Okrutna duša

Volio sam je toliko jako i tako čisto. Želio sam je samo za sebe, onako nježnu i lijepu, drhtala je u mom naručju. Naučio sam je kako se voli, kako se poljupcima otvaraju vrata raja i poveo je putevima strasti. Još se dobro sjećam njenog pogleda, dok se drhtava prepuštala mojim milovanjima. Bila je tako meka i podatna, kao stvorena da se mazi… Čekao sam je godinama. Bila mi je na dohvat ruke, a opet, tako užasno daleka. Nisam razumio zašto je umjesto mene birala druge, nedostojne njene ljubavi. Bio sam tako prokleto siguran da niko od njih ne može da je voli kao ja. Želio sam da joj pružim sve, ali ona je u meni vidjela samo prolaznu avanturu, nekoga ko je naučio prvim koracima ljubavi. Svi moji pokušaji da je zadržim u svom životu propali su. Možda nisam uspio da pronađem prave riječi koje bi joj objasnile moja osećanja, ali vjerovao sam da dijela govore više od bilo kojih reči. Zar sve one ruže koje sam ostavljao ispred njenog praga baš ništa nisu značile? Da li se makar samo jednom zapitala zašto su mi ruke drhtale dok je odlazila? I kada se vraćala, da li je ikada shvatila zašto je uvijek sa osmijehom primam u svoj zagrljaj? Uvijek sam bio tu kad joj god zatrebam. Čuvao sam je od svih i poput nevidljivog anđela.  Meni ne treba njena zahvalnost i njeno sažaljenje. Samo sam želio njenu ljubav, jedino što mi nije mogla dati,i danas je volim ,dok se ona ljubi sa nekim drugim.Treba mi poput vazduha koji udišem, to jednostavno ne mogu da promijenim, i ne želim. Želim samo nju, da me drži za ruku. I zato čitavog života lutam sam, izgubljen u izmaglici nemoguće ljubavi koju sam toliko dugo čekao. Zaboravio sam na sve druge koje sam u međuvremenu mogao voljeti, sve one koje sam mogao noćima milovati, ljubiti.. Čekao sam nju, jednu jedinu i za mene savršenu.

Ljetne kiše

Ponekad nam neka nesreća u životu ipak donese sreću... Bilo je to prošlog ljeta.  Naše društvo se dogovorilo da ćemo ići zajedno na more. Sve je bilo isplanirano. Pronašli smo super hotel koji nije preskup, pronašli smo predivno mjesto u kojem smo trebali boraviti tjedan dana. Trebalo je to biti tjedan dana čiste slobode, bez roditelja, bez škole i dosadnih profesora. Ukratko, tjedan dana potpunog užitka... To sve zvuči super, zar ne? No bio je problem objasniti mojim roditeljima da će njihova malena „djevojčica“ od sedamnaest godina provesti par dana bez njihove kontrole. Ipak sam odlučila pokušati, nemam što izgubiti... Čekala sam trenutak kad će moji roditelji biti dobre volje, možda se desi nekakvo čudo pa prihvate. Jednog dana, prilikom ručka, sam onako usput spomenula to. Mojoj mami se doslovno kosa digla kad je čula što namjeravam. Odmah je počela sa onim svojim: „Ti uspiješ napravit neku glupost čak kad si kod kuće. kako da znam što ti radiš kad si tako daleko? Znaš li ti uopće kakvih sve ljudi tamo ima? Znaš li što ti se sve može desiti? Kako si uopće mogla pomisliti da ću ti takvo što dopustiti?...“ . Mislim da više nema smisla pitati tatu što misli o tome. Uostalom ne želim opet iste mamine riječi iz njegovih usta čuti. Pokušala sam sa onom taktikom, uvrijedila sam se. Kad sam bila mlađa to je uvijek djelovalo, možda će i sad. Ušla sam u sobu, zaključala se, upalila glasnu muziku i nisam ni sa kim pričala. To je trajalo tako dugo dok nisu popustili. Izgleda da ipak nisu mogli gledati kako njihova „mala djevojčica tuguje“. Pozvali su me u dnevnu sobu. Bila sam hladna, ozbiljna. Mama je počela: „Pošto vidimo da si se jako uvrijedila i da ti je žao pa smo odlučili malo te oraspoložiti. Ipak ideš na more...“. Već sam htjela skakati od sreće, napisati svim prijateljicama poruke da ipak idem. No moja mama nije bila gotova s rečenicom. Nastavila je: „... Ideš na mora, ali s nama. Baš će nam biti lijepo, družit ćemo se malo više...“. I dalje nisam ni slušala njezine riječi. Smračilo mi se pred očima. Da idem s njima na more?! Pa jedva izdržim ručak i večeru s njima, kako ću izdržati tjedan dana s njima?! Pitala sam ih da li mogu ostati kod kuće, no oni nisu željeli ni čuti... Došao je dan kad smo trebali krenuti na put. U međuremenu sam ih nagovorila da imam svoju sobu u hotelu, daleko od njih. Uzela sam torbu i mrzovoljno ju pakirala. Uzela sam sve što mi je trebalo, stavila torbu u auto i sjela unutra. Cijelim putam sam šutjela, nisam progovorila ni riječ. Isto tako je bilo i kad smo stigli. Pred hotelom sam zapazila da grupa momaka ide u isti hotel kamo i mi. Kad sam ulazila unutra jedan od njih mi je otvorio vrata. Rekao mi je: „Izvolite mlada damo.“ i nasmješio se. Uzvratila sam mu osmijeh i odgovorila: „Hvala.“. Pred recepcijom smo zajedno čekali. Počeli smo razgovarati. Razgovor nije bio ništa posebno, onako iz dosade smo počeli pričati. Uzela sam ključeve i krenula prema sobi. Kad sam ju otključavala iza sebe sam čula njegov glas. Rekao je: „ Izgleda da ćemo se često viđati, imam sobu pokraj tvoje...“.  Zapravo mi je bilo drago, barem mi neće biti dosadno. Kad sam ušla u sobu bacila sam torbu na krevet i počela se raspremati. Nakon toga sam malo legla na krevet i odmorila se. Mama je došla u kontrolu. Čak sam nakratko popričala sa njom. Kad je otišla odlučila sam se spremiti za plažu. Obukla sam kupaći kostim. Preko njega laganu ljetnu haljinu. Uzela sam sa sobom torbu i krenula prema plaži. Bilo je još dosta vruće. Legla sam na ležaljku i sunčala se. U daljini sam opazila kako ona iste grupa momaka, koje sam vidjela ispred hotela, skače u more. Među njima je bio i on. Još uvijek nisam znala kako se zove.  No znala sam da ću uskoro saznati. Nakon nekog vremena netko mi je “stao u sunce”. Znala sam točno tko je to bio. Pitao me da li mi smeta. Naravno da mi nije smetao, jedva sam čekala da dođe. Počela sam s njim pričati. Napokon sam saznala kako se zove. Ime mu je Mike. On i njegovi prijatelji su došli čak iz Njemačke ovamo.  Rekao je da se mora malo od njih odvojiti, malo se socijalizirati s drugim ljudima. Dobro me nasmijao. Pričao mi je o glupostima koje oni rade. Iskreno, čudilo me kako dobro govori Hrvatski. Pričali smo dugo, već se smračilo. Zahladnilo je malo te smo krenuli u hotel. Pred vratima od sobe me pitao da li hoću sutra sa njima ići na plažu. Bila sam malo neodlučna, no pristala sam, htjela sam vidjeti kakve to gluposti oni „izvode“.  Prije spavanja sam došla malo na Facebook da vidim što ljudi rade kod kuće. Vidjela sam to što sam i očekivala, zahtjev za prijateljstvo od Mikea i cijele njegove ekipe. Nisam bila iznenađena. Kad sam prihvatila sve zahtjeve odmah mi se javio. Bili smo udaljeni nekoliko metara, no ipak smo razgovarali preko chata. Vrijeme je prolazilo brzo. Ne bih ni pogledala na sat da me on nije pitao: „Ne možeš spavati?“ Tek onda sam vidjela da je dva ujutro. Rekla sam mu: „Laku noć, vidimo se sutra.“... Ujutro me probudilo kucanje na vratima. Otvorila sam vrata u pidžami. Samo se nasmijao i rekao da će me počekati da se spremim. Čekali su me u svojoj sobi. Kad sam se spremila ušla sam u njihovu sobu i pitala: „Možemo krenuti?“. Unutra je vladao kaos, no nije to ništa čudno. Na putu do plaže sam vidjela o čemu je pričao kad je rekao da ne zna zašto se s njima druži i da se mora socijalizirati s drugim ljudima. Oni su onaj tipičan tip muškaraca. Malo primitivno, no stvarno znaju kako nekoga nasmijati. Oni su slični takvi s kakvima se ja družim kod kuće. Na plaži su išli skakati s mola u more. Pravili su se važni, kako to inače muškarci rade. Gledala sam ih. Jedan od njih mi je prišao i pitao me: „Hoćeš i ti par puta s nama skočiti?“. Rekla sam da baš ne volim vodu, no kasnije sam zaključila da sam trebala dobrovoljno skočiti. Bacili su me u vodu, no nisam se ljutila jer su nakon toga i Mikea bacili. Bili smo još neko vrijeme na plaži, a poslije smo se vratili u hotel. Podne sam provela u sobi. Razgovarala sam sa prijateljicama na Skype i pričala im o ljudima koje sam upoznala. Na Facebook mi je došla poruka od Mikea. Napisao je: „Danas u 20:00 na plažu dođi.“ Samo sam mu kratko odgovorila da dolazim. Navečer sam krenula na plažu, kao što mi je rekao. Tamo su čekali Mike i njegova ekipa. Sjedili su u krug oko vatre i smijali se nečemu. Sjela sam kod njih, no kasnije se Mike digao i rekao mi da idem s njim. Hodali smo po plaži, nije pričao onako puno kako inače priča. Na nebu je bilo sve više oblaka. Rekla sam mu: „Uskoro će kiša, da krenemo u hotel?“. No malo prekasno sam to rekla. Počelo je padati. Mi smo i dalje hodali. Stao je na jednom mjestu. Rekao mi je: „Još nikad u životu nisam upoznao takvu djevojku kao što si ti. Nikad nisam mislio da ću osobu koju poznam tek nekoliko dana zavoljeti, kao što sam zavolio tebe.“ Nisam mu ništa odgovorila. Približio mi se i poljubio me. Bio je to najljepši poljubac u mom životu.

