Bili smo dvoje mladih koji su se
voljeli, dvoje koje bi život dali jedno za drugo. Po cijele dane smo bili
zajedno, smijali bi se, glupirali se, nikad nam nije bilo dosadno, ali postojao
je problem, a to je bila noć.. Uvijek sam bio ljubomoran, valjda zbog toga jer
mi je i previše bilo stalo do nje, i uvijek sam je kontrolisao, možda i
nesvjesno, ali sam to uvijek radio. Nisam joj vjerovao, a trebao sam, mislio
sam da me laže, nisam prepoznao svu onu ljubav koju mi je pokazivala, nisam vidio
ljubav u njenim očima, a bila je tamo, bila je. Po cijele noći smo pričali,
ispočetka je uvijek sjajno bilo, ja mangup, a ona, ona je uvijek kapirala moje
šale, znala je plakati kada bi nešto provalio ili rekao joj, a sad, sad plače,
a kako je vrijeme prolazilo taj se plač pretvorio u onaj pravi, ne zbog
smijanja, nego zbog mog nemilosrdnog nabijanja na nos svega što bih smislio.
Bio sam i previše ljubomoran, a ona previše slaba, nije mogla da se svađa
samnom jer nije mogla da povisi ton, stalo joj je previše, a ja, mangup, nisam
to mogao da skontam, umišljao sam neke stvari koje uopšte nisu ni postojale,
umišljao neke gluposti koje sam tek poslije shvatio, ali bilo je kasno, kasno
za povratak. Shvatio sam šta sam uradio, i nisam mogao da to sebi oprostim, što
sam njene prelijepe oči svake noći punio suzama, nisam to mogao sebi nikako da
oprostim, izjedalo me, iz dana u dan. Morao sam da prekinem, nisam više mogao
to sve da podnesem, tu njenu pretjeranu dobrotu, to sve što je radila za mene,
a ja, nezahvalan, mislio sam da je sve bila šala, a nije, nimalo. Nazvao sam je
te poljednje noći, i rekao sve što sam imao, plakala je, ali nikada kao tad,
plač više nije bio isti, nego deset puta gori, slomio sam je, nesvjesno, ubio
sam svaki gram ljubavi koji je osjećala prema meni. Jednostavno, morao sam.
