Moja utjeha

Moj život ne bi uopće imao smisla da ne postoji jedna jedina osoba koja ga uljepšava iz dana u dan. Živim u obitelji koja je u početku bila sasvim normalna, sretna. Kad sam bila mala sve je bilo uredu. Nisam imala ni brata, ni sestru, bila sam jedinica, moglo bi se reći „maza“ mojih roditelja. Živjeli smo svi zajedno u maloj kući. Od malena sam više vremena provodila s ocem. Nikad se nisam zanimala za lutke, odjeću, crtane filmove s princezama i prinčevima... Sa ocem sam gledala razne utakmice, igrala nogomet, vozila se na biciklu... Također u vrtiću i u školi sam više vremena provodila sa dječacima. Sve djevojčice iz razreda su mislile da sam čudna, nisam bila kao one. Jednom prilikom su neke od njih došle do mene i počele me ismijavati. Odjednom je do mene došao Karlo. Primio me za ruku, rekao mi: „Ostavi ti njih...“, i odveo me van. To je bio trenutak kad sam upoznala osobu koja mi sada znači najviše u životu. On je samnom bio u najtežim trenucima mojeg života... Kad sam imala sedamnaest godina, moji roditelji su se rastavili. To me jako pogodilo. No brzo sam to preboljela jer sam ostala živjeti sa ocem. No, on to nije tako lako prebolio. Prvih nekoliko dana nije ni sa kim pričao, nije jeo, samo je sjedio u svojoj sobi i gledao sliku moje majke. Nakon nekog vremena je počeo piti. Nekoliko puta sam ga pokušala zaustaviti, no bezuspješno. Jednom, kad sam bila sama kod kuće, sakrila sam sav alkohol koji smo imali u kući. Kad je on došao kući, počeo se derati na mene, čak da me htio udariti, no suzdržao se. Otišao je van iz kuće i lupio vratima. Nije rekao kamo ide. Odmah sam nazvala Karla i ispričala mu sve što se desilo. Rekao mi je: „Dođi kod mene. Tko zna u kakvom će stanju on doći kući.“ Otišla sam do njega i tamo prespavala. Rano ujutro me probudilo zvono mobitela. Bila sam iznenađena kad sam vidjela da me zove moja majka. Ispričala mi je što se desilo. Nakon one svađe s ocem, on je otišao u kafić i tamo se napio. Kad je pokušavao doći opet kući je doživio prometnu nesreću u kojoj je poginuo. Počela sam plakati. Karlo se zabrinuo. Pitao me što se desilo, zašto plačem... Tada je on bio samnom. Osoba koja je od moje najranije dobi moja utjeha.

Do svitanja

Ne znam, bili smo mladi, ludi, željeli smo isprobati svakojake stvari u životu, od onih najgorih pa do onih najljepših, i jesmo, vremenom, prošli smo kroz dosta toga, prošli smo kroz dosta teških perioda, ali i kroz dosta onih sretnih, nasmijanih, samo ne to... Najveća i jedina želja mi je bila da ujutru, kad se probudim, okrenem glavu na desnu stranu jastuka, i vidim njeno prelijepo lice, držim njenu ruku. I ona je to isto željela, čak mi je i govorila o tome, ali nam okolnosti nikako to nisu dozvoljavale. Viđali smo se mi, možda i više nego što je potrebno, uvijek smo bili zajedno, po cijele dane smo provodili zajedno ali uvijek smo to željeli i uvijek nam je to nedostajalo. Pokušavali smo dugo vremena pronaći rješenje i za to, ali nikako nam nije išlo, nije nam se dalo, a vremenom, želja za tim je postajala još veća, iz dana u dan. Napokon, desilo se i to, nismo morali dugo da čekamo. Imao sam praznu kuću, pozvao sam je da dođe prenoćiti kod mene, i pristala je, došla je, pričali smo i zaspala je, i ne, te noći ja nisam spavao, nisam mogao da spavam, nisam želio da mi promakne niti jedan detalj njenog prekrasnog lica, tijela, niti jedan njen pokret nisam želio da ispustim. Gledao sam je cijelu noć dok je spavala, njene crte lica su bile tako magične, tako prekrasne, neopisive, a ona, ona je bila tako nestvarna, kao san, kao da ja nisam tu, kao da sanjam, to je nešto najljepše što mi se u životu desilo. Ostvarila mi se i ta želja, ne u potpunosti, jer sam zaželio da se probudim, ali te noći uopšte nisam spavao, možda ona jeste, onako, na prekide, ali ja nisam, jednostavno nešto mi nije dalo, možda ona, možda ta briga da joj se neće nešto dogoditi dok je pokraj mene, ko zna, možda nešto treće, jednostavno, moji kapci se tu noć nisu sklopili.

Volim je, a lažem je

A ne znam šta više da vam kažem, sve sam ispričao, ne znam više kome mogu da vjerujem, a kome ne, kome dušu više da otvorim, trebam samo nekoga ko će da me sasluša, neko da me razumije. Jednostavno nisam tip koji se vezuje, nisam, nisam nikada bio takav, a hoću li da budem, to se nikada ne zna. Sve se desilo slučajno, mahinalno, par pogleda i eto nas, volimo jedno drugo, sve je bilo na brzinu, jer samo tako je i moglo biti, nikako drugačije. Prevario sam sam sebe, a nisam smio. Ne znam, ne bih sebi dopustio da srušim nečiju sreću, nečije zadovoljstvo, a kamo li njeno, a ona je sanjala o svemu ovome. Ne znam, ja jednostavno nisam takav tip, ne volim obavezu, a djevojka je jedna velika, ne volim ograničavanje, a upravo sam prihvatio takvo jedno. Laganje je jedini izlaz bio. Volio sam je više od svega, ali nisam mogao protiv sebe, nije me mogla ukrotiti, taj divlji duh koji nije mogao da stane, nije mogao da prestane da luta, da traži, istražuje, da se suprotstavlja svemu mogućem i nemogućem, jednostavno takav sam bio, neukrotiv. Volio sam izlaske, oo da, jako sam ih volio, noćne provode, vraćanje kući u sitne sate, volio sam hodanje po cijele dane, ono hodanje bez obaveze da se javiš nekome gdje si, šta si, šta radiš, volio sam ekipu, društvo, druženje, one naše provale, prisjećanje na srednjoškolske dane, a ona, ona to nije podnosila, bila je nevjerovatno ljubomorna, na sve, pa čak i na moje drugove s kojima sam proveo cijeli život, cijelo djetinjstvo, sve do sad. Ne znam, volio sam je, a lagao sam joj, glumio sam svakojake stvari, izmišljao svašta samo da bih mogao da zadovoljim svoje potrebe za ludovanjem. Znam, nisam smio, ali u tome sam vidio jedini način za to.

