Volio sam je toliko jako i tako čisto. Želio sam je samo za
sebe, onako nježnu i lijepu, drhtala je u mom naručju. Naučio sam je kako se
voli, kako se poljupcima otvaraju vrata raja i poveo je putevima strasti. Još
se dobro sjećam njenog pogleda, dok se drhtava prepuštala mojim milovanjima.
Bila je tako meka i podatna, kao stvorena da se mazi… Čekao sam je godinama.
Bila mi je na dohvat ruke, a opet, tako užasno daleka. Nisam razumio zašto je
umjesto mene birala druge, nedostojne njene ljubavi. Bio sam tako prokleto
siguran da niko od njih ne može da je voli kao ja. Želio sam da joj pružim sve,
ali ona je u meni vidjela samo prolaznu avanturu, nekoga ko je naučio prvim
koracima ljubavi. Svi moji pokušaji da je zadržim u svom životu propali su.
Možda nisam uspio da pronađem prave riječi koje bi joj objasnile moja osećanja,
ali vjerovao sam da dijela govore više od bilo kojih reči. Zar sve one ruže
koje sam ostavljao ispred njenog praga baš ništa nisu značile? Da li se makar
samo jednom zapitala zašto su mi ruke drhtale dok je odlazila? I kada se
vraćala, da li je ikada shvatila zašto je uvijek sa osmijehom primam u svoj
zagrljaj? Uvijek sam bio tu kad joj god zatrebam. Čuvao sam je od svih i poput
nevidljivog anđela. Meni ne treba njena
zahvalnost i njeno sažaljenje. Samo sam želio njenu ljubav, jedino što mi nije
mogla dati,i danas je volim ,dok se ona ljubi sa nekim drugim.Treba mi poput
vazduha koji udišem, to jednostavno ne mogu da promijenim, i ne želim. Želim
samo nju, da me drži za ruku. I zato čitavog života lutam sam, izgubljen u
izmaglici nemoguće ljubavi koju sam toliko dugo čekao. Zaboravio sam na sve
druge koje sam u međuvremenu mogao voljeti, sve one koje sam mogao noćima
milovati, ljubiti.. Čekao sam nju, jednu jedinu i za mene savršenu.