Nedaj da ti ljubav sreću kvari

Ne daj da ti ljubav sreću kvari. Ljubav je lijepa stvari i lijepo ju je osjetiti, ali kao i sve ima svoje prednosti i mane. Ponekad se zapitas ima li to sve smisla? Uvijek trebas vidjeti da li preovladavaju prednosti ili mane. Ako provladavaju prednosti, treba pustiti da ta ljubavi traje,ali ako mane,ako ta ljubav utice na tvoju srecu i tvoje zdravlje, onda ta ljubav se polako gasi i treba je ostaviti i jednostavno zaboraviti. Sve je to lijepo dok traje,ali ako te to cini nesretnim,ako zbog toga ne mozes biti sretan,i kvari ti raspolozenje,onda je ponekad bolje biti sam. Jer zasto zbog nekoga biti bolestan i nesretan, niko nije vrijedan tvog zdravlja i tvoje srece. Naci ce se ljubav, koja je propisana ili cak negdje zapisana, to se naziva inace sudbina. Ljubav je nesto lijepo,i treba da srecu donosi,a ne da je kvari. Samim tim,ta ljubav gubi car i smisao koju je imala. Bolje se na vrijeme povuci,i izaci iz veze,nego pustiti da se problemi nagomilavaju. Zivot je prekratak da bi se tugovalo,i zato nista ne treba da kvari nasu srecu,pa cak ni ljubav. Kolike god emocije bile,ako ti u tome nisi sretan,tu je gotovo. Bolje sam ludovati,nego sa drugim tugovati. Ponekad je lijepo biti sam i osjetiti slobodu. Biti sretan je najvaznije,dug je zivot,ljubav dodje i prodje,i svaki kraj jedne moze znaciti pocetak druge,nove i bolje,zato ne dajte da vam ljubav srecu kvari,nikad ne znate sta vam zivot nosi,zato uzivajte i shvatite to na vrijeme. Shvatio sam da ne treba tugovati ni za kim i nanositi sebi stetu. Nikad nije kasno da se ljubav nadje, zato ne stetite sami sebi i zivite zivot svoj. Ionako on je propisan i ima ta sudbina koja je negdje zapisana i odredjena. Negdje tamo vas ceka vasa ljubav...

Ponosna djevojka dovoljno hrabra da mu se suprotstavi

Mlada djevojka koja se zove Ivana bila je samnom dugo vremena, ali ljubav je gadura i dogodilo se nesto sto nisam ocekivao ni u kom slucaju.Ivana i ja isli smo u grad na pice i tamo je ugledala bivseg decka koji je isao u istu srednju skolu kao i ja samo u drugi razred i nismo se medjusobno podnosili nikako.Ona je s njime bila dvije I pol’ godine i rekla je da nije sretna sto je ta veza tako dugo trajala jer je na kraju veze saznala da je vara.On se sjetio ljubavne romanse s Ivanom kada ju je ugledao, ali Ivana je u razlog osveti mene poljubila pred njim na sto je on jako lose reagirao.Pogledao me onim pogledom kojim sam mislio da ce me ubiti te se uplasio jer su svi govorili da je taj covjek jak i lud.Ivana me uvjeravala da je on kukavica i brani se samo huliganstvom te je nakon sto mi je to rekla krenula prema njemu i suprostavila mu se.Pocela ga je veoma pogrdno vrijedati, cak ga je i udarila na sto sam se jako uplasio da on ne vrati udarac.Da je udario Ivanu koliko god bio jaci od mene skocio bih na njega i ne znam sta bi mu napravio jer moju ljubav ne moze niko taknut osim mene i njezinih prijatelja. Nisam uopce mogao vjerovati kako je Ivana imala hrabrosti suprotstaviti se njemu.Ona je prisla prema meni i napravila strasnu facu kao da se veoma uplasila i jedva cekala da padne meni u zagrljaj,upitao sam je kako je skupila hrabrosti da to napravi i ona je rekla da nije znala sto joj se dogodilo i da joj je samo puklo nesto u glavi i da se morala iskaliti na njemu.Krenuli smo kuci jer smo htjeli biti sami i uzivati u nasoj ljubavi i razgovarali smo kako se nas dvoje nikada ne bi medjusobno varali i tako ponasali.Volim je jer je hrabra, pametna i veoma lijepa.

Veče je bilo tako divno

Bila je to najljepša večer u mome životu. Da, vrlo vjerojatno je pretjerano reći da je to bilo ono najbolje, pogotovo što je mnogo večeri još preda mnom, ali to me promijenilo u potpunosti. Nakon te predivne, zvjezdane noći, ponovno sam vratila izgubljeno... Vratila mene. Prije nekoliko godina, moj život se okrenuo naopačke. Imala sam zdravstvenih problema te sam praktički živjela između ta četiri prljava, siva zida. Nakon što sam ozdravila, moje samopouzdanje nije postojalo, moju vedrinu i osmijeh ukrali su ti tupi hodnici. Sve do te večeri. Pošto sam jedinu utjehu nalazila u nogometu, jednu subotu odlučih otići na utakmicu u lokalni klub. Bilo je to toplo subotnje predvečje, kao stvoreno za uživanje u dobrom nogometu. Stadion nije uopće mali i bio je stvarno dobrano popunjen, sjela sam na svoje mjesto i uživala u prekrasnoj igri, zvanoj nogomet. Na jednom sam krajičkom oka opazila nešto tamno kako se penje prema meni. Odlučila sam bolje pogledali i... Četiri zgodna mladića, tamne kože penjala su se stepenicama te odlučila sjesti baš eto pokraj mene. I inače sam uvijek bila zadivljena crnim ljudima i otkako sam bila malena, gledajući nekakv crtić rekla sam mami da ću se ja udat za dečka čokoladne boje kože jer je tako sladak. Od tada, pa evo i dan danas fascinirana sam tim čokoladnim ljudima, pogotovo onima koji dolaze iz Afrike. I tako... Pokušala sam se skoncentrirati na utakmicu, ali to je bilo nemoguće, ne kad četiri prekrasna bića sjede pokraj mene! Jedan od njih odmah mi je privukao pogled. Imao je kapu na glavi i bio je drukčiji. Povučeniji od drugih, tajnovit. Ostali su pričali vikali, zezali se. TIpična muška spika, dok se on lagano smješkao i koncentrirao na utakmicu. Naravno, za mene je ta utakmica završila davnih dana. Sve što sam vidjela bio je on i samo on.  Polako sam se vraćala utakmici i čak sam vidjela jedan gol kada sam osjetila nečiji pogled na sebi. Okrenula sam glavu u njegovu smijeru i vidjela ga kako me stramežljivo promatra. Ne znam jeli u pitanju šok ili nešto drugo no međutim ja više nisam mogla skrenuti pogled. Gledala sam ga kao da je zadnje što ću vidjeti, kao da je Bog. Ni on nije ostao dužan, gledao me tim prekrasnim smeđim očima, očima u kojima se vidi duša. Očima koje tinjaju, koje sjaje. Očima koje se smiješe iako usne miruju. Napokon, rekao je: - Hey!

Isprva nisam ni bila sigurna obraća li se meni ili nekome drugome ali vidjevši taj pogled koji mi je upućivao smogla sam snage reći: -Hey.

 -Kako si? - upitao me.

Nisam mogla vjerovati da netko tako predivan razgovara s nekim poput mene. Gledala sam ga hipnotizirano i nesvjesno odgovorila: - Dobro hvala, ti?

-Dobro, što ima?

 Ehh.. Tu sam se morala nasmijati, pa na utakmici smo čovječe nije li očito što ima.

 - Ništa, gledam utakmicu. - uputila sam pogled k terenu. - Kod tebe? 

-Ništa... - stanka - Čekat ću te ispred stadiona kada utakmica završi, može?

O moj bože, nisam mogla vjerovati, nisam mogla disati niiti pričati stoga sam samo kimnula glavom i nasmiješila se. Ma zar je moguće da je tako prelijepo biće sjelo od svih mogućih mjesta na prokletom stadionu baš pokraj mene? Zar je to zaista bila slučajnost ili pak sudbina?

Do kraja utakmice ostalo je još nekih tridesetak minuta, a moj pogled je letio s terena na njega, s njega na teren. Baš kao i njegov. Ne znam koliko puta sam uhvatila njegov pogled i osjetila kako mi srce divlja u prsima. Kako pokušava iskočiti, osloboditi se.

Kada je sudac svirao kraj utakmice, ustala sam te krenula prema van. Izašavši, vidjela sam njega kako naslonjen na stupu čeka mene.

-Hey djevojko?! - rekao mi je. Nasmijala sam se na njegov Hrvatski te mu prišla. Upoznali smo se te odlučili otići prošetati plažom. Nismo prestajali pričati, smijati se. Skakali smo s teme na temu, zbijali šale i uživali. Činilo se da se znamo godinama, a ne tek nekoliko sati. Nisam ga poznavala ali sam ga voljela. Bila je to ljubav na prvi pogled. Voljela sam te oči u kojima sam vidjela sve boje njegova srca i duše. Voljela sam način na koji priča, kako ubacuje Hrvatske riječi u pola rečenice. Voljela sam način na koji se smije te način na koji hoda. U tih nekoliko sati, činilo mi se da me poznaje bolje no što me poznaje moja najbolja prijateljica. Sve je bilo tako spontano, tako opušteno. Pošto je već pala noć i poprilično je zahladilo, otišli smo u obližnji kafić gdje je bilo svega par ljudi. Atmosfera je bila poprilično intimna te smo u miru mogli razgovarati. Stavio je svoju ruku oko mene te me privukao sebi.

 - Ne diraj me! - rekla sam mu.

 -Zašto? -  upitao je s pomalo zbunjenim izrazom lica.

- Zato što si crnac. - odgovorila sam, ali shvativši kako je to zvučilo odlučila sam mu reći o čokoladnom dečku iz crtića i mojoj ljubavi prema tamnoputima. Tako se slatko nasmijao da sam mislila da će mi srce odletiti u svemir. Zagrlio me i poljubio u obraz. Tako zagrljeni, rekao mi je da sam prelijepa i da ne vidi razlog zašto skrivam svoje tijelo ispod te odjeće. Naravno, moj odgovor je bio: -Hvala,  šuti.

Nasmijao se i pogledao me.

- Smijem li te poljubiti? - upitao je. Opet, ostavši na riječi progutala sam pljuvačku i prošaptala: - Da.