Od neprijatelja do voljenog muškarca

Nikad ga nisam voljela. Uvijek mi je bio antipatičan i smatrala sam ga kretenom. Nisam htjela imati nikakve veze s njim, dok bi me on stalno provocirao, dobacivao mi, udarao me nogom pod školskim klupama. Mrzila sam dan kad sam se preselila u ovaj grad. Mrzila sam njega, takvog glupog i djetinjastog. Najviše od svega, mrzila sam činjenicu da svaki njegov dodir na mene djeluje poput elektrošokera.

Školski dani su mi bili pravo mučenje, voljela sam ići u školu zbog prijatelja, ali ujutro kad bih se sjetila da ću se opet natezati s njim, lice bi mi se smrklo. Nikada nisam bila tip osobe koji će šutiti ako mu netko nešto dobaci, tako je on mene zvao srmt a ja njega žaba. Ni dan danas ne vidim logiku u tome, ali nema veze.

Jednoga dana nije se pojavio u školi, nitko nije znao di je i tako dok ga nije bilo osjećala sam se čudno tužnom a opet sretnom jer mi barem noge neće biti plave od udaranja. Nakon nastave, profesor nam je došao i rekao kako je Dario završio u bolnici, imao je prometnu nezgodu. Pošto je bolnica bila u gradu u kojemu sam živjela, dok su svi drugi iz razreda bili iz okolnih mjesta, odlučila sam mu otići u posjetu odmah poslije škole.

Ušavši u sobu, vidjevši njega polomljenog kako leži u krevetu priključen na tisuću i jedan aparat srce mi se steglo. Spavao te, te sam sjela na stolicu do njega. Naime, Dario je živio s tetom, pošto su mu roditelji umrli od karcinoma, a teta mu je trenutno bila na poslovnom putovanju u Njemačkoj. Nisu joj ni javili da je Dario nastradao. Nisam željela da bude sam kada se probudi stoga sam ostala do dugo u noć. Napokon, kada je otvorio oči i ugledao me...Osmijeh mu se pojavio na licu. Pozvala sam doktora koji je  odmah obavio rutinski pregled te ustanovio kako će Dario biti dobro. Iako je bio „nadrogiran“ i uspavan u jednom trenutku uhvatio me za ruku i tako držao dok ponovno nije utonuo u san. Idućeg dana, ostavila sam mu poruku da ću se vratiti odmah poslije škole, tako je i bilo. Došavši, Dario je bio vedriji i normalan. Pričali smo cijeli dan, o svemu i svačemu, čak sam i zadaću pisala na njegovom bolničkom ormariću. Kada sam toga dana odlazila uhvatio me za ruku i rekao: "Dođi sutra, molim te."

„Hoću“ , odgovorila sam. Bio je u bolnici preko dva tjedna, svaki dan sam mu dolazila i ostajala s njime dok me medicinske sestre ne bi otjerale. Kada je napokon krenuo u školu, stvari su se totalno promijenile. Nismo se više međusobno vrijeđali, ujutro bi me zagrlio i poljubio u obraz, pod odmorima smo stalno bili zajedno. Naravno, svima je bilo čudno i svi su nas pitali što se događa, a mi bismo se pravili glupi. Jednom dok smo se vraćali iz škole, pratio me do stanice, kao i svaki put. Stao je, uhvatio me za ruku, povukao k sebi i poljubio. Od toga dana smo zajedno, od toga dana smo nerazdvojni. Od neprijatelja do osobe bez koje ne mogu zamislitii život. Ljubav, čudna stvar, zar ne?

Život sa njom je ludnica

Bila je to jedna srednjoškolska ljubav, onako simpatična iz nekog ugla, iz mog baš i nije, jer sam je volio više od života, kao što je i ona mene, čuj mene volio, heh, još uvijek je volim, i to nikada neće prestati. Živimo u malom dvosobnom stanu, ispunjenom ljubavi, srećom i radosti, tuge nije bilo, ne, takvu riječ nismo htjeli da spominjemo u našim životima. Po malo sam radio, onako sezonski, čisto da ljudi ne govore da živimo od ljubavi, samo da platimo stan, režije i ostalo, ona je radila u obližnjoj osiguravajućoj kući, bila je neka vrsta promotera, skupljala klijente. Bilo nam je super, slobodnog vremena nismo imali, jer smo pa može se reći i previše pažnje posvetili jedno drugom, uvijek smo ležali zagrljeni na onom malo trosjedu u kutu našeg dnevnog boravka, tako bi provodili večernje sate, po danu svako na svoju stranu, svako za poslom, ali noć je bila presudna, noć nas omekša, istina. Kao da se probude dva mala djeteta, željna trčkaranja i igranja, željna pažnje, navika i svega ostalog. Da, mi smo bili djeca u tom svom ludom svijetu, živjeli smo na nesvakidašnji način, bili smo sretni i zadovoljni s tim što imamo i nismo maštali o svemu, nego samo o sreći, skroman čovjek je i zadovoljan. Da, bili smo sretni, jako, jako sretni, imali smo jedno drugo, više ništa nam nije bilo potrebno. U to vrijeme sam bio zaluđen s njom, prosto sam udisao onaj njen prekrasni lik, nisam je mogao izbiti iz glave, a nisam vala ni želio, prelijepo mi je bilo tako provodeći ono vrijeme na poslu, misleći na nju, samo na nju, moju ludicu. Za život nam nije bilo potrebno mnogo, par toplih zagrljaja, poljubaca, želja za laku noć i to je bilo sve, ali ipak čovjek u svemu tome osjeti onu toplinu, ono zadovoljstvo i brižnost koju ti jedna osoba može donijeti, nije to mala stvar, kada voliš i kada si voljen, nema ljepšeg osjećaja u životu.

