Bili smo nerazdvojni, bili smo po
cijele dane zajedno, išli smo na isti fakultet, izlazili na ista mjesta, imali
isto društvo, a od svega najvažnije je ono da smo imali jedno drugo, da, imalo
smo. Sve je bilo kao u bajci, imali smo savršenu vezu, smijali smo se po cijele
dane, provaljivali jedno drugo, glupirali se, budalesali, čak smo maštali i o
zajedničkom životu, o zarukama, o braku, o našoj maloj dječici, o tome kako
ćemo po cijele dane biti zajedno i da nas niko nikada neće moći razdvojiti, sve
dok nije došla pauza na fakultetu. A onda, sve je iznenada prestalo, sve se
promjenilo. Nismo živjeli u istom gradu, tako da se nismo mogli viđati tek
tako, ali opet sam često odlazio kod nje, ona je dolazila kod mene, mislili smo
da možemo nadomjestiti tu pauzu na faxu, ali nismo uspjeli. Počele su svađe,
mnogo puta smo zaključivali da se svađamo samo iz razloga jer previše
nedostajemo jedno drugom. Možda i jest bilo tako, ali ko to još zna. Postalo je
nepodnošljivo, sve joj je počelo smetati, svaki moj korak, svaki moj pogled,
nisam mogao više to da trpim, pokušao sam sve na lijep način da joj objasnim,
ali nije me željela saslušati, prekinuli smo, jednostavno smo okrenuli novi
list u životu, bez obzira što to ni ja ni ona nismo željeli, jednostavno se to
moralo desiti. Više se i ne čujemo, blokirali smo jedno drugo, izbrisali
brojeve, poruke, zajedničke slike, izbrisali smo sve po čemu bi se moglo
vidjeti da smo ona i ja nekada postojali. Iz srca nismo mogli, ostala je samo
ta neopisiva bol, čežnja za nekim koga voliš, za nekim kome bi život posvetio
ali vrijeme to briše, vremenom sve prođe. Vodio sam se onom čuvenom '' panta
rei '', sve teče, sve prolazi, pa tako i ova bol poslije nje, proći će jednog
dana.