Poljubio me i od tada moj život više nema smisla. On je postao moj centar svijeta. Svaki mogući trenutak provodimo zajedno. Prijatelji nas zezaju da smo kao stari bračni par, da smo dosadni, jer možemo sjediti satima gledati jedno u drugo a da ne kažemo ni riječi. Praktički živimo zajedno, jedino vrijeme koje ne provodimo skupa je kada sam ja u školi a on na treningu. Odlazim na svaku njegovu utakmicu, a on golove slavi tako što pokaže na mene i pošalje mi srce ili pusu. Ne mogu reći da nismo imali problema zbog razlike u boji kože. Svi nas gledaju, čak govore i razne ružne stvari za njega. Ponekad sam tako sretna što on ne razumije Hrvatski toliko dobro. Iako nas velika većina osuđuje, ima i onih koji su presretni zbog nas. Iako sam relativno mlada, vraćavši se iz grada, moja mama je došla po nas pošto je bilo hladno, upitao je moju mamu smije li me oženiti kada napunim osamnaest godina? Naravno moja mama je ostala bez riječi, iako ga neizmjerno voli iako je uz nas od prvog trenutka. Nakon nekog vremena, rekla je da smije, ali samo ako ću ja nastaviti ići u školu i ako ona neće postati baka u narednih pet godina. Nasmijali smo se na što je on rekao hvala, okrenuo se prema meni i rekao:

- Želio sam ovo učiniti na puno romantičniji način ali ne mogu više čekati. Volim te, volim te od prvog dana, volim te od trenutka kad sam te vidio i kad sam ispao najveća budala buljeći u najljepšu djevojku koju sam ikada vidio, u moga anđela. Volim te, hoćeš li se udati za mene?  - nisam mogla vjerovati da je toliko lud! O Bože kako sam voljela tog čovjeka.

 -Da,da naravno! - rekla sam kroz suze. Zagrlio me, poljubio te iz džepa izvadio prsten. Moja mama je sve to promatrala te stala sa strane i ona je plakala. Stavio mi je prsten na ruku i sada je i on plakao. Volim  ga i sigurna sam da je on taj. Iako nemam pojma o životu, on je moja srodna duša. S ponosom mogu reći da se ni jednom nismo posvađali niti povisili ton tijekom razgovora. Nadopunjujemo jedno drugo. Čita me kao otvorenu knjigu, dok ja znam što mu je na pameti a da ga ni ne gledam.

Sudbina nas je spojila, i hvala joj na tome.

Uspomene koje čuvam u srcu

Ljubav,  ljubav je smisao života. Svoju prvu ljubav sam upoznao kad sam bio još mali, imao sam svega šesnaest godina, to su bile simpatije. Svatko je morao imati svoju simpatiju tako da sam i ja imao svoju malu i voljenu simpatiju. Kada sam prvi put vidjeo jednu djevojku dok sam išao kući, privukla je moj pogled, tako smirena i povučena, kulturna.  Tako sam sa svojim drugovima šetao do kuće i govorio:  „Uspori, uspori, želim da je gledam!“. Oni su mi se nasmijali i rekli : „Opa , pa ti si zaljubljen?“ , te sam im odgovorio : „Može biti a i ne mora, tako je lijepa!“ Ali nažalost došao je taj trenutak, ona  je otišla svojim pravcem, a ja svojim. Sutradan u školi sam je gledao cijelo vrijeme, čim se okrene ona negdje da pogleda, skrenem pogled i sav se izgubim. Mogu misliti da mi priđe, zbunio bih se sav, ne znam šta bih rekao. Ali ona je imala prijateljicu koja je meni susjeda. Tako sam bio vani sa prijateljima nogometa, kada je njezina prijateljica iz zgrade izašla da si kupi nešto, zaustavio sam je i pitao : „Hej, tko je ona lijepa sa smeđom kosom?“ , ona mi zađuđeno odgovori: „Što te to zanima?“

 „Zato što sam se zaljubio u nju.“

“Opaaa, neko nam se zaljubiooooo!”  – odgovorila je.

“ Samo je pitaj za mene, i pitaj je li joj se sviđam! Jesi čula? “

Kliknula je glavom i nasmješila se te otišla. Taj cijeli dan bio sam sav sretan, kao malo dijete kad dobije čokoladu ili neki poklon od roditelja. Sutradan u školi saznam na velikom odmoru da je moja simpatija rekla da se zaljubila isto u mene. Nisam mogao vjerovati, dan mi se još bolje popravio. Poslije škole sam otišao sa njom kući, otpratit je, te smo se dogovorili da ćemo izaći poslije vani. To mi je najljepša uspomena koju držim u srcu.

Bole me njene suze

Nikad nisam mislio da ću voljeti jednu djevojku toliko koliko sam voljeo nju. Ona je bila moja najbolja prijateljica, no nisam ju volio samo kao prijateljicu. Kad bih samo pomislio na nju, srce bi mi počelo brže kucati. Ona je bila jedna od popularnijih djevojaka u školi, svi dečki su sanjarili o njoj. Svi koji ju znaju vole je. Ona je jedna vrlo pametna i draga osoba.  Njezina duga plava kosa me ostavlja bez daha. Njezine tamne, duboke, plave oči me čine još više zaljubljenim. Ona je osoba s kojom želim provesti svoj cijeli život... Jednog dana smo bili na rođendanu našeg prijatelja. Tamo smo pričali sa nekoliko osoba, među njima je bio i Matej. On je poznati ženskaroš u našoj školi. Djevojke mijenja skoro svakodnevno... Vidio sam kako ju zavađa, dijelio joj je komplimente. Nisam to mogao gledati. Srce me boljelo... Sljedeće jutro sam ju čekao pred zgradom, kao i svaki dan. Kad je izašla van prvo o čemu je počela pričati je bio Matej. Očito se jako zaljubila u njega. Mislio sam: „Proći će to nju, nije on dobar za nju...“. Cijeli dan sam se nikako osjećao, bio sam tužan i razočaran, dok je ona bila na sedmom nebu.  Poslije škole nismo išli zajedno kući, Matej je išao s njom.  Još uvijek nisam vjerovao da će biti nešto od njih, sve dok mi navečer nije zazvonio mobitel. Javio sam se. Još nikad ju nisam čuo tako sretnu, pričala mi je da su ona i Matej sada u vezi. Htio sam baciti mobitel u zid, ili još bolje Mateju u glavu. Cijelu noć nisam spavao. Danima nisam imao volje bilo što raditi... To je trajalo tako dugo dok jednog dana nije stajala ispred moje kuće, sva uplakana. Ušla je unutra. Pričala mi je da se Matej promijenio. Prekinuli su. Vidio sam da je jako tužna. Znao sam kako se osjeća. Suze su joj curile niz obraze. Bilo mi je teško gledati kako plače, svaka njena suza me boljela.

Volim je do bola

Sjedio sam na obali  razmišljajući o njoj, o mogućim “nama”. Iako sam znao da je nemoguće da joj se svidim ,iako je znala da je ja volim do bola. .Razmišljao sam o tome kako bi bilo da ona upravo ovoga trenutka dođe, sjedne pored mene, pogleda me u oči, nasmije se onako kako samo ona zna, najljepše, iskreno i kaže: “Volim te”. Razmišljam kakav bi mi život bio sa njom, kakav bi joj život bio da smo zajedno, sretni. Ona misli da nisam dovoljno dobar, lijep, pametan za nju.Možda je griješila u tome, a možda i nije.Njeno “Ćao” mi je značilo više nego nečije “Volim te”. Njen osmijeh je obasjavao cijeli njen svijet, a njene oči su bile nešto najljepše što sam ja vidio. Imala je veoma specifičan glas, onako dječiji, radije sam je slušao nego ijednu melodiju na ovom svijetu. Svako jutro kad se probudim prvo pomislim na nju, uveče kad krenem spavati zadnje na šta pomislim je ona i kako bi bilo da smo zajedno, da i ona mene voli, da izlazimo, glupiramo se, pričamo o svemu, gledamo filmove ili samo sjedimo zagrljeni na nekoj plaži gledajući zvijezde, ne progovarajući ni riječi, ali da ta blizina i osjećaji kažu sve. Volio sam taj njen izgubljen pogled, sanjive oči. Volio bih da joj na licu pročitam strah, da joj budem potreban.Svidja mi se  njeno savršenstvo i djelići u koje bi se rasula s vremena na vrijeme. .Volim kad se postidi i kad me  čvrsto uhvati za ruku i stavi glavu na moje grudi. Volio bih da imam moć nad njom i da  gledam kako ona preuzima vodstvo. Volim je to što živi obično, ne znajući koliko je u suštini posebna. Volim je baš onakvu kakva jeste, nedefinisana i pomalo luckasta.

Neki ti se uvuku u srce

Neke ljude u početku niti ne primjećujemo, ne čine nam se zanimljivi ili jednostavno ne mislimo da nam se sviđaju. Tek kasnije vidimo koliko smo zapravo bili u krivu. Tako sam ja, jednom, upoznala osobu o kojoj sam tako mislila. On je bio novi učenik u našem razredu. Nisam obraćala pažnju na njega, nisam ga zapravo niti željela upoznati.  To je trajalo tako dugo dok on nije krenuo na dodatnu nastavu na koju idem i ja. Tamo sam vidjela kakav je on zapravo. Nije uopće takav kakvog sam ga zamišljala. U razredu je uvijek glumio frajera koji može osvojiti svaku djevojku koju želi, dok je na dodatnoj nastavi bio čista suprotnost... Učiteljica nam je dala zadatak da spremimo zajedno jedno predavanje koje ćemo predstaviti pred cijelim razredom. Nisam bila oduševljena, ali morala sam napraviti što nam je učiteljica rekla. Dogovorili smo se što ćemo raditi, kako i kada. Poslije škole sam došla kod njega da to napravimo. Pokucala sam na vrata. Otvorila je negova mama. Rekla mi je da je u svojoj sobi i da me čeka. Došla sam do gore, ušla u sobu. Počeli smo raditi. Isprva je samnom pričao samo o radu kojeg trebamo napraviti, no poslije se sve više i više opustio. Počeo je samnom pričati o glazbi, o školi, pa čak i o ljubavi. Sve više i više mi se približavao. Vidjela sam da on zapravo i nije toliko loš, svidio mi se... Bili smo gotovi sa zadatkom, no nisam još dugo otišla kući. Pričali smo o svemu i svačemu do kasno navečer... Kad sam pošla kući me zagrlio. Rekao mi je: „Vidimo se sutra.“...Nakon nekog vremena smo prohodali. Bilo je to nekoliko lijepih tjedana s njim. Zavoljela sam ga, možda čak i previše... Jednog dana, kad sam sa prijateljicama  bila u kinu, nisam mogla vjerovati što vidim. Osoba koju sam u tako kratkom vremenu zavoljela i koja mi je toliko značila u životu je zagrljena gledala film sa drugom djevojkom... Ipak nas osobe koje smo zavoljeli svim srcem mogu iznevjeriti.