Lutka sa naslovne strane

Kada sam ju prvi puta ugledao, znao sam da je ona jedina za mene. Ime joj je bilo Nikolina. Ona je bila najpopularnija djevojka u školi. Odlikašica. Svaki dan bih ju promatrao na školskim hodnicima. Izgledala je kao da ide po modnoj pisti. Svi su se okretali za njom. Svaki dečko bi ju poželio. Mogao sam samo sanjariti o njoj. Nikad nisam riječ u njezinoj blizini progovorio, a kamoli s njom pričao. Jednom sam imao priliku pričati sa njom, no nisam znao što reći. Srce mi je počelo kucati sve jače i jače... U lipnju smo išli na maturalac. Putovali smo u Španjolsku. Ona je isto išla, naravno. Kad smo stigli u svoje sobe, vidio sam da je njezina soba blizu naše... Prvi dan smo se odmarali od putovanja. Svi smo bili umorni. Sve je bilo mirno. Poznavajući našu generaciju to me čudilo. Drugi dan se situacija promjenila. Razrednici su nas nekoliko puta stišavali u noć. Svaki dan smo uživali na plaži, izlazili u klubove, uživali. Čudilo me što sam rijetko viđao Nikolinu. Inače je ona uvijek bila u središtu pozornosti... Večer prije nego što smo se vraćali kući, imali smo oproštaj. Sjedili smo na plaži u krug. U sredini je gorjela vatra. Svi smo bili opušteni, sretni. Nakon nekog vremena došla je Nikolina. Sjela je kraj mene. Počela je pričati samnom.  Pričala je o stvarima za koje nikad ne bih rekao da se ona zanima za njih. Mogao sam normalno pričati s njom.  Ona je zapravo normalna djevojka... Tog dana mi se bolje svidjela nego prije.  Vidio sam da ona ipak nije toliko „nedodirljiva“ kao što se činila... Nakon te večeri svaki dan smo proveli zajedno dosta vremena. Izlazili smo vrlo često, šetali se, išli u kino, „učili“ zajedno... Nakon nekoliko dana smo konačno prohodali.

Kraljica mog srca

A šta da vam kažem, volio sam je, kao što zlatar voli svoje zlato, nisam mogao dana da provedem bez nje, ne znam, nekakva zaluđenost njenim likom klijala je u mojim venama, bila mi je kao vazduh, nisam mogao da mislim bez nje, jednostavno nisam mogao da živim bez nje. Čudno je to kad ti neko samo tako ušeta u srce, neko koga si nekada pozdravljao samo u prolazu, neko čije ime nisi ni znao, ili nisi obraćao pažnju na to, a sada ti znači sve, jutro ti počinje s njom u mislima, na spavanje ideš s njom u mislima, jednostavno, osvojila me, osvojila me cijelog, pedalj po pedalj moga duha i tijela pripadao je samo njoj. Druge nisam mogao ni da pogledam, a kamo li da se desi nešto više, jednostavno nisu mi bile potrebne, kao da mi je bacila čini, kao da je znala ko sam i kakav sam. Osvajala me iz dana u dan, zaljubio bih se u nju po sto puta dnevno, na svaku njenu riječ, na svaki njen gest rukama samo bih se osmijehnuo, vidjelo joj se u očima šta i kako stvari stoje, vidjelo se sve, pa i to koliko me voli. Inače, nisam bio zaljubljive prirode, moje srce nije bilo lako osvojiti, a ona je to uspjela sa par osmijeha, par toplih riječi i dva nebesko plava oka. Prekrasna onakva kakva zapravo jeste, bez ikakvih izmjena, bila je kraljica moga srca. Takve ljubavi se dešavaju samo jednom u životu. A ja, nekako sam znao da će sve biti ok između nas, na prvi pogled predosjećao sam da bi ona mogla biti ta, kojoj bih se posvetio u potpunosti, kojoj bi otvorio svoju dušu i ostavio srce na dlanu. Jednostavno davala mi je sve znake da je upravo ona ta, ta posebna, izmišljena samo za mene. Nekako me njen lik upotpunjavao, i fizički i psihićki, nisam mogao sebe da prepoznam, nisam se mijenjao, a ona me promjenila, u potpunosti.

Neopisiva bol

Bili smo nerazdvojni, bili smo po cijele dane zajedno, išli smo na isti fakultet, izlazili na ista mjesta, imali isto društvo, a od svega najvažnije je ono da smo imali jedno drugo, da, imalo smo. Sve je bilo kao u bajci, imali smo savršenu vezu, smijali smo se po cijele dane, provaljivali jedno drugo, glupirali se, budalesali, čak smo maštali i o zajedničkom životu, o zarukama, o braku, o našoj maloj dječici, o tome kako ćemo po cijele dane biti zajedno i da nas niko nikada neće moći razdvojiti, sve dok nije došla pauza na fakultetu. A onda, sve je iznenada prestalo, sve se promjenilo. Nismo živjeli u istom gradu, tako da se nismo mogli viđati tek tako, ali opet sam često odlazio kod nje, ona je dolazila kod mene, mislili smo da možemo nadomjestiti tu pauzu na faxu, ali nismo uspjeli. Počele su svađe, mnogo puta smo zaključivali da se svađamo samo iz razloga jer previše nedostajemo jedno drugom. Možda i jest bilo tako, ali ko to još zna. Postalo je nepodnošljivo, sve joj je počelo smetati, svaki moj korak, svaki moj pogled, nisam mogao više to da trpim, pokušao sam sve na lijep način da joj objasnim, ali nije me željela saslušati, prekinuli smo, jednostavno smo okrenuli novi list u životu, bez obzira što to ni ja ni ona nismo željeli, jednostavno se to moralo desiti. Više se i ne čujemo, blokirali smo jedno drugo, izbrisali brojeve, poruke, zajedničke slike, izbrisali smo sve po čemu bi se moglo vidjeti da smo ona i ja nekada postojali. Iz srca nismo mogli, ostala je samo ta neopisiva bol, čežnja za nekim koga voliš, za nekim kome bi život posvetio ali vrijeme to briše, vremenom sve prođe. Vodio sam se onom čuvenom '' panta rei '', sve teče, sve prolazi, pa tako i ova bol poslije nje, proći će jednog dana.

