Bila je to najljepša večer u mome životu. Da, vrlo
vjerojatno je pretjerano reći da je to bilo ono najbolje, pogotovo što je mnogo
večeri još preda mnom, ali to me promijenilo u potpunosti. Nakon te predivne,
zvjezdane noći, ponovno sam vratila izgubljeno... Vratila mene. Prije nekoliko
godina, moj život se okrenuo naopačke. Imala sam zdravstvenih problema te sam
praktički živjela između ta četiri prljava, siva zida. Nakon što sam ozdravila,
moje samopouzdanje nije postojalo, moju vedrinu i osmijeh ukrali su ti tupi
hodnici. Sve do te večeri. Pošto sam jedinu utjehu nalazila u nogometu, jednu
subotu odlučih otići na utakmicu u lokalni klub. Bilo je to toplo subotnje
predvečje, kao stvoreno za uživanje u dobrom nogometu. Stadion nije uopće mali
i bio je stvarno dobrano popunjen, sjela sam na svoje mjesto i uživala u
prekrasnoj igri, zvanoj nogomet. Na jednom sam krajičkom oka opazila nešto
tamno kako se penje prema meni. Odlučila sam bolje pogledali i... Četiri zgodna
mladića, tamne kože penjala su se stepenicama te odlučila sjesti baš eto pokraj
mene. I inače sam uvijek bila zadivljena crnim ljudima i otkako sam bila
malena, gledajući nekakv crtić rekla sam mami da ću se ja udat za dečka
čokoladne boje kože jer je tako sladak. Od tada, pa evo i dan danas fascinirana
sam tim čokoladnim ljudima, pogotovo onima koji dolaze iz Afrike. I tako... Pokušala
sam se skoncentrirati na utakmicu, ali to je bilo nemoguće, ne kad četiri
prekrasna bića sjede pokraj mene! Jedan od njih odmah mi je privukao pogled.
Imao je kapu na glavi i bio je drukčiji. Povučeniji od drugih, tajnovit. Ostali
su pričali vikali, zezali se. TIpična muška spika, dok se on lagano smješkao i
koncentrirao na utakmicu. Naravno, za mene je ta utakmica završila davnih dana.
Sve što sam vidjela bio je on i samo on. Polako sam se vraćala utakmici i čak sam
vidjela jedan gol kada sam osjetila nečiji pogled na sebi. Okrenula sam glavu u
njegovu smijeru i vidjela ga kako me stramežljivo promatra. Ne znam jeli u
pitanju šok ili nešto drugo no međutim ja više nisam mogla skrenuti pogled.
Gledala sam ga kao da je zadnje što ću vidjeti, kao da je Bog. Ni on nije ostao
dužan, gledao me tim prekrasnim smeđim očima, očima u kojima se vidi duša.
Očima koje tinjaju, koje sjaje. Očima koje se smiješe iako usne miruju.
Napokon, rekao je: - Hey!
Isprva nisam ni bila sigurna obraća li se meni ili nekome
drugome ali vidjevši taj pogled koji mi je upućivao smogla sam snage reći: -Hey.
-Kako si? - upitao
me.
Nisam mogla vjerovati da netko tako predivan razgovara s
nekim poput mene. Gledala sam ga hipnotizirano i nesvjesno odgovorila: - Dobro
hvala, ti?
-Dobro, što ima?
Ehh.. Tu sam se
morala nasmijati, pa na utakmici smo čovječe nije li očito što ima.
- Ništa, gledam
utakmicu. - uputila sam pogled k terenu. - Kod tebe?
-Ništa... - stanka - Čekat ću te ispred stadiona kada
utakmica završi, može?
O moj bože, nisam mogla vjerovati, nisam mogla disati niiti
pričati stoga sam samo kimnula glavom i nasmiješila se. Ma zar je moguće da je
tako prelijepo biće sjelo od svih mogućih mjesta na prokletom stadionu baš
pokraj mene? Zar je to zaista bila slučajnost ili pak sudbina?
Do kraja utakmice ostalo je još nekih tridesetak minuta, a
moj pogled je letio s terena na njega, s njega na teren. Baš kao i njegov. Ne
znam koliko puta sam uhvatila njegov pogled i osjetila kako mi srce divlja u
prsima. Kako pokušava iskočiti, osloboditi se.
Kada je sudac svirao kraj utakmice, ustala sam te krenula
prema van. Izašavši, vidjela sam njega kako naslonjen na stupu čeka mene.
