Ljubav, ljubav je
smisao života. Svoju prvu ljubav sam upoznao kad sam bio još mali, imao sam
svega šesnaest godina, to su bile simpatije. Svatko je morao imati svoju
simpatiju tako da sam i ja imao svoju malu i voljenu simpatiju. Kada sam prvi
put vidjeo jednu djevojku dok sam išao kući, privukla je moj pogled, tako
smirena i povučena, kulturna. Tako sam
sa svojim drugovima šetao do kuće i govorio:
„Uspori, uspori, želim da je gledam!“. Oni su mi se nasmijali i rekli :
„Opa , pa ti si zaljubljen?“ , te sam im odgovorio : „Može biti a i ne mora,
tako je lijepa!“ Ali nažalost došao je taj trenutak, ona je otišla svojim pravcem, a ja svojim.
Sutradan u školi sam je gledao cijelo vrijeme, čim se okrene ona negdje da
pogleda, skrenem pogled i sav se izgubim. Mogu misliti da mi priđe, zbunio bih
se sav, ne znam šta bih rekao. Ali ona je imala prijateljicu koja je meni
susjeda. Tako sam bio vani sa prijateljima nogometa, kada je njezina
prijateljica iz zgrade izašla da si kupi nešto, zaustavio sam je i pitao :
„Hej, tko je ona lijepa sa smeđom kosom?“ , ona mi zađuđeno odgovori: „Što te
to zanima?“
„Zato što sam se
zaljubio u nju.“
“Opaaa, neko nam se zaljubiooooo!” – odgovorila je.
“ Samo je pitaj za mene, i pitaj je li joj se sviđam! Jesi
čula? “
Kliknula je glavom i nasmješila se te otišla. Taj cijeli dan
bio sam sav sretan, kao malo dijete kad dobije čokoladu ili neki poklon od
roditelja. Sutradan u školi saznam na velikom odmoru da je moja simpatija rekla
da se zaljubila isto u mene. Nisam mogao vjerovati, dan mi se još bolje
popravio. Poslije škole sam otišao sa njom kući, otpratit je, te smo se dogovorili
da ćemo izaći poslije vani. To mi je najljepša uspomena koju držim u srcu.