Ona je savršena

Bili su to hladni decembarksi dani. Isao sam sa drugovima ka skoli, nisam ni slutio da cu da naidjem na savrsenu devojku.Sasvim slucajno grupa devojaka je lagano prilazila ka nama, odmah sam ugledao jednu zlatokosu devojku koja je imala na sebi beli dzemper.Odmah mi se svidela, ali na prvi pogled izgleda da se ja njoj nisam svideo, ali ipak prisla mi je i pricali smo nesto vezano za skolu. Pricali smo jedno petnaest minuta , iz tog razgovora sa njom zakljucio sam da je ona veoma dobra osoba , da mi odgovara, prosto savrsena.Bio je odmor u skoli, izasao sam da kupim nesto da jedem, kad sam se vratio u ucionici zatekao sam na klupi neki papiric, zapitao sam se sta bi moglo da bude.Pogledao sam taj papiric, pisao je broj telefona i ime te sevrsene devojke.Prosto sam se naso u cudu, nisam ocekivao ovo.Sutradan se pocnemo dopisivati putem poruka. Posle dva - tri dana dogovorimo se da idemo u kafic. Tako je i bilo, odemo mi zajedno narucimo pice i pocnemo otvoreno razgovarati.U prvom trenutku sam se uplasio za svoje zdravlje, srce mi je lupalo od velikog uzbudjenja, ali nekako sam se suzdrzavao.Pricali smo bas otvoreno , kad u jednom trenutku ona meni prizna da je zaljubljena u mene , iznenadio sam se, ali ipak sam bio hladnokrvan da ne bi ona to primetila.Posle nekoliko dana smuvali smo se, bio sam najsrecniji covek na svetu, mislio sam da je to savrsenstvo. Kako je vreme prolazilo sve sam se vise vezivao za njom, zavoleo sam je,  a i ona mene.Mislio sam da mogu sa njom bilo kuda, da mogu da zivim zajedno s njom, da zelim porodicu sa njom.Zabavljali smo se godinu i nekoliko meseci, mogu da kazem da mi se nekako uvukla u srce, prosto nisam mogao da zamislim dan bez nje. Odlucio sam da je zaprosim, jer prosto ne mogu bez nje. Uradio sam to, zaprosio sam moju slatku devojcicu, stidno je pristala na moju ponudu, tad sam se uverio da je to ono sto sam uvek sanjao, da je to moja savrsena devojka.

Daleko od očiju daleko od srca

Ljubav je cvjetala, u životu nisam bila sretnija. Naučio me kako voljeti, volio me kao nitko do sada. I volio me onakvu kakva jesam, sa svim mojim vrlinama i manama. Možda nisam najljepša na svijetu, čudna sam i djetinjasta, ponekad i pre osjećajna, ali da... On me volio takvu, nesavršenu. "Ne govori to, anđele moj, za mene ti si savršenstvo. Odabrao sam tebe, ne budali." - govorio mi je.
Oh bože, kako sam samo sretna bila. Tih nekoliko mjeseci, sunce mi je sjalo čak i kada je kiša padala, kada su najtmurniji oblaci prekrili grad.
A onda... Moj svijet se srušio, oblaci su se okomili na moj grad, na moje srce. Moj dragi je odlazio daleko, daleko. Morao je, posao ga je zvao. Život moj odlazi na drugi kontinent, a ja ostajem ovdje. Moje tijelo ostaje, a duša odlazi. Ne mogu. Ne želim. Ne znam bez njega. Ne želim prestati gledati te oči, ne želim skinuti ruke s njegovih ramena. Volim ga, majko volim.  Ta noć bila je vjerojatno najgora u mome životu, rekavši si zbogom legla sam u krevet i plakala...Plakala..Plakala. Plakala sam cijelu noć. Majka je bdjela nadamnom grleći me i govoreći kako će sve biti uredu. Hoće da! Bit će, ako on dođe. Ako mi se vrati, ljubav moja. Samo tada će sve biti uredu. Raspadala sam se, bila sam kao hodajući  zombi. Prestala sam jesti, nisam izlazila. Moja soba, koja još njegov miris parfema nosi, bila je moje utočište.
Kada se smjestio, javio mi se. Nije bilo lakše, bila sam zaista sretna što je dobio priliku napredovati u svojoj karijeri ali i neizmjerno tužna što ja nisam uz njega u tako bitnim trenucima njegova života. Znala sam da je tamo sretan, jer tamo mu je bila obitelj, to mu je rodni grad, naravno da je sretan. Zaboravit će on na mene, a ja ću isplakati sve suze u mome tijelu i bit će lakše.
Dani su prolazili, daljina je rasla. Kilometri su ostali isti, ali daljina između naših srca povećavala se. Bilo je tjedana kada se nismo čuli danima, kada bih gledala u mjesec i molila ga da mi kaže da je dobro, iako sam znala da neću dobiti odgovor. Molila sam zvijezde da mu kažu da ima netko tko ga voli, tko ga želi i nada se da je dobro, nisu me čule. Vikala sam, plakala, molila. Kao da su svi gluhi. „Naći ćeš drugog“ , govorili su. Da, možda hoću, ALI GA NE ŽELIM! Sve što želim je on... Samo on.
Mjeseci su prošli, on se javljao sve rjeđe i rjeđe. Nisam mu se javljala prva, a-a ne više! Htjela sam i ja zadržati malo onog našeg ženskog ponosa. Boljelo je, ali vrijedilo je. Bilo je dana kada bih se smijala i bila sretna, ili je to bilo prividno, ne znam. Ali osjećala sam se bolje. Osjećala sam se vedrije. Kao da rana zacjeljuje. "Daleko od oka, daleko od srca." Istina, nadala sam se.
Prošlo je sedam mjeseci od kada je otišao, posljednja dva nismo ni pričali, iako sam ga voljela iako sam plakala, bilo je lakše. Bilo je lakše nasmijati se a pritom ne pomisliti na bol koju tvoje srce osjeća. Bilo je lakše ustati se iz kreveta i pogledati u sunce. Oblaci ga više nisu skrivali... A onda, jedne subote, dok sam još bila u pidžami, u krevetu pila jutarnju kavicu i čitala knjigu. Vrata sobe su se otvorila, mislila sam da je mama, njoj uvijek nešto treba iz ormara, stoga se nisam obazirala na to. Nastavila sam čitati knjigu, nisam čak ni pogledala prema vratima, knjiga me zaokupirala kad sam osjetila pritisak. Netko je sjeo na mene, u blagom šoku spustila sam knjigu i ugledala njega. Njega i njegov predivan osmijeh, njegove prekrasne velike smeđe oči koje se cakle od suza. Ne, nisam mogla vjerovati to je bio san, nadala sam se. Glupo sam gledala u njega, čekajući trenutak kada ću se probuditi. Uvijek bih se budila kada bi san došao do vrhunca, kada bih ugledala njega. No međutim, nisam se probudila... Nastavila sam gledati u to predivno crno lice.
On je zaista bio tu.
Shvativši to, udarila sam ga knjigom. Nakon svega, nakon mjeseci nejavljanja, patnje i agonije on se pojavi i sjedne na mene. Ne može! Ma koga ja zavaravam, naravno da može. Zagrlila sam ga snažno i plakala kao mala beba, najviše me bolilo što sam čula i njegove jecaje.
- Oprosti! Oprosti što ti se nisam javljao. Bolilo me, nisam mogao. Nadao sam se da ćeš me zaboraviti, da ćeš me pustiti, da ću te na taj način preboliti. Pričao sam s tvojom mamom  i shvatio da me voliš kao i ja tebe. Nije opravdanje anđele moj, znam da nije. Ali, nisam se javljao jer sam nam pokušavao osigurati budućnost. Naporno sam radio, činio sve kako bi bili sretni. Idemo, anđele moj. Idemo! Dobio sam priliku nastaviti karijeru u Engleskoj, gdje sam i tebi našao faks koji ćeš pohoditi. Sve sam sredio. Samo, još jedna stvar je ostala neriješena...Volim te! Ludo ludo ludo te volim.  Hoćeš li se udati za mene?
Slušam, gledam i ne vjerujem. Plačem, ne vidim od suza a opet sve je bistro.
-Da, da. - uspjela sam reći kroz jecaje. Zagrlio me čvrsto i više me nikada nije pustio.
Daljina nas je možda udaljila, ali ljubav nas je ponovno spojila. Srca su nam jedno, sljubljenija kao  nikada. Volim ga više od svega, i njega i našeg predivnog sinčića.

