Oh bože, kako sam samo sretna bila. Tih nekoliko mjeseci, sunce mi je sjalo čak i kada je kiša padala, kada su najtmurniji oblaci prekrili grad.
A onda... Moj svijet se srušio, oblaci su se okomili na moj grad, na moje srce. Moj dragi je odlazio daleko, daleko. Morao je, posao ga je zvao. Život moj odlazi na drugi kontinent, a ja ostajem ovdje. Moje tijelo ostaje, a duša odlazi. Ne mogu. Ne želim. Ne znam bez njega. Ne želim prestati gledati te oči, ne želim skinuti ruke s njegovih ramena. Volim ga, majko volim. Ta noć bila je vjerojatno najgora u mome životu, rekavši si zbogom legla sam u krevet i plakala...Plakala..Plakala. Plakala sam cijelu noć. Majka je bdjela nadamnom grleći me i govoreći kako će sve biti uredu. Hoće da! Bit će, ako on dođe. Ako mi se vrati, ljubav moja. Samo tada će sve biti uredu. Raspadala sam se, bila sam kao hodajući zombi. Prestala sam jesti, nisam izlazila. Moja soba, koja još njegov miris parfema nosi, bila je moje utočište.
Kada se smjestio, javio mi se. Nije bilo lakše, bila sam zaista sretna što je dobio priliku napredovati u svojoj karijeri ali i neizmjerno tužna što ja nisam uz njega u tako bitnim trenucima njegova života. Znala sam da je tamo sretan, jer tamo mu je bila obitelj, to mu je rodni grad, naravno da je sretan. Zaboravit će on na mene, a ja ću isplakati sve suze u mome tijelu i bit će lakše.
Dani su prolazili, daljina je rasla. Kilometri su ostali isti, ali daljina između naših srca povećavala se. Bilo je tjedana kada se nismo čuli danima, kada bih gledala u mjesec i molila ga da mi kaže da je dobro, iako sam znala da neću dobiti odgovor. Molila sam zvijezde da mu kažu da ima netko tko ga voli, tko ga želi i nada se da je dobro, nisu me čule. Vikala sam, plakala, molila. Kao da su svi gluhi. „Naći ćeš drugog“ , govorili su. Da, možda hoću, ALI GA NE ŽELIM! Sve što želim je on... Samo on.
Mjeseci su prošli, on se javljao sve rjeđe i rjeđe. Nisam mu se javljala prva, a-a ne više! Htjela sam i ja zadržati malo onog našeg ženskog ponosa. Boljelo je, ali vrijedilo je. Bilo je dana kada bih se smijala i bila sretna, ili je to bilo prividno, ne znam. Ali osjećala sam se bolje. Osjećala sam se vedrije. Kao da rana zacjeljuje. "Daleko od oka, daleko od srca." Istina, nadala sam se.
Prošlo je sedam mjeseci od kada je otišao, posljednja dva nismo ni pričali, iako sam ga voljela iako sam plakala, bilo je lakše. Bilo je lakše nasmijati se a pritom ne pomisliti na bol koju tvoje srce osjeća. Bilo je lakše ustati se iz kreveta i pogledati u sunce. Oblaci ga više nisu skrivali... A onda, jedne subote, dok sam još bila u pidžami, u krevetu pila jutarnju kavicu i čitala knjigu. Vrata sobe su se otvorila, mislila sam da je mama, njoj uvijek nešto treba iz ormara, stoga se nisam obazirala na to. Nastavila sam čitati knjigu, nisam čak ni pogledala prema vratima, knjiga me zaokupirala kad sam osjetila pritisak. Netko je sjeo na mene, u blagom šoku spustila sam knjigu i ugledala njega. Njega i njegov predivan osmijeh, njegove prekrasne velike smeđe oči koje se cakle od suza. Ne, nisam mogla vjerovati to je bio san, nadala sam se. Glupo sam gledala u njega, čekajući trenutak kada ću se probuditi. Uvijek bih se budila kada bi san došao do vrhunca, kada bih ugledala njega. No međutim, nisam se probudila... Nastavila sam gledati u to predivno crno lice.
On je zaista bio tu.
Shvativši to, udarila sam ga knjigom. Nakon svega, nakon mjeseci nejavljanja, patnje i agonije on se pojavi i sjedne na mene. Ne može! Ma koga ja zavaravam, naravno da može. Zagrlila sam ga snažno i plakala kao mala beba, najviše me bolilo što sam čula i njegove jecaje.
- Oprosti! Oprosti što ti se nisam javljao. Bolilo me, nisam mogao. Nadao sam se da ćeš me zaboraviti, da ćeš me pustiti, da ću te na taj način preboliti. Pričao sam s tvojom mamom i shvatio da me voliš kao i ja tebe. Nije opravdanje anđele moj, znam da nije. Ali, nisam se javljao jer sam nam pokušavao osigurati budućnost. Naporno sam radio, činio sve kako bi bili sretni. Idemo, anđele moj. Idemo! Dobio sam priliku nastaviti karijeru u Engleskoj, gdje sam i tebi našao faks koji ćeš pohoditi. Sve sam sredio. Samo, još jedna stvar je ostala neriješena...Volim te! Ludo ludo ludo te volim. Hoćeš li se udati za mene?
Slušam, gledam i ne vjerujem. Plačem, ne vidim od suza a opet sve je bistro.
-Da, da. - uspjela sam reći kroz jecaje. Zagrlio me čvrsto i više me nikada nije pustio.
Daljina nas je možda udaljila, ali ljubav nas je ponovno spojila. Srca su nam jedno, sljubljenija kao nikada. Volim ga više od svega, i njega i našeg predivnog sinčića.
