Upoznao sam je kada smo bili djeca,
igrali smo se ispred zgrade sa ostalim prijateljima, bili smo susjedi. Skoro
svaki dan, od jutra do mraka kako bi se to reklo. Bila je to djevojčica smeđe,
ravne i duge kose, stalno se smiješila kad god bih je pogledao. To je bilo
čudno ali nekada i slatko. Nekada bi je ostali prijatelji zezali ali ja sam to
zaustavio rekavši da ju ne zezaju, te su počeli mene zezati da sam se u nju
zaljubio, pravio sam se kao da nisam čuo. Danas kad smo odrasli, izlazimo i
družimo se, smijemo se i idemo zajedno u istu školu, razred pored razreda, ona
je isto moje godište ali je prije krenula u školu, ja sam bio malo lijen da
idem sa 6 godina u školu. Gajio sam osjećaje prema njoj, ali uvijek sam sebi
govorio: „Znam je već dosta dugo, susjedi smo i nećemo biti zajedno!“. Dok mi
njezina prijateljica nije ispitivala oko nje, kakva je, šta mislim o njoj. Na
ta pitanja sam se pripremao dugo, pitao moju sestru za par savjeta te sam
odlucio da ne budem previše upadljiv da ne ispadne da sam zaljubljen, prosto
umjeren. Izlazio sam sa njom navečer i šetao, nisam ni pomišljao da se
zabavljamo ili tako nešto. Odlučio sam je pitati za vezu, to jeste reci da ne mogu
više izdrzati da je gledam „samo kao prijatelji“. Rekao sam joj jednom kad smo
izašli kako mi je lijepo bilo cijelo vrijeme naše provedeno, njoj je to
laskalo, zacrvenila bi se kad bih rekao da je fina dok je sa mnom, na što smo
shvatili da smo zajedno od tog trenutka, ispočetka smo se opet smatrali kao
prijatelji, ali smo odtada u vezi. Tako prošlo par mjeseci i ja sam još nju
smatrao kao prijateljicu na što sam joj rekao jednog dana, kako je ne bih volio
izgubiti, da ostanemo samo prijatelji i da izlazimo svaki dan i družimo se
vječno, jer svakoj vezi dođe kraj. Ona se naljutila izprve, ali je shvatila i
ona. Danas nakon pet godina se družimo i najbolji smo prijatelji jer prijatelji
ostaju prijatelji!