Oprosti mi !

Bili smo dvoje mladih koji su se voljeli, dvoje koje bi život dali jedno za drugo. Po cijele dane smo bili zajedno, smijali bi se, glupirali se, nikad nam nije bilo dosadno, ali postojao je problem, a to je bila noć.. Uvijek sam bio ljubomoran, valjda zbog toga jer mi je i previše bilo stalo do nje, i uvijek sam je kontrolisao, možda i nesvjesno, ali sam to uvijek radio. Nisam joj vjerovao, a trebao sam, mislio sam da me laže, nisam prepoznao svu onu ljubav koju mi je pokazivala, nisam vidio ljubav u njenim očima, a bila je tamo, bila je. Po cijele noći smo pričali, ispočetka je uvijek sjajno bilo, ja mangup, a ona, ona je uvijek kapirala moje šale, znala je plakati kada bi nešto provalio ili rekao joj, a sad, sad plače, a kako je vrijeme prolazilo taj se plač pretvorio u onaj pravi, ne zbog smijanja, nego zbog mog nemilosrdnog nabijanja na nos svega što bih smislio. Bio sam i previše ljubomoran, a ona previše slaba, nije mogla da se svađa samnom jer nije mogla da povisi ton, stalo joj je previše, a ja, mangup, nisam to mogao da skontam, umišljao sam neke stvari koje uopšte nisu ni postojale, umišljao neke gluposti koje sam tek poslije shvatio, ali bilo je kasno, kasno za povratak. Shvatio sam šta sam uradio, i nisam mogao da to sebi oprostim, što sam njene prelijepe oči svake noći punio suzama, nisam to mogao sebi nikako da oprostim, izjedalo me, iz dana u dan. Morao sam da prekinem, nisam više mogao to sve da podnesem, tu njenu pretjeranu dobrotu, to sve što je radila za mene, a ja, nezahvalan, mislio sam da je sve bila šala, a nije, nimalo. Nazvao sam je te poljednje noći, i rekao sve što sam imao, plakala je, ali nikada kao tad, plač više nije bio isti, nego deset puta gori, slomio sam je, nesvjesno, ubio sam svaki gram ljubavi koji je osjećala prema meni. Jednostavno, morao sam.

Volim osmjeh tvoj

Volim njen osmijeh najvise na svijetu.Kada se moja djevojka Ivana nasmije kroz glavu mi prodju svi najsretniji trenuci u zivotu koje sam proveo s njom.No nije uvijek sve sretno i zabavno,naime kada smo poceli zivjeti zajedno bez nasih roditelja dogodilo se nesto strasno.Napokon smo sav namjestaj namjestili i krenuli proslaviti pocetak naseg zajednickog zivota i ljubavi i mojoj djevojci je zazvonio mobitel i vidjela da je zove otac.Javila se i odjednom je taj njezin najljepsi osmijeh nestao s lica te su krenule suze,meni je kroz glavu proslo sve najgore.Ona nije poklopila slusalicu vec je samo pustila mobitel koji je pao dolje i ona pocela jako plakati. Podigao sam mobitel i stavio ga u dzep nakon cega sam iz sve snage zagrlio Ivanu neznajuci sto se dogodilo jer meni nije bitno sto se dogodilo ako vidim djevojku da place znam da nije nesto dobro.Kada se malo smirila rekla mi je da joj je otac javio da je njezina majka imala srcani infarkt i da je zavrsila u bolnici,isto je rekao i da je u zivotnoj opasnosti te da brzo dodemo u bolnicu kako bi joj bili podrska.Uzeo sam kljuceve od automobila i odma nas odvezo do bolnice kod koje je Ivana izletjela iz automobila i brzo otrcala do svoje majke.Dosao sam u sobu njene majke i tamo je bila tako grozna situacija da ja doslovno nisam mogao pet minuta izdrzati u toj sobi a da ne izadem.Uzasno mi je bilo zao njene majke ali zbog ljubavi prema Ivani sam ostao uz nju cijelu noc i kada se ona ujutro smirila razgovarali smo o daljnjoj situaciji i postupcima koje bi mogli napraviti.Odjednom dolazi doktor koji kaze da je Ivaninoj majci puno bolje te da ce je sutra vec moci pustiti kuci na lagano odmaranje,rekao je jos da ce je danas ostaviti na daljnjim pretragama koje ce utvrditi zasto je doslo do infarkta i kako bi to mogli rijesiti.Ivani, meni i Ivaninom ocu opet se osmijeh vratio na lice te smo svi bili sretni radi toga.Kada sam ugledao Ivanu opet tako nasmijanu sve brige i problemi su mi pali sa srca te nisam mislio o nicem losem samo o ljubavi moje Ivane.

