Ponekad nam se čini da život nema smisla, da je bezvrijedan.
Jednostavno ne želimo više živjeti. Ne znamo što bi uradili sa sobom. Takvu
situaciju sam doživjela... Bio je to jedan sasvim obična i normalna subota, ništa
posebno se nije dešavalo. Ujutro sam imala nastavu kao i svaku drugu subotu. U
školi je bilo dosadno, kao i uvijek, profesori dosađuju sa istim temama i sole
nam pamet. Izlazeći iz škole sam pričala
sa prijateljicama. Pričale su kako će danas ići van sa dečkima, gledati filmove
kod kuće... Odjednom mi je zazvonio mobitel. Bio je to Mario. Mario je inače
osoba koja mi uljepšava život iz dana u dan. Njegov osmijeh mene čini sretnom,
nemoguće je ostati ravnodušan dok se on smije. Ponekad mislim o tome kako sam
baš njega dobila, kako sam imala toliko sreće. On živi dosta daleko od mene,
ali dolazi najčešće vikendom i prespava kod mene. Nekim čudom ga i moji
roditelji vole. On je osoba koju voli cijeli svijet, nemoguće ga je ne voljeti.
Javila sam se. Rekao mi je da danas neće doći. Prijatelj mu slavi rođendan.
Bila sam tužna, ali što sad mogu? Vidjet ću ga drugu subotu. Ostatak dana sam
provela u svojoj sobi, vježbajuči klavir i slušajući pjesme. Bilo je kasno.
Spremila sam se za spavanje. Krenula sam prema krevetu kad je odjednom zazvonio
telefon. Mislila sam: „Tko zove ovako kasno navečer?“. Javila sam se. Nisam mogla vjerovati što
čujem, mislila sam da me netko zeza. Gospođa pri telefonu je bila Mariova mama.
Rekla mi je da je Mario u bolnici i da ne izgleda dobro. Naime, na tulumu su
malo previše popili i izašli su van na balkon. Mario i još jedan su se potukli
te su oboje pali dolje. Srce mi je stalo na trenutak. Slušalica mi je pala iz
ruke. Suze su mi ispunile oči. Odmah smo tata i ja krenuli do bolnice u kojoj
je bio Mario. Došli smo do sobe u kojoj je bio, no ona je bila prazna. Bilo je
prekasno. Nisam znala što da radim, plakala sam. Nisam željela živjeti bez
njega, bez svog anđela...