Vječna ljubav

Prije sedam - osam mjeseci upoznao sam jednu djevojku iz Sarajeva i tada mi ni na kraj pameti nije bilo da će mi ona jednog dana ovoliko značiti. Sve je počelo kao zezancija i zajedničko provođenje vremena dok smo na internetu. Ni u najluđim snovima nisam mislio da će me neka osoba toliko zainteresirati i da evo danas ni jedan dan ne može proći a da se mi ne čujemo. I ne samo da ni jedan dan mi ne može proći bez nje nego mi svaki taj dan započinje i završava sa pomisli na nju.Mi pripadamo potpuno različitim svjetovima. Ona je Katolik, a ja Musliman. Ona ima svoj način života, a ja svoj. Ona ima neke svoje interese, a ja svoje. Premladi smo još oboje da bi išta mogli uzeti u svoje ruke i učiniti nešto da budemo skupa. Evo da vam malo približim situaciju. Mi smo sada već oko četiri mjeseca zajedno. Imam osjećaj da bih zbog nje mogao sve napustiti i ostaviti. Toliko se brinem kada je ne čujem. Toliko sam sretan kad je i ona sretna. Toliko sam tužan kada je bolesna. Trnci me prođu kad čujem to njeno ime. Kada čujem da netko nekoga zove "maco"  odmah na nju pomislim. Zajedno smo prošli kroz bezbroj svađa i mirenja. . Uljepšavala mi je svaki loš dan, a dobre činila još boljima. Toliko mi fali ali je i toliko volim da zbog nje na nikoga drugog ne mislim. Lagao bih sad kad bih rekao da ne pogledam nekad neku drugu djevojku ali nije to više ono gledanje kao nekad. Obećao sam joj vjernost i  siguran sam da to nikada neću prekršiti. Nemam potrebe za drugim djevojkama dok znam da je ona na neki način sa mnom. Dok imam osjećaj da me ona voli ja sam sretan i zadovoljan s njom. Kao osoba mi se puno sviđa. Volim sve njene vrline ali i mane. Fizički da i ne govorimo. Prelijepa je. Što bude, bit će. Mislim da je ona vrijedna te žrtve. Nadam se da ona isto ovo osjeća prema meni i nadam se da ćemo ubrzo dalje moći krenuti zajedno. Da zajedno prolazimo sve dobre i loše stvari. Da budemo jedno drugome potpora. I da dugo budemo zajedno jer bolju od nje sigurno neću naći. Ako ipak od toga ne bude ništa barem ću znati da sam napravio sve što sam mogao da budemo zajedno, a njoj ću zahvaliti na najljepšim trenutcima u mome životu. Ona će uvijek ostati na posebnome mjestu u mome srce, mjestu za sve druge nedostupnom i zaključanom. Ipak nadam se da će biti obrnuto, da ćemo zajedno prolaziti kroz sve teškoće i prelaziti sve prepreke,  skupa uživati u svim lijepim stvarima u životu. Nadam se da će postati žena mog života. A ako ne postane žena mog života zauvijek će ostati najveća ljubav mog života.

Oči boje badema

Čudna je to priča, kako smo se mi upoznali.  Još čudnije je što se iz toga razvila ljubav o kakvoj svako sanja, kakvu svatko želi. Ima onih koji maštaju, ima onih koji žude za ljubavlju kao što je ona u Romea i Julije ili Edwarda i Belle. Ima onih koji smatraju da je ljubav ništa više doli ljudske gluposti. Ne znam u koju skupinu spadam ja, jer oduvijek sam imao djevojke i mislio sam da ih volim, neku više neku manje… Shvatio sam da sam bio u zabludi kada se pojavila ona, moja Gracia.  Jedne prilike na nekom poslovnom sastanku zezao sam se s kolegicom kako meni treba djevojka koja je završila književnost, naime obožavao sam knjige iako sam to skrivao oh svih, bilo me sramota, kakva budala sada shvaćam. Oduvijek sam maštao o tome kako gladim kosu svoje odabranice dok mi ona čita neku pjesničku zbirku ili dobar roman. No sad već skrećem s teme. Dakle, uezao sam se s kolegicom kako sam slab na one koje su zavšili književnost, kako je seksi kada ti priđe djevojka s knjigom u ruci. Svi smo zbijali šale i smijali se tome. Nakon nekih mjesec  dana, taj razgovor odavno je ispario iz moje glave kad mi prilazi baš ta kolegica s papirićem u ruci:

 - Izvoli Ted! Broj je tu, samo nazovi. Pusaa !!

- Čekaj šta? - nisam uspio ni dovšiti rečenicu, a ona je odlepršala dalje.

Na papiriću je bio nekakav broj, nisam mogao odoljeti te sam ga utipkao i nazvao. Već kada sam pomislio da se nitko neće javiti, javila se ona.

-Halo?

-Dobar dan gospođice, ovoga ne znam znate li uopće da ja postojim ali ja sam Ted,  Dajana mi je dala vaš broj.  - djevojka s druge strane se samo nasmijala i rekla da to liči na Dajanu. Razgovarali smo preko pola sata te se dogovorili da ćemo se sutra naći. Pošto je ona bila nova u gradu, nije znala puno mjesta. Nakon pet minuta  upitao sam ju zna li gdje je centralno groblje na što je ona rekla da zna!

- Super naći ćemo se kod groblja - kako romatično, pomislio sam.

Idućeg dana poslao sam joj poruku da ću obući svijetlo plavu košulju, na što mi je ona odgovorila da će ona biti u bijeloj haljinici. Parkirao sam se pokraj groblja gdje su bila dva mjesta, pomislivši kako ću njoj sačuvati jedno. Kraj mene je prošao auto poput njenog, parkirao se nekoliko mjesta dalje te je iz auta izašla dama u godinama, sijede kose u bijeloj haljini!

- Ne, to nije moguće. Dajana ubit ću te!

No međutim, gospođa je otišla na groblje ni ne pogledavši me. Huh, skoro sam dobio srčani. Nedugo zatim auto se parkirao pokraj mene a iz auta je izašla ona. Najljepše biće na planeti. Duga smeđa kosa padala je na njena leđa, slatko tijelo u toj prekrasnoj bijeloj haljinici, okrenuvši se prema meni ugledao sam ih.. te oči! Oči boje badema.. o kako su samo lijepe bile, znam da zvuči ludo ali iz njih je sijala dobrota i ljubav. Oči su ogledalo duše, kažu. Bome, dobro kažu! Ostao sam bez riječi. Malo po malo došao sam k sebi iii predstavio se. Odlučili smo otići u obližnji kafić pošto Gracia nije imala puno vremena. Krenula je da vidi broj za platiti parking na što sam ja samouvjereno rekao:

- Nemoj se uzalud truditi, zvao sam ih već tri puta i nitko se ne javlja.

Djevojka skoro da nije umrla od smijeha.

 - Umm.. znaš to se šalje poruke, ne zove se.

Ajme kakav neugodnjak! Pa skoro sam u zemlju propao. Blesavo sam se nasmiješio i prebacio na neku skroz drugu temu. Otišli smo u taj kafić... a kad ono birtijetina iz drugog svjetskog rata, karirani stoljnaci, metalni stolovi i stolice. U jednom kutu četiri dide kartaju bučno kartaju a konobarica s brkovima pije pivu raširenih nogu. Ništa,  sjeli smo i naručili. Pričali smo, smijali se, gledali se, u jednom trenutku ona me upitala_

 -Dobro slušaš li ti mene?

- Ne. - rekao sam i poljubio je.

Bio je to naš prvi poljubac, u toj birtijetini iz drugog svjetskog rata. Od tad... Pa od tad ni sam ne znam što se dogodilo. Postali smo nerazdvojni. Nakon šest mjeseci veze odlučili smo kupiti stan u koji smo se uselili. Ona mi je svake večeri čitala s glavom u mom krilu dok sam joj ja prstima prolazio kroz kosu. Oboje smo radili, nismo bili imućni ali smo pristojno živjeli. Nakon godinu dana veze odveo sam je na groblje gdje smo se prvi put upoznali te se na automatu za plaćanje parkinga umjesto broja nalazila poruka: ' Gracia, hoćeš se udati za mene?' Pristala je. Vjenčanje je bilo raskošno, pošto je ona bila raskošna Slavonka, bilo je to slavlje koje je trajalo dva dana. Nije mi bilo žao. Zabavio sam se kao nikad. Kažu da su vjenčanja naporna i dosadna. Bome, meni su to jedni od najboljih dana u životu... Možda čak i najbolji sve do danas.Gracia je ostala u drugom stanju par mjeseci nakon vjenčanja i sada dok tipkam ovo sjedim u čekaonici i čekam nju i bebu da obave zadnje kontrole. Prije dva dana dobila je trudove i pristigli smo u bolnicu gdje je ubrzo i rodila. Prisustvovao sam porodu i kada su mi dali bebicu u ruke, nisam mogao sakriti suze. Držeći to malo krhko stvorenje, ona me pogledala i pružila ručice prema meni. Ona me pogledala...Tim očima. Baš poput majke, te oči bile su veliki tek otvoreni biseri. Te oči su sjajile baš kao i u njene majke. Bile su to oči boje badema.