Teško je opisati ...

Bilo je to prekrasno ljeto 2000 i neke godine, ona i ja šetamo uz obalu rijeke, držali smo se za ruke, psihički, fizički smo samo hodili jedno pored drugog, bili smo nerazdvojni, dva tijela a samo jedno srce, onaj osjećaj kada u nekome prepoznaš sebe, kada u njenim očima vidiš ono što nikada do tad nisi, kada u njoj prepoznaš onu s kojom bi život mogao da provedeš. Šetamo lagano, dok nas mami lagani žubor vode, prekrasna melodija za uši, neshvatljivo je to koliko je malo čovjeku potrebno da bude sretan i zadovoljan, par toplih zagrljaja, držanje za ruku, poljubac i to je sve, i tada, u tom trenutku shvatiš koliko ti znači ta osoba, ona koja te čvrsto za ruku drži i obećava da vas nikada ništa neće rastaviti. Teško je to opisati riječima, jednostavno se mora doživjeti da biste povjerovali u ono o čemu vam mnogi pričaju, hvale se, a ustvari ne znaju ni kako ni šta, zapravo nemaju pojma o tome. Bila je prekrasna, kao i danas, bila je moje sunce u ranoj zori, koje te miluje rano ujutru i viri kroz prozor ne bi li te probudilo, bila je ona, ona za život cijeli. Prekrasno je vidjeti da se dvoje mladih iskreno vole, a još ljepše je kad si ti na jednom od ta dva mjesta, kada te neko bezuslovno voli, svaki dan ti govori da te voli i da si ti njeno sve, govori ti da si ti njen smisao života, njena inspiracija, njena želja i nada za sutra. Opet kažem, teško je to laicima opisati, onima koji to nisu doživjeli, koji ne vjeruju u onu pravu, istinsku povezanost dva bića, dva tijela, dva srca, a jedan otkucaj. Bilo nam je prekrasno tih dana, baš kao i danas, kada nas ništa ne razdvaja i kada možemo da budemo sretni u ovom našem malom, ali zaista ludom svijetu razumijevanja i ljubavi.

Samo strast

Bila je neosvojiva, jedna od onih koje se baš i ne vezuju lako, bila je jako tvrdoglava, tjerala je svoju stvar do svake moguće granice, bila je odbojna prema svim muškarcima koji bi pokušali nešto, sve do jednom. Jednog trena desilo se ono što nikada nije ni sanjala, jedan baš takav muškarac joj je okrenuo tlo pod nogama. Marko je bio tipična muškarčina, teretana, kuća, škola, klasika, onako crnokos mamio je njene poglede iz dana u dan, ali bio je tu jedan problem, on ju nije primjećivao. Magdalena se svim silama trudila da zadobije Markovu pažnju, ali jednostavno nije išlo. Sve do trenutka kada mu se javila, desilo se to u školskom bifeu dok je on sjedio s društvom. Prišla je i onako kroz smijeh ga pozdravila, on je uzvratio, i tako je sve počelo. Marko i nije bio baš za neku ozbiljnu vezu, stoga nije to ni tražio, zezao se okolo s rajom, glumio mangupa i slične stvari, dok je Magdalena u njemu vidjela ono nešto, što nije mogla da vidi svaki dan. Tajno su se viđali poslije nastave, iza škole, svake večeri u 20:00, trajalo je to dugo vremena. Magdalena se zaljubila, nije znala šta ju je snašlo, dok je Marko cijelo vrijeme bio hladan, nije imao nikakav osjećaj prema njoj, tipični muškarac. Sve što je Magdalena mogla osjetiti od njega bili su grubi dodiri u mraku, njegovi poljupci bili su joj poput vazduha, nije mogla bez njega, a on, on je bio tu samo da bi osjetio tu neku strast prema njenom zgodnom tijelo, iskorištavao je svaku moguću priliku da ju dohvati, da je dodiruje, ali u srcu je bila praznina. Magdalena ga je u kratkom roku i zavoljela, dok je on još uvijek bio hladan. Nije išlo, vidjela je i sama, ali nije mogla sve to da ostavi odjednom, vezala se bila za njega, i fizički i emocionalno, nije mogla sve to da prekine. Upuštala se u sve to do neke određene i realne granice, dok sve to jednom nije puklo. On joj je priznao sve, zbog čega je s njom, šta traži s njom, a ona, iznenađena, nije mogla da vjeruje šta ju je snašlo, razočarana u prvu ljubav samo je stavila ruke na lice i suze su potekle. Preplavljena emocijama, došla je do kraja. I ta prva ljubav, mnogo ju je koštala, od onako ponosne djevojke, do one koja je upotpunjavala strast jednom momku..

Stranac bio, stranac ostao

Bila je to zima, puna snijega i hladnoće. Sjedio sam doma i razmišljao šta bih radio. Sestra je svako malo nailazila i dosađivala mi kako nisam vani. Tako ležao na krevetu, uživao, mada je škola bila završena, tek raspust počeo, naiđe sestra i kaže : - Mogao bi ti izaći sa jednom prijateljicom mojom?

-Kakvom prijateljicom? – odgovorim joj.

 -Jedna lijepa djevojka, hajde ustaj sa kreveta, znaš je, iznanedit ćeš se, to je Mateja jedna i njoj je dosadno.

 Iz prve sam bio šokiran i glava mi je bila puna pitanja i razmišljanja, šta sad i kako uraditi. Spremio sam se i otišao na dogovoreno mjesto. Kada sam došao na dogovoreno mjesto, nikog nije bilo, pomišljao sam da me nije sestra opet zeznula kao prošle godine. Tako sam čekao deset minuta dok nije naišla jedna plava djevojka sa krupnim očima i ravnom kosom. Mislio sam sad kad prođe, okrenut ću se odmah za njom! Prilazi ona te govori: - Ej ćao, jesi ti Anin brat? Trebali smo se upoznati.

- Da,da jesam. A ti si Mateja zar ne? – odgovori  joj.

-Da, jesam, drago mi je, hoćemo li prošetati? 

