Bila je to jedna srednjoškolska
ljubav, onako simpatična iz nekog ugla, iz mog baš i nije, jer sam je volio
više od života, kao što je i ona mene, čuj mene volio, heh, još uvijek je
volim, i to nikada neće prestati. Živimo u malom dvosobnom stanu, ispunjenom
ljubavi, srećom i radosti, tuge nije bilo, ne, takvu riječ nismo htjeli da
spominjemo u našim životima. Po malo sam radio, onako sezonski, čisto da ljudi
ne govore da živimo od ljubavi, samo da platimo stan, režije i ostalo, ona je
radila u obližnjoj osiguravajućoj kući, bila je neka vrsta promotera, skupljala
klijente. Bilo nam je super, slobodnog vremena nismo imali, jer smo pa može se
reći i previše pažnje posvetili jedno drugom, uvijek smo ležali zagrljeni na
onom malo trosjedu u kutu našeg dnevnog boravka, tako bi provodili večernje
sate, po danu svako na svoju stranu, svako za poslom, ali noć je bila presudna,
noć nas omekša, istina. Kao da se probude dva mala djeteta, željna trčkaranja i
igranja, željna pažnje, navika i svega ostalog. Da, mi smo bili djeca u tom
svom ludom svijetu, živjeli smo na nesvakidašnji način, bili smo sretni i
zadovoljni s tim što imamo i nismo maštali o svemu, nego samo o sreći, skroman
čovjek je i zadovoljan. Da, bili smo sretni, jako, jako sretni, imali smo jedno
drugo, više ništa nam nije bilo potrebno. U to vrijeme sam bio zaluđen s njom,
prosto sam udisao onaj njen prekrasni lik, nisam je mogao izbiti iz glave, a
nisam vala ni želio, prelijepo mi je bilo tako provodeći ono vrijeme na poslu,
misleći na nju, samo na nju, moju ludicu. Za život nam nije bilo potrebno
mnogo, par toplih zagrljaja, poljubaca, želja za laku noć i to je bilo sve, ali
ipak čovjek u svemu tome osjeti onu toplinu, ono zadovoljstvo i brižnost koju
ti jedna osoba može donijeti, nije to mala stvar, kada voliš i kada si voljen,
nema ljepšeg osjećaja u životu.