Ona je ono što želim

Ispričat ću vam jednu priču kad sam bio u osnovnoj školi, bila je zima, pođoh u treći osnovne kod učiteljice, padao je snijeg, sva djeca su se vani igrali naravno i ja sam skupa sa njima dok nije prošla pored mene jedna djevojka, plave kose, plavih okica , bila je kao lutka, ja kao smotan, blejio sam u nju dok je prolazila pored mene, zaljubio sam se istog trenutka i odmah sam sebi rekao da će biti moja. Tako mi na velikom odmoru, bila pauza, ja sa prijateljima a ona stoji u redu da nas učitelji puste u razrede, tako stanem sam u red a ona dođe stane pored mene, opet kao smotan okrenem glavu i nisam je uopće gledao, skroz sam se izgubio, srce mi je lupalo tako brzo da sam mislio da će mi puknuti, znao sam da je želim, da je ona ta djevojka za mene, da je ona ta prava za mene! Nakon tjedan dana, mi se sprijateljimo, družili smo se pomalo, pozdravljali, nije bilo nikakvih drugih priča dok mi nije jedan dan dok sam pisao zadaću pozvonio neko na vrata, odem vidjeti tko je , kad imam šta da vidim, neka njena prijateljica me zove vani, obučem čizme, skafander, kad sam izašao vidio sam nju opet ista situacija, sjedi na sankama te govori : „Hoćemo na ono brdo?“ . Šutio sam prvo pet sekundi da vidim kome govori pa sam odgovorio da hoćemo, a meni srce ne može biti veće, cijeli dan smo ostali vani zabavljajući se i igrajući se, šalili i mnogo stvari koje smo radili. Kad sam se vratio kući dobio sam batine ali sam ih i zaslužio bome mi je bilo i lijepo. Sutradan smo postali „par“ ili kako narod kaže „u vezi“ . Kad sam je vidio i pogledao znao sam da je ona ta koju ja želim!

Veza na daljinu

Sve to počne sa zaljubljivanjem preko Facebook-a. Dodavanjem i prihvatanjem prijatelja, i onda dolazi do upoznavanja, pričanja. Sve je ostalo drugo, pričate po cijele dane, nekad i opsujete, šalite se sa njom, pitate je za Skype, dodjete na Skype, pričate i u jednom trenutku se zaljubite  jedno u  drugo, vi u jednom gradu , a ona u drugom. Nemate onda pravila, nemate ništa, možete je prevariti koliko god hoćete puta kako narod kaže. Ali samo oni najizdržljiviji uspijevaju u vezama na daljinu, vaši je prijatelji dodaju ako je javna veza i pričaju gluposti. Imao sam isti slučaj. Djevojka u Austriji a ja u Sarajevu, svaki dan smo komunicirali, pričali preko Skype, volili se skoro najviše. Ustanem ujutro napravim si kavu, pomislim na nju, pozovem je telefonom na minutu samo da je čujem makar poziv stajao cijene. Imala je tako mekan glas i to mi se kod nje najviše sviđalo, bila je predobra osoba. Nisam mogao zamisliti trenutak kada bih stajao ispred nje i pričao, kada bih je dodirnuo rukom po licu te poljubio tako da se ne bi snašla u tom poljubcu, to je tako slatko. Zagrlio bih je najviše koliko mogu. Ali dolazi do problema, ne javlja mi se već par dana, zabrinuo sam se, svakih sat vremena sam je zvao ali isključen joj je bio mobitel, prokleta sekretarica koja govori da ostavim poruku! Svaki trenutak sam pomislio šta je bilo, je li doživila neku nesreću, da se nije naljutila na mene, da joj nije možda neko slagao da sam je prevario, jednostavno mi se od tad srušio svijet. Nisam znao šta ću, od tolike ljubavi , govorio sam sebi svaki dan: “Ma javit će se ona, javiti”. Ali ništa od toga. Kasnije me doda njena prijateljica i kaže mi da prenosi Ninine riječi: “Nisam htjela da se ovo desi. Jednostavno sam srela ljubav svog života, neku čudnu ljubav, još jaču I dražu. Nisam ti sama mogla reći znam da bi reagirao sa bijesom. Sa utekom na čelu, tako je Antone  Bog želio!”

Napustio me moj anđeo

Ponekad nam se čini da život nema smisla, da je bezvrijedan. Jednostavno ne želimo više živjeti. Ne znamo što bi uradili sa sobom. Takvu situaciju sam doživjela... Bio je to jedan sasvim obična i normalna subota, ništa posebno se nije dešavalo. Ujutro sam imala nastavu kao i svaku drugu subotu. U školi je bilo dosadno, kao i uvijek, profesori dosađuju sa istim temama i sole nam pamet.  Izlazeći iz škole sam pričala sa prijateljicama. Pričale su kako će danas ići van sa dečkima, gledati filmove kod kuće... Odjednom mi je zazvonio mobitel. Bio je to Mario. Mario je inače osoba koja mi uljepšava život iz dana u dan. Njegov osmijeh mene čini sretnom, nemoguće je ostati ravnodušan dok se on smije. Ponekad mislim o tome kako sam baš njega dobila, kako sam imala toliko sreće. On živi dosta daleko od mene, ali dolazi najčešće vikendom i prespava kod mene. Nekim čudom ga i moji roditelji vole. On je osoba koju voli cijeli svijet, nemoguće ga je ne voljeti. Javila sam se. Rekao mi je da danas neće doći. Prijatelj mu slavi rođendan. Bila sam tužna, ali što sad mogu? Vidjet ću ga drugu subotu. Ostatak dana sam provela u svojoj sobi, vježbajuči klavir i slušajući pjesme. Bilo je kasno. Spremila sam se za spavanje. Krenula sam prema krevetu kad je odjednom zazvonio telefon. Mislila sam: „Tko zove ovako kasno navečer?“.  Javila sam se. Nisam mogla vjerovati što čujem, mislila sam da me netko zeza. Gospođa pri telefonu je bila Mariova mama. Rekla mi je da je Mario u bolnici i da ne izgleda dobro. Naime, na tulumu su malo previše popili i izašli su van na balkon. Mario i još jedan su se potukli te su oboje pali dolje. Srce mi je stalo na trenutak. Slušalica mi je pala iz ruke. Suze su mi ispunile oči. Odmah smo tata i ja krenuli do bolnice u kojoj je bio Mario. Došli smo do sobe u kojoj je bio, no ona je bila prazna. Bilo je prekasno. Nisam znala što da radim, plakala sam. Nisam željela živjeti bez njega, bez svog anđela...

Bila je lijepa

Cijelu svoju mladost sam potrošio na žene i alkohol. Izlasci su mi bili život. Ali došao je dan kada ću odrasti, dan kada će mi sve to dosaditi. Naime, taj dan je bio na moj trideseti rođendan. Izašao sam sa prijateljima u restoran to proslaviti. Večera je bila odlična, lijepo smo se družili i napričali. Na kraju večeri, primjetio sam jednu djevojku, konobaricu, te sam zamolio njezinog kolegu da me ona posluži. Kada je došla do mog stola, bolje sam je pogledao. Bila je predivna. Jednostavno nisam mogao izustiti niti jednu riječ. Kada sam došao k sebi, kupio sam bocu šampanjca te sam počastio i nju. Malo smo se zapili te sam se probudio kod nje u stanu. Sve mi je bilo mutno. Zadnje čega sam se sjećao je kako ispijam prvu čašu šampanjca, nakon toga je sve potamnilo. Na početku nisam znao gdje sam, ali sam na slikama u njezinoj sobi vidio nju i sjetio sam je se iz restorana. Obukao sam se i izašao iz sobe, a ona je spremala doručak. Pitala me želim li ostati i doručkovati, te sam joj se pridružio. Tada smo se upoznali, ovaj puta oboje trijezni. Od njezine ljepote mi je bilo teško slušati ju, ali sam nešto malo razumio. Polako su počele 'frcati iskre', te smo ušli u jednu, kako se ispostavilo kratku vezu. Na početku je bilo odlično. Družili smo se cijeli dan dok nije otišla u toalet. Tada je došla njezina prijateljica te je pitala je li ona tu, i zvala ju je prezimenom. Rekao sam da ona tu ne stanuje, te je ona prišla iza leđa i rekla je kako je to ona. Tada smo shvatili da se uopće ne poznajemo dobro. Sjeli smo i pričali jedno o drugome, te smo shvatili kako smo previše različiti. Zaljubili smo se u vanjski izgled. Odlučili smo kako naša veza neće funkcionirati te ju nikada više nisam vidio.

Sudbina se ponekad surovo poigra s nama

Sjedim na klupi i razmisljam o zivotu.Sve mi se okrenulo naopako odkad sam prekinuo s djevojkom, bio sam kriv zbog toga sto sam se svadjao s njome a nisam trebao nego mogao samo prihvatiti krivnju i bilo bi sve u redu.Uzasno se osjecam, ne znam sta da napravim, zvao sam je ona nista, pjevam pred kucom ona nista, nagovaram prijateljice da je zovu ona opet nista. Jednostavno cu odustati od zivota. Gledam u most i razmisljam sta bi mi bili da skocim sa njega, upitao sam se zasto mi ljudi uopce zivimo kad je ljubav najtezi osjecaj koji covjek mora trpjeti i zivjeti s njime makar nekima suprostavlja. Dolazim kuci pisem na papir oprostaj od svih voljenih osoba. Jedino mojoj djevojci sam napisao ogromno pismo na cetiri stranice. Jedan od citata je bio: "Duso volim te, nisam te htio povrijediti nadam se da ces naci boljeg koji se nece svadjat s tobom makar zna da je kriv. ZBOGOM". Trenutno se osjecam za nista, samo da skocim u vodu s velike visine ili pod vlak, ljubav je gadura. Idem prema mostu te se penjem na njega, gledam prema dolje. Razmisljam kako da to napravim, bilo me jako strah, kroz glavu su mi letjele mnoge stvari koje mogu ispraviti, ali tu djevojku toliko volim da ne mogu razmisljati o drugim stvarima. Pripremam se skociti te dolazi neki motor i ugledam vozaca. Na njemu je bila moja djevojka, pustio sam suzu i nisam znao sta da napravim. Ona je sisla s motora i popela se do mene i rekla mi ovo: "Procitala sam pismo i ne zelim da se radi mene ubijes, bila sam veoma uzrujana ali sada si tek dokazao koliko me volis i ako se zelis ubiti radi mene ubicemo se skupa ili mozemo zivjeti zajedno i odgojiti nasu djecu." Dok je rekla nasu dijecu nisam znao sto se dogodilo i upitao sam je: "Kakvu djecu ??". Ona me zagrlila i rekla mi da je trudna i poceo sam sve jace i jace plakati makar je to jako cudno za muskarca. Rekao sam joj da je vise nikada necu iznevjeriti i napustiti te da cemo se slagati uvijek u svemu i da je volim najvise na svijetu. Sisli smo s mosta te nastavili zivjeti normalni zivotom, napokon sam mogao razmisljati o pronalasku posla, pomirdbi s roditeljima i prijateljima i uzivanju u zivotu. Sudbina je ta koja je moju djevojku I mene ponovo spojila.