Šetali smo tako u tim hladnim noćima te časkali o svakakvim temama, upoznao sam je i stekao dojam da je super djevojka. Nakon te večeri, pozdravili smo se te sam joj rekao da mi je bilo lijepo. I sljedećih dva mjeseca smo izlazili često  i dopisivali se preko poruka na mobitelu, imao sam još onaj isti dojam kao i na početku kad sam je upoznao. Jedne večeri sam joj priznao da sam zaljubljen u nju i da gajim osjećaje prema njoj. Ona se iznenadila te je ona isto rekla da sam fin momak i da očekuje od mene da je neću iznevjeriti.

Tako smo bili pet mjeseci zajedno dok jedan dana nije naišao drugi momak, bolji od mene naravno, koji je zgodniji i kako ona kaže nabildaniji. Danas još razmišljam kako sam bio tako smotan i glup na to da sve pristanem. I dan danas prođem pored nje kao stranac. Stranac koji sam bio kada sam se upoznao sa njom, stranac koji sam postao kada smo prekinuli sve odnose.

Kraljice moja

Talentiran a problematičan, sposoban ali tvrdoglav, da to sam ja. Mnogi su se žalili na mene, pa čak i odlazili iz kluba jer me nisu mogli ukrotiti. Ni sam ne znam zašto me uprava kluba još nije bila izbacila. Zaista jesam talentiran, jedan od najvećih nogometnih nada naše zemlje, jedan od onih koji bi mogao donjeti milione klubu. Napunivši sedamnaest godina po prvi puta sam zaigrao za „A“ momčad. Talent je isijavao iz mene, ali moja tvrdoglavost, moje partijanje i kašnjenje na treninge razbijesnilo je trenera te su me ponovno poslali u mlađi tim. Bio sam tako ljut...Više me nisu zanimali ni treninzi ni igra. Išao sam na prilike čisto eto, da se pojavim, jednom sam i zaspao na travnjaku tijekom rastezanja, ni danas ne znam kako. Prošli su tjedni otkada nisam igrao, na treninzima bih se glupirao, zaprijetili su mi da će me izbaciti iz kluba, natjerali me da razgovaram sa psihologom... Bezuspješno. Ako ne može biti onako kako ja želim, a ja želim igrati u prvom timu i uživati u životu, onda neće ni biti. Oni gube, a ne ja. No međutim, jedne srijede pošto nisam igrao primjetio sam djevojku kako sjedi na tribinama, sama i nešto zapisuje u blok. Pogleda na teren - gleda, gleda - spusti glavu - stavi kosu iza uha - zapiše nešto i tako u krug. Pitao sam sugirača zna li tko je ona, rekao je da pojma nema ali da je na svakoj utakmici i da sve zanima tko je. Kimnuo sam glavom. I stvarno tokom idućih tjedana,tajanstvena djevojka je zaista prisustvovala svakoj utakmici zajedno sa svojim bločićem. Moje stanje je bilo toliko loše da više nisam bio ni na klupi te ako ne želim da me izbace iz kluba, utakmicu moram gledat s tribina. Nisam to čak ni toliko loše prihvatio jer dobit ću priliku vidjeti tajanstvenu iz bliza, možda čak i pričati s njom.

Sačekao sam da ona sjedne a potom sjeo iznad nje kako bih mogao vidjeti što zapisuje u taj bločić. Utakmica je započela a ona je okrenula stranicu, na jednu stranu nacrtala kako izgleda postava, a na drugu kako bi to ona postavila. Vidio sam svoje ime u napadu i slatko se nasmijao.

- Hey, čemu moje ime tamo? Zar nisam ja najveća propalica koja je kročila na ovaj teren? - upitao sam je, okrenula se i tada sam joj po prvi puta zaista vidjeo lice. Zeleno - smeđe oči sjajile su se, pune rozne usne iza kojih se skrivaju zubi bijeli poput snijega. Crvena kosa padala joj je preko ramena, a nosić joj je bio toliko sladak da bih ga odmah poljubio.

- Zapravo, jesi. Ali to ne osporava tvoj talent. To što ti imaš psihičkih problema i što ne možeš shvatit da štetiš samo sebi, nije moja stvar. Kada igraš daješ sve od sebe, a to je ono što mene zanima. Ne bi bilo loše da malo pogledaš na šta tvoja ekipa liči bez tebe. Recimo, pogledaj Danijela krenuo je dodati loptu desno u prazno, umjesto da je dodao Kristijanu koji je bio sam na lijevoj strani...

 I tako je tajanstvena djevojka pričala i pričala o nogometu o glupostima koje moja ekipa radi na terenu, nisam mogao vjerovati kakvo oko je ta cura imala! Prije no što netko nešto učini ona predvidi taj potez i unaprijed se nasekira. Bio sam u šoku.

- Eh sad vidiš, da si ti tamo Danijel bi dodao loptu tebi a ti bi s desnom nogom polusnažno poslao loptu u lijevi kut gola i zabio. Karlo, zar ne shvaćaš koliko ti značiš ovim dečkima? - pogledala me kao da sam ubio petoricu a ne kao da sam samo malo popustio u nogometu. Bio sam u šoku.

-Da... - odgovorio sam te sjeo kraj nje.

Do kraja utakmice toliko sam se uživio slušajući je da čuvši sučev zvižduk koji je oglasio kraj utakmice, samo sam ju poljubio. Usne su nam se spojile a struja je tekla mojim tijelom. Nisam mogao vjerovati da se tako osjećam, nije se opirala. Stavio sam joj ruke oko struka, dok su njene bile oko moga vrata.

- Neću te pustiti da mi odeš! - rekao sam joj.

Nasmiješila se i rekla da mora ići, mora ići pomoći jednom momku da si ne upropasti karijeru te me povukla za ruku. Slijedio sam ju. Spustili smo se na teren. Bili smo potpuno sami. Samo ona, lopta, njen bločić i ja. Stajao sam kraj nje kada mi je krenula naređivati:  - Tri kruga puni sprint, dva lagano trcanje. Kreni ! - gledao sam s kolikom strašću to govori, ta njena strast me i navela da se pokrenem.

 Za sat i pol' vremena bio sam mrtav umoran a još se nisam ni sastao s loptom. Djevojka je bila luda, ali negdje u dubini znao sam da ima pravo, da sam propao ako se ne pokrenem sada.

-Idem ja sad. Sutra u pet, isto mjesto.

-Čekaj! Nisi mi ni rekla kako se zoveš...

- Oh, Karla. Drago mi je.

-Karla...

-Vidimo se sutra!

