Nikad ga nisam voljela. Uvijek mi je
bio antipatičan i smatrala sam ga kretenom. Nisam htjela imati nikakve veze s
njim, dok bi me on stalno provocirao, dobacivao mi, udarao me nogom pod
školskim klupama. Mrzila sam dan kad sam se preselila u ovaj grad. Mrzila sam
njega, takvog glupog i djetinjastog. Najviše od svega, mrzila sam činjenicu da
svaki njegov dodir na mene djeluje poput elektrošokera.
Školski dani su mi bili pravo mučenje,
voljela sam ići u školu zbog prijatelja, ali ujutro kad bih se sjetila da ću se
opet natezati s njim, lice bi mi se smrklo. Nikada nisam bila tip osobe koji će
šutiti ako mu netko nešto dobaci, tako je on mene zvao srmt a ja njega žaba. Ni
dan danas ne vidim logiku u tome, ali nema veze.
Jednoga dana nije se pojavio u školi,
nitko nije znao di je i tako dok ga nije bilo osjećala sam se čudno tužnom a
opet sretnom jer mi barem noge neće biti plave od udaranja. Nakon nastave,
profesor nam je došao i rekao kako je Dario završio u bolnici, imao je prometnu
nezgodu. Pošto je bolnica bila u gradu u kojemu sam živjela, dok su svi drugi
iz razreda bili iz okolnih mjesta, odlučila sam mu otići u posjetu odmah
poslije škole.
Ušavši u sobu, vidjevši njega
polomljenog kako leži u krevetu priključen na tisuću i jedan aparat srce mi se
steglo. Spavao te, te sam sjela na stolicu do njega. Naime, Dario je živio s
tetom, pošto su mu roditelji umrli od karcinoma, a teta mu je trenutno bila na
poslovnom putovanju u Njemačkoj. Nisu joj ni javili da je Dario nastradao.
Nisam željela da bude sam kada se probudi stoga sam ostala do dugo u noć.
Napokon, kada je otvorio oči i ugledao me...Osmijeh mu se pojavio na licu.
Pozvala sam doktora koji je odmah obavio
rutinski pregled te ustanovio kako će Dario biti dobro. Iako je bio „nadrogiran“
i uspavan u jednom trenutku uhvatio me za ruku i tako držao dok ponovno nije
utonuo u san. Idućeg dana, ostavila sam mu poruku da ću se vratiti odmah
poslije škole, tako je i bilo. Došavši, Dario je bio vedriji i normalan.
Pričali smo cijeli dan, o svemu i svačemu, čak sam i zadaću pisala na njegovom
bolničkom ormariću. Kada sam toga dana odlazila uhvatio me za ruku i rekao:
"Dođi sutra, molim te."
„Hoću“ , odgovorila sam. Bio je u
bolnici preko dva tjedna, svaki dan sam mu dolazila i ostajala s njime dok me
medicinske sestre ne bi otjerale. Kada je napokon krenuo u školu, stvari su se
totalno promijenile. Nismo se više međusobno vrijeđali, ujutro bi me zagrlio i
poljubio u obraz, pod odmorima smo stalno bili zajedno. Naravno, svima je bilo
čudno i svi su nas pitali što se događa, a mi bismo se pravili glupi. Jednom
dok smo se vraćali iz škole, pratio me do stanice, kao i svaki put. Stao je,
uhvatio me za ruku, povukao k sebi i poljubio. Od toga dana smo zajedno, od
toga dana smo nerazdvojni. Od neprijatelja do osobe bez koje ne mogu zamislitii
život. Ljubav, čudna stvar, zar ne?
