Moj život ne bi uopće imao smisla da
ne postoji jedna jedina osoba koja ga uljepšava iz dana u dan. Živim u obitelji
koja je u početku bila sasvim normalna, sretna. Kad sam bila mala sve je bilo
uredu. Nisam imala ni brata, ni sestru, bila sam jedinica, moglo bi se reći
„maza“ mojih roditelja. Živjeli smo svi zajedno u maloj kući. Od malena sam
više vremena provodila s ocem. Nikad se nisam zanimala za lutke, odjeću, crtane
filmove s princezama i prinčevima... Sa ocem sam gledala razne utakmice, igrala
nogomet, vozila se na biciklu... Također u vrtiću i u školi sam više vremena
provodila sa dječacima. Sve djevojčice iz razreda su mislile da sam čudna,
nisam bila kao one. Jednom prilikom su neke od njih došle do mene i počele me
ismijavati. Odjednom je do mene došao Karlo. Primio me za ruku, rekao mi:
„Ostavi ti njih...“, i odveo me van. To je bio trenutak kad sam upoznala osobu
koja mi sada znači najviše u životu. On je samnom bio u najtežim trenucima
mojeg života... Kad sam imala sedamnaest godina, moji roditelji su se
rastavili. To me jako pogodilo. No brzo sam to preboljela jer sam ostala
živjeti sa ocem. No, on to nije tako lako prebolio. Prvih nekoliko dana nije ni
sa kim pričao, nije jeo, samo je sjedio u svojoj sobi i gledao sliku moje
majke. Nakon nekog vremena je počeo piti. Nekoliko puta sam ga pokušala
zaustaviti, no bezuspješno. Jednom, kad sam bila sama kod kuće, sakrila sam sav
alkohol koji smo imali u kući. Kad je on došao kući, počeo se derati na mene, čak
da me htio udariti, no suzdržao se. Otišao je van iz kuće i lupio vratima. Nije
rekao kamo ide. Odmah sam nazvala Karla i ispričala mu sve što se desilo. Rekao
mi je: „Dođi kod mene. Tko zna u kakvom će stanju on doći kući.“ Otišla sam do
njega i tamo prespavala. Rano ujutro me probudilo zvono mobitela. Bila sam
iznenađena kad sam vidjela da me zove moja majka. Ispričala mi je što se
desilo. Nakon one svađe s ocem, on je otišao u kafić i tamo se napio. Kad je
pokušavao doći opet kući je doživio prometnu nesreću u kojoj je poginuo. Počela
sam plakati. Karlo se zabrinuo. Pitao me što se desilo, zašto plačem... Tada je
on bio samnom. Osoba koja je od moje najranije dobi moja utjeha.