Čovjek se na prvi pogled zaljubi, a posljednju svađu zamrzi

Bio sam peti razred kad sam je prvi put vidio.Tada nisam znao sta zapravo znaci zaljubiti se, ali eto zaljubio sam se.Dani su prolazili, mjeseci , pa cak i godine.Zivio sam za dan kad ce ona biti moja.Bio sam pomalo stidljiv i nikad joj nisam prisao i rekao sta osjecam, jer nisam imao hrabrosti. Nemam hrabrosti, a pitam se sto je nisam odmah imao.Ceznuo sam za njom sve do jednog dana, cetiri dana prije mog rodjendana.Bio sam sa vani sa drustvom , ali tu je bila i ona.Bio sam jako miran, nisam htio da iko shvati koliko mi je zapravo stalo do nje.Igrali smo se raznih igara, ali dosla je i na red '' Istina i Izazov ''.Tada je neko nadobacio meni '' Da li si zaljubljen u nju ? '' . Izgubio sam se, nisam znao da li da priznam ili da presutim.Ali odjednom kao da je puklo nesto u meni i poceo sam da pricam sve.Priznao sam ama bas sve, a ona se samo nasmijesila.Nisam mogao biti tu.Imao sam neki osjecaj kao da me ona ne zeli.Odvojio sam se od svih i sjedio sam na klupi pored rijeke.Po glavi su mi se motalo razne stvari, skoro da sam poludio.Kad dodje neko i sjede pored mene, okrenuo sam se i vidio sam nju.Srce mi je pocelo sve brze i brze da kuca.Pitao sam je sta zeli ovdje, a ona je rekla: “Samo suti i pusti me da te poljubim” .Kada me poljubila shvatio sam da i ona nesto osjeca prema meni.Veza je trajal nekoliko sedmica.Volio sam ju previse i bio siguran da se nece lose desiti.Ali nista ne traje vjecno, promijenila se.Usla je u lose drustvo,varala me i ismijavala.Nisam mogao trpjeti sve to pa sam ju ostavio.Ona je bila moj zivot, moja prva ljubav pa cak i moje sve, ali vise nije.Sada imam pravu osobu koju volim istinski, a ona ne zna za nju ne znam vise ni gdje je niti s kim je.Mnogi kazu da prva ljubav zaborava nema ali covjek se na prvi pogled zaljubi, a posljednju svadju zamrzi.

O ljubavi, o razočarenjima

Ljubav je ponekad teško razumjeti. Puno puta sam se pitala zašto sam baš njega zavoljela. On je jedna od onih osoba koje žive u svom svijetu, nije ga briga što će ljudi misliti o njemu,  osoba s kojom bih mogla provesti cijeli dan bez da mi je dosadno. Ponekad ga je teško razumjeti, ali nije teško nasmijati se njegovim glupim idejama. Puno puta sam razmišljala o tome gdje te ideje uzima. Mislim da je on jedina osoba koja za temu za referat uzme „Hinduističke religije u Južnoafričkoj Republici“. Također mislim da je on jedina osoba koju su skoro dva autobusa udarila dok mu je na sredini ceste pao mobitel . Jednostavno rečeno, on je osoba zbog koje se svaki dan smijem. Nikad nisam mogla zamisliti da bi on bio tužan ili ljut, jedino što ga može razljutiti je četvorka iz nekog predmeta. Sad ćete se valjda pitati zašto bi četvorka nekoga razljutila? Mislim da bi i vas četvorka razljutila da su vam sve ocjene u imeniku petice. Uprkos tome što ima super ocjene on nije štreber, mislim da na prvi pogled nitko ne bi rekao da on ima takve ocjene. Zahvljujući njemu sam počela slušati Heavy Metal. Kad se on smije nemoguće je biti tužan. Sad vam se možda čini da sam opisala savršenu osobu? Da, on je takva osoba, no i takve osobe nas ponekad mogu gadno razočarati. Kroz cijele praznike se nismo vidjeli ni čuli. Kad je počela škola sam jedva čekala da ga vidim. Kad sam ga ugledala pred školom požurila sam do njega i zagrlila ga, no on baš i nije bio oduševljen. Pitala sam ga da li nešto nije u redu. Samo mi je hladno odgovorio da je sve u redu. U tih par tjedana se pretvorio u sasvim drugu osobu.  Više nije takav kakav je prije bio, postao je mirniji, više ne priča toliko i ne smije se. Nekoliko puta sam pokušala s njim razgovarati, ali nije htio pričati. Ono što sam htjela s ovime reći je da nas i osobe koje volimo mogu gadno razočarati.

Srce joj je bjesno igralo u grudima

U mom srcu mjesto  za onu pravu ljubav osvojila je samo jedna djevojka do sada. Ne bih htio otkrivati njeno ime ali ono i nije toliko bitno u ovoj priči. Sve je počelo onda kada sam ja mislio da nikada neću moći  naći neku normalnu djevojku s kojom bi mogao podijelit sve svoje osjećaje. A onda je u moj život ušla  baš ona.Djevojka predivne duge kose plavih očiju i najljepšim osmijehom na svijetu. U trenutku kada sam je ugledao, očarala me svojim pogledom na licu mjesta, prvi put kada je prolazila pored mene doslovno me izbacila iz takta, na trenutak sam se izgubio i u vremenu i prostoru a u očima je blistala samo ona. Odmah sam htio saznati tko je ona ali nitko ju od mojih poznanika nije znao. Jedne večeri šetao sam s prijateljima po gradu  i cijelo vrijeme sam mislio na nju, a onda sam je ponovo ugledao, pogledi su nam se susreli a ja sam se ponovo zaledio baš kao prvi put. Ali ovog puta prišao sam joj i započeo priču. Dok smo pričali ona mi je zapravo rekla da me poznaje iz viđenja još od prije i da sam joj jako sladak. Te riječi nikada neću zaboravit. Iako ju ja baš nisam poznavao krenuo sam ju otpratiti kući.. Nisam ni slutio da bi ovo mogla biti moja najljepša večer u životu. Cijelim putem pričali smo o svemu što nas je zanimalo, a imao sam osjećaj da sam napokon našao onu pravu sa kojom bi mogao sve podjeliti. Na rastanku prije nego što sam krenuo svojoj kući ona me na trenutak zaustavila i zagrlila, u tom trenutku osjetio sam neku posebnu toplinu  i njeno srce koje je bjesno igralo u grudima baš kao i moje, nikada mi se to prije nije desilo, da mi tako jedna djevojka zapravo osvoji misli. Pored nje sam se osjećao toliko sretno ali u neku ruku nisam vjerovao da se to događa sa mnom. U tom kratkom zagrljaju kada smo se pogledali ja sam ju zapravo poljubio a ona se tada nasmiješila, a taj osmjeh je nešto što nikad neću zaboravit. Jedva sam ju pustio da uđe u kuću a ona mi je rekla da ćemo se sutra čuti. Cijelu noć sam razmišljao o njoj i o njenom licu, pogledu, osmjehu i o onom zagrljaju u kojem sam osjetio njeno srce kako lupa toliko jako kao da želi iskočiti a i moje srce je u tom trenutku lupalo kao nikad prije.

Spoj na slijepo

Nikada me prije iskreno nisu zanimale toliko djevojke a i priče o ljubavima. Međutim pomalo sam se osjećao nekako čudno, baš kao da želim da  neko uđe u moj život ali nikada nisam znao kako da nekoj djevojci priđem, na koji način. Po prirodi sam jako sramežljiva i povučena osoba. Kada bi me prijatelji pitali zašto si ne nađem neku djevojku na trenutak samo zastanem  a onda im odgovorim da me djevojke ne zanimaju. Rijetko kada bih rekao pravu istinu. Međutim, morao sam se nekome otvoriti i reći šta je zapravo samnom. Prva osoba kojoj sam to rekao bio je moj prijatelj još od malih nogu, čak mislim da je i jedina osoba tada kojoj bih tako nešto ispričao. Rekao je kako bi mi mogao pomoći a ja sam to uporno odbijao.. Par dana kasnije nazvao me isti taj prijatelj i rekao mi da dođem u jedan kafić da me treba.. Otišao sam u taj kafić i sreo se sa njim. Sjedili smo tako i pričali kad u jednom trenutku za naš stol sjela je ona, djevojka predivnog lica, na prvi pogled bez mane. Kada mi je pružila ruku i predstavila se kroz mene je prošao neki čudan osjećaj, kao da sam se  u trenutku isključio iz svega. I ja sam se njoj predstavio sa sramežljivim osmjehom na licu. Pogledao sam u prijatelja a on se samo nasmijao i namignuo mi, izgledalo je kao da se oni znaju. U jednom trenutku moj prijatelj je ustao i rekao da ide do toaleta. Nije se više ni vratio, shvatio sam kako mi je namjestio spoj na sljepo na koji ja nikad ne bih pristao da sam se sam dogovarao. Nisam se snalazio u nekim trenucima ali kako smo počeli razgovarati i ja sam se osjećao kao nikada prije, počeo sam zapravo pričati o svemu samo kako bih što duže gledao u nju i kako joj ne bi bio dosadan. A ona nije skidala svoj predivni osmjeh sa lica koji me očarao. Sjedili smo tako gotovo dva sata u kafiću dok ona nije rekla da bi otišla malo prošetati. Pristao sam na šetnju i naravno da ne ispadnem papak platio sam piće i otišli smo. Dok smo šetali saznali smo svašta jedno o drugome i nisam mogao vjerovati da ona zapravo dijeli ista mišljenja kao ja i da smo gotovo jednaki po pitanju naših ljubavnih vezama. Otpratio sam ju kući i rekao da ću je nazvati drugi dan. Cijelu noć nisam mogao spavati, u mislima mi je bila samo ona, jedva sam čekao dan da ju nazovem.. Nisam ju nazvao odmah ujutro da ju ne bih probudio.. Dok joj je mobitel zvonio razmišljao sam samo o tome šta da kažem. Međutim, kada se javila riječi su iz mene počele same izlazit. Dogovorili smo se da se nađemo. Kada smo se našli odmah sam ju zagrlio bez razmišljanja a u njenim očima vidjela se zapravo sreća. Cijeli dan smo bili zajedno i odlično se zabavljali   pričali. Pred večer kada se već smračilo ispred njene kuće smo se prvi put poljubili. Neopisiv osjećaj je prolazio kroz mene tada. Tu večer završili smo zajedno.. Naša veza još uvijek nema greške, svaki dan nam je baš kao i prvi dan nakon što smo se upoznali. Nikada neću zaboravit to što mi je prijatelj napravio ali ko zna gdje bi bio sada, da li bih uopće bio sa njom. Mogu mu jedino zahvaliti što mi je namjestio taj spoj na slijepo jer bez njega ne bih nikada imao hrabrosti sam na takvo nešto..

