ne stanuje, te je ona prišla iza leđa i rekla je kako je to ona. Tada smo shvatili da se uopće ne poznajemo dobro. Sjeli smo i pričali jedno o drugome, te smo shvatili kako smo previše različiti. Zaljubili smo se u vanjski izgled. Odlučili smo kako naša veza neće funkcionirati te ju nikada više nisam vidio.