Iskreno nikada nisam vjerovao u ljubav a pogotovo ne u
vječnu ljubav. Dok su svi moji prijatelji bili zainteresirani samo za djevojke,
ja sam nekako razmišljao kako da završim školu. I sve me to išlo sve dok jednom
prilikom nisam jednoj djevojci ponudio svoju pomoć. Naime kako je to sve bilo,
taj dan se pisao važan ispit iz matematike a meni je oduvijek išla matematika
međutim jedna moja tadašnja prijateljica nije baš dobro prošla. Ponudio sam joj
svoju pomoć da nauči to. Tako je svaki dan poslije škole dolazila do mene i ja
sam joj objašnjavao. Nisam mogao vjerovati da to mi se to počelo dešavati ali
počeo sam se ponašati čudno. Bojao sam se toga i tako je i završilo, zaljubio
sam se u nju.. Namjerno sam objašnjavao sve sporije samo kako bi što duže
dolazila. Imao sam osjećaj da ona ne želi ništa osim prijateljstva. Ali ja sam
počeo polako mjenjat temu i nekako smo
počeli razgovarati o svemu.... Što smo više pričali više sam ju volio, sve smo
imali zajedničko. Nakon par dana rješila je taj problem u školi i zahvaljivala
mi se cjeli dan. Navečer smo otišli na piće, meni najsretnija večer u životu.
Tu večer završili smo zajedno. Presretni smo oboje i gotovo u cijeloj našoj
vezi nikada se nismo posvađali. I dalje ne mogu vjerovat. Prije nje imao sam
osjećaj da ljubav ne postoji ali sada kada je ona tu u mom životu imam osjećaj
da ova naša ljubav može trajati vječno a i potrudit ću se da tako i ostane..