Nedozvoljena ljubav

Postoji jako puno filmova, te priča o nedozvoljenim ljubavima. O zaljubljenim ljudima koji nisu smjeli biti zajedno, zbog političkih, rasnih, religijskih te društvenih razloga. Kao što su prošli i najpoznatiji par u povijesti, Romeo i Juliet, tako sam prošao i ja. To se događalo kroz srednju školu. Bio sam vrlo loš učenik. Nisam bio jako loš, ali rekli bi ljudi problematičan. Jedno vrijeme, odlučio sam se istrgnuti problematičnosti, odlučio sam postati dobar i uzoran. Počeo sam više učiti te sam se više koncentrirao na školu, na svoju budućnost. Prebacio sam se u nešto bolju školu, gdje bih imao i dobro zanimanje. Tamo sam odmah upoznao jednu djevojku. Zaljubio sam se na prvi pogled. Nekoliko sam je puta “ulovio” kako me promatra i kako mi se smješka. Prišao sam joj za vrijeme odmora te smo se upoznali. Od tog dana bili smo zajedno, ali postojao je jedna problem. Ona je bila vrlo bistra i pametna učenica, te su joj roditelji branili izlaske i dečke. Tako da smo našu vezu morali držati tajnom, bar pred njima. U školi smo stalno bili zajedno, družili smo se, a poslije škole bi se šetali do njezine kuće. Nekada, kada bi bila sama, došao bih joj kroz prozor te bi proveli trenutke kod nje. Kada bi joj došli roditelji, bježao sam da me ne vide, kako ne bi bila u problemima. To je trajalo dobre dvije godine, što je postalo vrlo naporno. I ona i ja smo se složili da tako više neće ići. Bili smo previše zaljubljeni i teško bi nam pao prekid, tako da je roditeljima rekla za našu vezu. Idući dan vidio sam je sa natečenim licem, rekla mi je kako više ne možemo biti zajedno.. Otišao sam kod njezinih roditelja, te smo počeli razgovarati. Prvo me je njezin otac napao, vikao, te tjerao iz kuće. Govorio je kako ne valjam za njegovu kćer. Rekao sam mu nešto što ga je dotuklo:

-Ona je sretna kada je sa mnom, te sam ja sretan kada sam s njom. Zajedno i učimo, tako da i ona I ja imamo bolje ocjene nego prije.

Njezin otac se smirio, te je na kraju ipak odlučio dopustiti da budemo zajedno te je dao svoj blagoslov. Oboje smo bili presretni. Od tog dana smo se družili svaki mogući dan i gledali smo da što više vremena ostane na našem druženju. Ostali smo zajedno jedno dugo razdoblje. Sada smo oženjeni i imamo dvoje male predivne djece.

Začepim uši da je ne slušam

Od kada smo moja sadasnja zena I ja stupili u brak sve se okrenulo naopako, pocele su one bracne svadje,neslaganje u raznim stvarima, ali ja neznam zasto se to u skoro svakom braku dogadja, a prije braka smo se tako lijepo u svemu slagali, pomagali si izlazili i druzili se.Sada stvarno neznam sta se dogodilo sa mojom zenom koja se nevjerovatno promijenila. Kada dodem s posla kuci ona pocne urlikat na mene kako kasnim kuci na rucak, da nisam ujutro pospremio stvari, da je nisam poljubio ujutro za rastanak i te neke sitnice koje mogu obaviti i dok se vratim s posla.Nakon rucka zelim se malo odmoriti od posla pa onda poslije preci na kucanske poslove i obaveze a ona me zamara sa svime u roku pet minuta.Ne mogu to trpjeti i pocnem si u sebi pjevati neku pjesmu ponekad cak i naglas ali to mora biti jako velika svadja.Jednom smo se tako posvadjali da nismo razgovarali dva tjedna ali smo se nekim cudom pomirili na nagovor njenih i mojih prijatelja.Poceo sam odlaziti bracnom savjetniku koji mi je lijepo objasnio da pokusam slusati zenu kad vice na mene i sto mi govori da napravim.Lijepo sam ga poslusao i odradivao sve sto mi zena govori i primjetio da iz dana u dan ton njenog kricavog glasa pada.Jako sam se radovao tome i pokusao sam i dalje to raditi kako bi nas brak i zivot mogao normalno proticati.Kada je ona primjetila da sam je poceo slusati polako je i ona mene pocela slusati i postali smo opet onaj stari par koji bez obzira na sve nadje rjesenje za sve!!

Nedostaješ mi

U zadnje vrijeme ljudi me često pitaju što mi je? Za odgovor uvijek dobiju staru dobru laž: “Nije mi ništa.”. Jednostavno nije tako u posljednje vrijeme, čudno se ponašam i bojim se da je jedini razlog toga što ju ne mogu zaboravit. Sve je počelo prije dvije godine kada smo se prvi put vidjeli na jednoj proslavi. Taj dan dogovarao sam se sa prijateljima za izlazak u grad. U gradu se organizirala neka predstava i cjeli grad je iščekivao tu večer. Večer je krenula normalno svi smo se lijepo zabavljali i tu večer se malo popilo. Moji prijatelji su bili toliko pijani da kad su došli na proslavu odmah su sjeli za stol za kojim je sjedilo par djevojaka. Svaka od njih nije imala ni jedne mane. Sve su izgledale toliko savršeno kao da nisu stvarne. I ja sam morao sjesti sa njima za stol. I tako dok je večer prolazila mi smo se sve više upoznavali sa tim djevojkama, a meni je jedna među njima strašno “zapela za oko” da sam ju pitao da li bi htjela otići malo nasamo samnom. Pristala je i otišli smo plesati. Cijelu večer smo se zabavljali i smijali. Imala je predivan osmjeh.. zapravo neopisiv. Kasnije kada je došlo vrijeme za otići kući ponudio sam joj da ju otpratim a ona je rekla da ide sa prijateljicama. Vratio sam ju do njenih prijateljica a moji prijatelji i dalje su bili tamo. Nekako je došlo do toga da svi zajedno idemo kući. Dok smo hodali tako svi zajedno ona I ja zaostajali smo par koraka iza. Pričali smo cijelim putem i zapravo u njoj sam vidio predivnu djevojku s  kojom bih uživao u svakom trenutku. Kada smo došli do njene kuće prije nego sto je ušla unutra poljubila me. Taj poljubac  ostat  će mi zauvijek u sjećanju duboko urezan. Sutradan odmah smo se čuli i vidjeli, tako smo završili zajedno. Bilo je baš onako kako sam i zamišljao, svaki provedeni trenutak s njom bio mi je kao da sam u raju. Ali naravno u svakoj ljubavi postoji i loša strana. Sve manje smo se viđali i nije nam jednostavno išlo. Morali smo prekinuti.Bio je to težak prekid. Iako sada žalim zbog toga to je tako moralo biti. Kasnije joj nikada nisam rekao šta zapravo osjećam. Još uvijek mi je u mislima po cijele dane a svakim danom sve više mi nedostaje.

Sjetiš li se nekad nas?

To je bio jedan od onih dana kada mi je sve išlo po zlu. Profesorica me uspijela dva puta otvoriti u imeniku da odgovaram, a ja naravno nisam imala pojma, zaboravila sam mobitel kod kuće, zapravo čudim se kako nisam i majicu odjenula naopako, no krenimo dalje s pričom... Mislila sam da se više ništa loše neće desiti. Kad sam došla na kolodvor vidjela sam da će vlak kasniti. Više me ništa nije moglo iznenaditi. Sjela sam na klupu i čekala. Kolodvor je bio prazan, no odjednom sam primjetila poznatu osobu. Bio je to moj bivši dečko. Zapravo ni ne znam zašto smo prekinuli. Sjetila sam se svih trenutaka koje smo proveli zajedno. Koliko puta me samo bacio u snijeg. S njim sam bila tri godine u vezi, i mogu vam reći da su to bile najljepše tri godine u mom životu. On je uvijek bio uz mene, nije mu bilo teško slušati me kako se žalim da nemam što obući ili kad sam ga nekoliko puta  poslije ponoći zvala i plakala na telefon. On nije bio samo osoba koju sam voljela svim srcem, nego i moj najbolji prijatelj. Pitate se zašto smo prekinuli? Razlog prekida je bila jedna svađa nakon koje smo prestali razgovarati. Još i danas žalim što mu se nisam ispričala i što se to desilo...

Došao je, i sjeo kraj mene. Pitao me: - Zašto smo to napravili?

 Odgovorila sam: -Još i danas mi to nije jasno... . Tako smo sjedili i ništa nismo pričali, kad odjednom on kaže:  - Sjećaš se dana kada smo se upoznali? 

-Kako ne bih? - odgovorila sam.

- Eh taj dan sam shvatio što je ljubav. Nakon one svađe sam mrzio samog sebe.  Nisam mogao vjerovati... - rekao je.

-          Znam kako ti je ja sam plakala nekoliko dana, sad kad sam te vidjela mi je suza potekla.  -prekinula sam ga. Tako smo pričali dugo, dugo. Odjednom je došao vlak, ja sam se digla i krenula prema vlaku. 

Uhvatio me za ruku i pitao me:  - Hoćemo li opet probati? 

