Neke ljude u početku niti ne primjećujemo, ne čine nam se
zanimljivi ili jednostavno ne mislimo da nam se sviđaju. Tek kasnije vidimo
koliko smo zapravo bili u krivu. Tako sam ja, jednom, upoznala osobu o kojoj
sam tako mislila. On je bio novi učenik u našem razredu. Nisam obraćala pažnju
na njega, nisam ga zapravo niti željela upoznati. To je trajalo tako dugo dok on nije krenuo na
dodatnu nastavu na koju idem i ja. Tamo sam vidjela kakav je on zapravo. Nije
uopće takav kakvog sam ga zamišljala. U razredu je uvijek glumio frajera koji
može osvojiti svaku djevojku koju želi, dok je na dodatnoj nastavi bio čista
suprotnost... Učiteljica nam je dala zadatak da spremimo zajedno jedno
predavanje koje ćemo predstaviti pred cijelim razredom. Nisam bila oduševljena,
ali morala sam napraviti što nam je učiteljica rekla. Dogovorili smo se što
ćemo raditi, kako i kada. Poslije škole sam došla kod njega da to napravimo.
Pokucala sam na vrata. Otvorila je negova mama. Rekla mi je da je u svojoj sobi
i da me čeka. Došla sam do gore, ušla u sobu. Počeli smo raditi. Isprva je
samnom pričao samo o radu kojeg trebamo napraviti, no poslije se sve više i
više opustio. Počeo je samnom pričati o glazbi, o školi, pa čak i o ljubavi.
Sve više i više mi se približavao. Vidjela sam da on zapravo i nije toliko loš,
svidio mi se... Bili smo gotovi sa zadatkom, no nisam još dugo otišla kući.
Pričali smo o svemu i svačemu do kasno navečer... Kad sam pošla kući me
zagrlio. Rekao mi je: „Vidimo se sutra.“...Nakon nekog vremena smo prohodali.
Bilo je to nekoliko lijepih tjedana s njim. Zavoljela sam ga, možda čak i
previše... Jednog dana, kad sam sa prijateljicama bila u kinu, nisam mogla vjerovati što vidim.
Osoba koju sam u tako kratkom vremenu zavoljela i koja mi je toliko značila u
životu je zagrljena gledala film sa drugom djevojkom... Ipak nas osobe koje smo
zavoljeli svim srcem mogu iznevjeriti.
