Bilo je to prekrasno ljeto 2000 i neke
godine, ona i ja šetamo uz obalu rijeke, držali smo se za ruke, psihički,
fizički smo samo hodili jedno pored drugog, bili smo nerazdvojni, dva tijela a
samo jedno srce, onaj osjećaj kada u nekome prepoznaš sebe, kada u njenim očima
vidiš ono što nikada do tad nisi, kada u njoj prepoznaš onu s kojom bi život
mogao da provedeš. Šetamo lagano, dok nas mami lagani žubor vode, prekrasna
melodija za uši, neshvatljivo je to koliko je malo čovjeku potrebno da bude
sretan i zadovoljan, par toplih zagrljaja, držanje za ruku, poljubac i to je
sve, i tada, u tom trenutku shvatiš koliko ti znači ta osoba, ona koja te
čvrsto za ruku drži i obećava da vas nikada ništa neće rastaviti. Teško je to
opisati riječima, jednostavno se mora doživjeti da biste povjerovali u ono o čemu
vam mnogi pričaju, hvale se, a ustvari ne znaju ni kako ni šta, zapravo nemaju
pojma o tome. Bila je prekrasna, kao i danas, bila je moje sunce u ranoj zori,
koje te miluje rano ujutru i viri kroz prozor ne bi li te probudilo, bila je
ona, ona za život cijeli. Prekrasno je vidjeti da se dvoje mladih iskreno vole,
a još ljepše je kad si ti na jednom od ta dva mjesta, kada te neko bezuslovno
voli, svaki dan ti govori da te voli i da si ti njeno sve, govori ti da si ti
njen smisao života, njena inspiracija, njena želja i nada za sutra. Opet kažem,
teško je to laicima opisati, onima koji to nisu doživjeli, koji ne vjeruju u
onu pravu, istinsku povezanost dva bića, dva tijela, dva srca, a jedan otkucaj.
Bilo nam je prekrasno tih dana, baš kao i danas, kada nas ništa ne razdvaja i
kada možemo da budemo sretni u ovom našem malom, ali zaista ludom svijetu
razumijevanja i ljubavi.