Neprežaljena draga

Iskreno da vam kažem nikada prije nisam govorio o svojim osjećajima, pogotovo ne ovako u javnosti. Međutim, došlo mi je nešto u glavu i odlučio sam da se otvorim i sve Vam ispričam , kako je to zapravo bilo sa svim mojim ljubavima  do sada u životu. Prva ljubav nije toliko puno trajala i nemam šta previše tu pričat. To je bilo još kad sam bio klinac, sedmi razred osnovne škole. Ne sjećam se iskreno kako smo se upoznali. Sve čega se sjećam je da smo sjedili zajedno u školi i pričali dok nije rekla da joj se sviđam, čak mislim da je to prva cura koja mi je to rekla tada. Ona se meni također sviđala samo ja to nikako nisam znao reći. I tako nekako smo mi završili zajedno  ali šta se moglo od nas očekivati sa četrnaest godina. Zaljubljen sam bio do ušiju punih dva tjedna.. Isto toliko koliko je trajala naša veza. Poslije toga sam par dana mislio da je moj svijet gotov a nisam ni znao šta je ljubav. Prošlo me nakon par dana, skoro sam joj i ime zaboravio al’ tako je to išlo. Poslije se nisam toliko vezao za djevojke ali opet sam se zabavljao i uživao, samo svaka od njih je bila samo kako bi rekao avantura.. Sve je to tako izgledalo u mom životu dok se nije ona pojavila. Bilo je to kada se završavala školska godina, puno njih je dolazilo u našu školu da pogledaju kakva je ako slučajno odaberu tu školu, među njima je bila i ona.. Očarala me iskreno odma na prvi pogled ali nije tu bilo ničega tada. Kasnije ju nisam viđao do kraja školske godine kada mi se javila. Na početku smo razgovarali samo o nekim nebitnim stvarima kako bi se upoznali. Ljeto je tako prolazilo, nismo se viđali mada nisam ni očekivao ništa jer ja sam imao svoj život ona svoj, sve dok nije počela školska godina. Idalje smo mi razgovarali ali nakon par dana u školi otišli smo prošetat zajedno ali ta šetnja je krenula u skroz drugom smjeru. Završili smo zajedno ali nije to bilo ništa ozbiljno u početku. Tako je prošao mjesec - dva a ja sam ispao budala i pored nje sam ima još jednu djevojku za koju je ona saznala. Bilo mi je strašno krivo što sam joj to napravio, svaki dan sam joj se ispričavao ali ona nije htjela čuti za mene.. I napokon kada sam dobio priliku da joj se ispričam rekla mi je da me voli. Od toga dana sve počinje, moj život se okreće za sto osamdeset stupnjeva. Ponovo smo završili zajedno ali ovaj put ju nisam htio izgubit, previše mi je bilo stalo do nje.. Sve je izgledalo savršeno, svaki dan smo bili zajedno, stalno smo pričali. Nakon par mjeseci i ja sam njoj mogao reći da ju volim, ali to nije bilo kao na početku moga texta, ovo je bilo sasvim drugačije od onoga. Ovdje sam se počeo ponašati čudno i čudno osjećati, kao da je prevladala sa mnom, gotovo da sam zapostavio i školu i prijatelje.. I kad bi mi dan bio da ne može bit gori ona je bila tu da mi sa svojim osmjehom uljepša sve što se moglo uljepšati. Vrijeme je prolazilo a mi smo se sve više voljeli, dugo je to trajalo i stvarno smo uživali koliko god smo mogli. Ali onda se sve polako počelo gasiti, počele su prve svađe i ono najgore u cijeloj toj mojoj priči. Nisam više mogao tako a u njenim očima se nije mogao više vidjeti onaj sjaj kao na početku i tu je bio naš kraj... Nakon toga pravio sam se da mi je svejedno, svima sam govorio kako sam okej ali unutar sebe sam se raspadao. Ponovo sam nastavio sve po starom, počeo sam izlazit i samo se opijat, puno djevojaka je dolazilo i odlazilo ali u svakoj sam tražio samo nju. Nakon toga nismo pričali dosta dugo a ona bi se ponovo javila svako malo što me je ubijalo. Sada je već prošlo više od godinu dana a ja se i dalje pravim da je sve  u redu i da sam okej. Čak i kad ju vidim samo se nasmijem i pozdravim, nikada joj nisam rekao kako se osjećam ali iskeno i ne želim da ona to zna...  Stalno si u glavi vrtim film da će i to jednoga dana proći ali ona jednostavno ne odlazi..

Bilo je kasno

Bio je to još jedan dosadan ljetni dan. Cijeli dan sam provela u sobi viseći za računalom i slušajući pjesme. Zapravo, mogla bih reći da sam cijele praznike provela tako. Mislila sam da se više ništa zanimljivo neće dogoditi. No, prevarila sam se. Negdje poslije 19 sati je zazvonio mobitel. Mislila sam: "Hvala Bogu, konačno ću izaći iz ove kuće...". Zvao me prijatelj, rekao mi je da ima iznenađenje. Mislila sam: „ Opet je nešto smislio...“. Dogovorili smo se da se nađemo u parku na našem starom mjestu, cijela ekipa će doći. Brzo sam se obukla i krenula. Kada sam došla, imala sam što vidjeti. Neko novo lice u našem društvu. Prijatelj mi ga je odmah predstavio. Bio je to njegov prijatelj koji će ići s nama u školu na jesen. Na prvi pogled mi se činio pomalo šutljiv. Krenuli smo s pričom, saznala sam puno toga o njemu, na primjer da slušamo istu vrstu glazbe i da sviramo gitaru. Imamo dosta toga zajedničko... Svo to vrijeme sam primjećivala da ne skida pogled s mene. Gledao me, smješkao mi se. Najviše je pričao samnom... Polako se spuštao mrak. Ulična rasvijeta se upalila. Ekipa se razilazila. Ostali smo sami.On i ja. Sve je bilo mirno i tiho. Samo je poneki automobil prošao cestom. Odjednom je postao druga osoba, nimalo šutljiva. Pričao mi je razne smiješne zgode. Saznala sam i da svira u jednom bendu. Dugo smo razgovarali. Odjednom se sjetim pogledati na sat. Bilo je skoro 23:00. Odlučila sam krenuti kući, da me opet roditelji ne stave u kaznu. Bio je mrak. Rekao je da će me dopratiti kući, i naravno prihvatila sam. Hodao je usporeno, vidjela sam da ne želi da odem. Kad smo došli do kuće, zaustavio se. Uhvatio me za ruku i nježno me poljubio. Odmaknuo mi je kosu i šapnuo: "Nadam se da ćemo se i sutra vidjeti.".

Šta sam to Bogu skrivio?

Na poslu je bilo puno toga za napraviti i kada sam stigao kuci bacio sam se na krevet jer sam bio jako umoran.Morao sam odma otici spavati, iako inace dok dodem s posla uvijek odem malo u setnju ili trcanje da se razgibam od poludnevnog sjedenja za racunalom.Inace ja radim u jednoj agenciji koja pokrece humanitarne koncerte I svaki vid humanitarne akcije I pomoci.Imam sve sto mi je potrebno za zivot ali fali mi ono najbolje sto ljudi najvise cijene a to je brak.Imam 48 godina i nemogu naci djevojku koja bi samnom zivjela i napravila obitelj.Kao mali bio sam povucen i nisam uopce dosad imao neko izrazito zensko drustvo.Druzim  se vecinom sa muskarcima tako da odlazimo na pice u kafice pogledat koju utakmicu i tako to.Ali niti za to nemam previse vremena zbog posla koji je dobro placen.Eto vec 30-godina trazim djevojku ili zenu da me usreci i da konacno zivim kao svaki normalan covjek ali ne ide mi a ne znam zasto.Za svoje godine izgledam ljepo i zgodno, pametan sam imam dobar posao, kucu, auto, sve sto bi djevojka mogla pozeljeti.U zadnje vrijeme sam si dao oduska odlaziti u nocne klubove da upecam koju djevojku i da se bolje upoznamo ali nista.Gledam oko sebe sve djevojke odlaze nekim tamo frajerima i nekim huliganima.I onda sam skuzio da je danas vrijeme drugacije.Djevojke vise ne postuju dobre, postene, zgodne, pametne ljude vec one koji se prave frajeri, razbijaju oko sebe, prave se najjacim na svijetu.Ne znam sto sam ja bogu skrivio pa ne uspijevam da nadjem zenu za sebe!

Vječna ljubav

Iskreno nikada nisam vjerovao u ljubav a pogotovo ne u vječnu ljubav. Dok su svi moji prijatelji bili zainteresirani samo za djevojke, ja sam nekako razmišljao kako da završim školu. I sve me to išlo sve dok jednom prilikom nisam jednoj djevojci ponudio svoju pomoć. Naime kako je to sve bilo, taj dan se pisao važan ispit iz matematike a meni je oduvijek išla matematika međutim jedna moja tadašnja prijateljica nije baš dobro prošla. Ponudio sam joj svoju pomoć da nauči to. Tako je svaki dan poslije škole dolazila do mene i ja sam joj objašnjavao. Nisam mogao vjerovati da to mi se to počelo dešavati ali počeo sam se ponašati čudno. Bojao sam se toga i tako je i završilo, zaljubio sam se u nju.. Namjerno sam objašnjavao sve sporije samo kako bi što duže dolazila. Imao sam osjećaj da ona ne želi ništa osim prijateljstva. Ali ja sam počeo polako mjenjat temu  i nekako smo počeli razgovarati o svemu.... Što smo više pričali više sam ju volio, sve smo imali zajedničko. Nakon par dana rješila je taj problem u školi i zahvaljivala mi se cjeli dan. Navečer smo otišli na piće, meni najsretnija večer u životu. Tu večer završili smo zajedno. Presretni smo oboje i gotovo u cijeloj našoj vezi nikada se nismo posvađali. I dalje ne mogu vjerovat. Prije nje imao sam osjećaj da ljubav ne postoji ali sada kada je ona tu u mom životu imam osjećaj da ova naša ljubav može trajati vječno a i potrudit ću se da tako i ostane..

Ovo nije kraj

Postoji jedna djevojka, koju znam od djetinjstva. Prvi put kad smo se upoznali, zaljubio sam se u nju. Do dana današnjeg nisam joj imao hrabrosti reći da je volim. Kada se ona smije - ja se smijem, kada ona plače - plačem I ja sa njom. Oduvijek smo najbolji prijatelji, što je nekada znalo zakomplicirati tu moju zaljubljenost. Družimo se još uvijek svaki dan. Izlazimo van zajedno, idemo u šetnju. Bilo je jako puno trenutaka kada sam bio blizu da priznam svoje osjećaje, ali me uvijek nešto spriječilo. Jednostavno, ne ide..  Od osnovne škole joj šaljem ljubavna pisma, dan danas ne zna da sam to ja pisao. Napisao sam i jednu pjesmu koju sam posvetio njoj, ali nisam koristio njezino ime. Mislim da je ubrzo shvatila da se radi o njoj, te smo se počeli još više zbližavati, na romantičnoj razini. Počeli smo i više vremena provoditi zajedno. Bez nje sam se osjećao usamljeno i napušteno. Kada je vidim, u meni zavlada radost. Napisao sam još jednu pjesmu, u kojoj sam priznao svoje osjećaje, ali opet nisam koristio njezino ime. Kada sam joj pročitao pjesmu, osmjehnula se i zarumenila. Prišao sam joj, i ona meni. Usne su nam se dodirnule. To je bio najsretniji trenutak u mom životu. Shvatila je i da sam joj ja slao pisma. Kratko smo bili zajedno, dok smo odlučili da bi veza mogla utjecati na naše prijateljstvo. Ali ne odustajem. Mislim da još možemo biti zajedno.