Sjedio sam na obali
razmišljajući o njoj, o mogućim “nama”. Iako sam znao da je nemoguće da
joj se svidim ,iako je znala da je ja volim do bola. .Razmišljao sam o tome
kako bi bilo da ona upravo ovoga trenutka dođe, sjedne pored mene, pogleda me u
oči, nasmije se onako kako samo ona zna, najljepše, iskreno i kaže: “Volim te”.
Razmišljam kakav bi mi život bio sa njom, kakav bi joj život bio da smo
zajedno, sretni. Ona misli da nisam dovoljno dobar, lijep, pametan za nju.Možda
je griješila u tome, a možda i nije.Njeno “Ćao” mi je značilo više nego nečije “Volim
te”. Njen osmijeh je obasjavao cijeli njen svijet, a njene oči su bile nešto
najljepše što sam ja vidio. Imala je veoma specifičan glas, onako dječiji, radije
sam je slušao nego ijednu melodiju na ovom svijetu. Svako jutro kad se probudim
prvo pomislim na nju, uveče kad krenem spavati zadnje na šta pomislim je ona i
kako bi bilo da smo zajedno, da i ona mene voli, da izlazimo, glupiramo se, pričamo
o svemu, gledamo filmove ili samo sjedimo zagrljeni na nekoj plaži gledajući
zvijezde, ne progovarajući ni riječi, ali da ta blizina i osjećaji kažu sve.
Volio sam taj njen izgubljen pogled, sanjive oči. Volio bih da joj na licu
pročitam strah, da joj budem potreban.Svidja mi se njeno savršenstvo i djelići u koje bi se
rasula s vremena na vrijeme. .Volim kad se postidi i kad me čvrsto uhvati za ruku i stavi glavu na moje
grudi. Volio bih da imam moć nad njom i da
gledam kako ona preuzima vodstvo. Volim je to što živi obično, ne
znajući koliko je u suštini posebna. Volim je baš onakvu kakva jeste, nedefinisana
i pomalo luckasta.