-Hey djevojko?! - rekao mi je. Nasmijala sam se na njegov Hrvatski
te mu prišla. Upoznali smo se te odlučili otići prošetati plažom. Nismo
prestajali pričati, smijati se. Skakali smo s teme na temu, zbijali šale i
uživali. Činilo se da se znamo godinama, a ne tek nekoliko sati. Nisam ga
poznavala ali sam ga voljela. Bila je to ljubav na prvi pogled. Voljela sam te
oči u kojima sam vidjela sve boje njegova srca i duše. Voljela sam način na
koji priča, kako ubacuje Hrvatske riječi u pola rečenice. Voljela sam način na
koji se smije te način na koji hoda. U tih nekoliko sati, činilo mi se da me
poznaje bolje no što me poznaje moja najbolja prijateljica. Sve je bilo tako
spontano, tako opušteno. Pošto je već pala noć i poprilično je zahladilo,
otišli smo u obližnji kafić gdje je bilo svega par ljudi. Atmosfera je bila poprilično
intimna te smo u miru mogli razgovarati. Stavio je svoju ruku oko mene te me
privukao sebi.
- Ne diraj me! - rekla
sam mu.
-Zašto? - upitao je s pomalo zbunjenim izrazom lica.
- Zato što si crnac. - odgovorila sam, ali shvativši kako je
to zvučilo odlučila sam mu reći o čokoladnom dečku iz crtića i mojoj ljubavi
prema tamnoputima. Tako se slatko nasmijao da sam mislila da će mi srce
odletiti u svemir. Zagrlio me i poljubio u obraz. Tako zagrljeni, rekao mi je
da sam prelijepa i da ne vidi razlog zašto skrivam svoje tijelo ispod te
odjeće. Naravno, moj odgovor je bio: -Hvala, šuti.
Nasmijao se i pogledao me.
- Smijem li te poljubiti? - upitao je. Opet, ostavši na
riječi progutala sam pljuvačku i prošaptala: - Da.
Poljubio me i od tada moj život više nema smisla. On je
postao moj centar svijeta. Svaki mogući trenutak provodimo zajedno. Prijatelji
nas zezaju da smo kao stari bračni par, da smo dosadni, jer možemo sjediti
satima gledati jedno u drugo a da ne kažemo ni riječi. Praktički živimo
zajedno, jedino vrijeme koje ne provodimo skupa je kada sam ja u školi a on na
treningu. Odlazim na svaku njegovu utakmicu, a on golove slavi tako što pokaže
na mene i pošalje mi srce ili pusu. Ne mogu reći da nismo imali problema zbog
razlike u boji kože. Svi nas gledaju, čak govore i razne ružne stvari za njega.
Ponekad sam tako sretna što on ne razumije Hrvatski toliko dobro. Iako nas
velika većina osuđuje, ima i onih koji su presretni zbog nas. Iako sam
relativno mlada, vraćavši se iz grada, moja mama je došla po nas pošto je bilo
hladno, upitao je moju mamu smije li me oženiti kada napunim osamnaest godina?
Naravno moja mama je ostala bez riječi, iako ga neizmjerno voli iako je uz nas
od prvog trenutka. Nakon nekog vremena, rekla je da smije, ali samo ako ću ja
nastaviti ići u školu i ako ona neće postati baka u narednih pet godina.
Nasmijali smo se na što je on rekao hvala, okrenuo se prema meni i rekao:
- Želio sam ovo učiniti na puno romantičniji način ali ne
mogu više čekati. Volim te, volim te od prvog dana, volim te od trenutka kad
sam te vidio i kad sam ispao najveća budala buljeći u najljepšu djevojku koju
sam ikada vidio, u moga anđela. Volim te, hoćeš li se udati za mene? - nisam mogla vjerovati da je toliko lud! O
Bože kako sam voljela tog čovjeka.
-Da,da naravno! - rekla
sam kroz suze. Zagrlio me, poljubio te iz džepa izvadio prsten. Moja mama je
sve to promatrala te stala sa strane i ona je plakala. Stavio mi je prsten na
ruku i sada je i on plakao. Volim ga i
sigurna sam da je on taj. Iako nemam pojma o životu, on je moja srodna duša. S
ponosom mogu reći da se ni jednom nismo posvađali niti povisili ton tijekom
razgovora. Nadopunjujemo jedno drugo. Čita me kao otvorenu knjigu, dok ja znam
što mu je na pameti a da ga ni ne gledam.
Sudbina nas je spojila, i hvala joj na tome.
