Zima, hladna noć, ona, ja i naš
trenutak istine. Najtopliji kutak te sniježne kolibe bio je pretrpan emocijama,
njenim i mojim. Decembarska noć, onako tamna i hladna, onako tmurna, ali nije
joj uspjelo da nam pokvari taj trenutak, trenutak koji će se pamtiti vječno.
Gledao sam je, gledao sam u te nebesko plave oči, bez treptaja, gledao sam tu
beskrajnu ljepotu, obavijenu snažnim mirisom jakog parfema, lavanda se osjećala
u zraku, pored svih naših emocija. Nemilosrdno sam je pogledao, nisam
progovarao, niti ona, niti ja, ćutali smo, naši pogledi su sve govorili umjesto
nas. Niti jedna riječ nije bila potrebna u tim trenucima koji život znače, u
tim trenucima kada ne znaš gdje si, ne znaš kako si, samo znaš da dišeš za
nekog, nekoga koga gledaš pravo u oči, pravo u dušu. Pa ne kaže se valjda džaba
da su oči ogledalo duše, e pa ljudi moji, ja sam tu večer gledao u najljepšu
dušu koju sam ikada sreo. Izustio sam tiho: ''Volim te'', a ona, ništa, par
sekundi, blagi osmijeh na usnama, i suza niz lice, tihi, tanašni odgovor: ''I
ja tebe jedini ''. Plakala je, a i ja sam, taj osjećaj, kao da su nam se duše
spojile u jednu, jedno srce, jedan razum, jedna duša, a nas dvoje. Srkštenih
nogu sjedila je ispred mene, a ja, naginjući se prema njoj raširio sam ruke, te
je zagrlio. Nije to bio samo običan zagrljaj, nego onaj, iskreni zagrljaj, kada
nekom želiš da pokažeš da ti je stalo do njega, i da osjećaš to nešto prema toj
osobi koju grliš. Suze niz njeno prekrasno lice nisu prestajale, ipak, djevojka
je to, pomalo sramežljiva, pomalo jaka, ali samo iz vana, duša joj je bila
nježna poput prvog novembarskog snijega, pahulja ko pahulja, padala je u moj
zagrljaj, potonuli smo.. Zajedno..