I samo je tako otišla. Otišao sam kući, gdje sam zaspao čim sam došao u kontakt s krevetom. Idućeg dana u pet sati ona me čekala u sredini terena nasmiješena i vrckava kao i uvijek. Tjerala me da dam maksimum od sebe, nakon prvih sat vremena sjeli smo i razgovarali, čak sat vremena. Bila je to prekrasna djevojka, prekrasna srca. Voljela je nogomet i želja joj je biti trener, doselila se ovdje iz drugoga grada i otkrivši nas dolazila nas je gledati. Bijeg od stvarnosti. Nastavili smo trenirati, a nakon toga sam ju opet poljubio.

- Sutra, isto mjesto, isto vrijeme?

- Naravno. - odgovorila je i nasmijesila se.

Dani su prolazili, a ja sam svakog dana bivao sve bolji i bolji. I trener je na normalnim treninzima počeo primjećivati promjene u mome ponašanju i igri. Vidio sam da se potajno smije, i bilo mi je zaista drago zbog toga, jer.... Jedne prilike Karla, s kojom sam tada već bio u vezi mjesec dana rekla mi je:

-Želim te vidjeti kako igraš za prvi tim. Želim te vidjeti u toj bijeloj majici, jer znam koliko jako to želiš. Karlo, moraš se skoncentrirati. Budi nogomet, živi nogomet. Nema više izlaženja, partijanja, alkohola i razno - raznih cura. Radi na svojoj karijeri, kasnije će biti vremena za sve, vjeruj mi. Ako te već nisu izbacili nakon toliko incidenata, pa potrudi se sada! Iskoristi to! Ako ne zbog sebe samoga, ućini to zbog obitelji, zbog mene ako me zaista voliš okoliko koliko kažeš. Ako ti nitko neće reći istinu, znaj da ja hoću. Istući ću te ako treba, ali takav talent kakav ti posjeduješ samo najveće budale ne bi iskoristile. Imaš sada priliku, molim te, molim te nemoj ju zeznuti. Imaš nas koji smo uz tebe, čekamo te da zasjaš. Ako nemaš nikoga s kim bi razgovarao, znaj da imaš mene! Uvijek sam tu i uvijek ću biti tu za tebe. Zato što si predivna, prelijepa, divna, topla i nježna osoba i samo Bog zna koliko te volm. Ma ako ti toliko znači idi van, partijaj, opijaj se, ali time ćeš sebi najviše naškoditi i mislim da si toga svjestan. Život je ništa bez borbe. Ništa, zapravo bilo bi poprilično dosadno da ti se snovi tako lako ostvaruju, zar ne? Život je preživljavanje, na kraju ako si ostvario svoj san znači da si uspio savladati sve prepreke koje je život pred tebe stavio, znaš da si preživio. Znam koliko si dobar, znam koliko jako želiš biti najbolji, i ako ti išta znači, vjerujem u tebe.  Znam da možeš uspjeti u nogometu, da možeš učiniti što god poželiš, ali moraš raditi, naporno raditi. Glava ti treba biti čista, zato smatram da bi trebao biti izvan tog opijanja i partijanja i curica. To samo pogoršava stvari. Fokusiraj se i daj sve od sebe. Znam te! Znam koliko si tvrdoglav. Iskoristi sada to, budi tvrdoglav u vezi uspjeha, zacrtaj si da ćeš uspjeti! Ostvari svoje snove. Karlo, molim te.

Ostao sam bez riječi. Takve stvari da mogu izaći iz tih malih ustašaca, naprosto nemoguće.

-Kraljice moja. - rekao sam joj.

I zaista, nekoliko mjeseci predanog rada i truda. Bio sam pozvan u prvi tim. Sve zasluge dugujem njoj, mojoj Karli. Na prvom treningu „A“ momčadi, iz koje sam izbivao šest mjeseci trener je oduševljeno gledao, nije mogao  vjerovati da sam ja onaj mulac koji bi se samo svađao, za nagradu stavio me u početni sastav i rekao mi je: - Nemoj me razočarati!

 I nisam...  Igrali smo protiv direktnih konkurenata za naslov.

 Bilo je 0-0, šezdeset deveta minuta kada mi je suigrač dodao loptu a ja sam ju raspalio prema golu. Ušla je u gol, a ja od sreće nisam znao što bih. Znao sam da je Karla na tribini, znao sam gdje sjedi. Skinuo sam svoj dres a ispod njega sam imao majicu na kojoj je pisalo „Volim te, kraljice moja“. Otrčao sam do tribine na kojoj je sjedila i naklonio se. Do kraja utakmice dao sam još jedan gol koji sam proslavio tako što sam joj poslao pusu i srce, a za zadnji gol sam asistirao. Svi su bili oduševljeni. Nitko nije mogao vjerovati da sam onaj klinac koji je skoro uništio karijeru zbog malo zabave. Nakon utakmice, jedna televizijska kuća me intervjuirala i na pitanje: - Kako sam se uspio izvući i ostvariti ovakav povratak? - odgovorio sam im: - Nisam ja, Karla je. Hvala ti kraljice moja - te je kamerman pokazao majicu: „ Volim te jedina!“

Ostalo je povijest, rekli bi stari ljudi. Igram za prvi tim već duže vrijeme, za mene se zanimaju strani klubovi ali ne idem nikuda bez Karle. Karla je postala pomoćna trenerica mome treneru te smo trenutno prvi na tablici lige, dobro nam ide i u Europi. I sve to zahvaljujući njoj, kraljici mojoj.

Volim te.

Vjerujem da možemo biti zora novog dana

Kad se sjetim, prošle hladne zime, prošlog januara, nekako zadrhtim kad se sjetim kako smo prolazili samo jedno pored drugoga, ne, nismo se poznavali. Zajedno smo studirali, po cijele dane provodili u jednoj prostoriji, a jedini kontakt nam je bio onaj očima, mig ili nešto slično i to je sve. Sve je počelo spontano, kada sam sjeo da se zezam s njenom najboljom prijateljicom, počela je da me štipka, da me zeza, počeli smo da se smijemo, dodala me na Facebook, počeli smo i pisati, a onda jednu večer je pitala da li je mogu nazvati, pričali smo satima tu noć, kao da se cijeli život poznajemo, kao da smo odrasli zajedno. Vikendom bi izlazili na iste lokacije, ja s društvom, ona s momkom, a ja, mangup, na sve sam to gledao samo kao neko lijepo prijateljstvo, kao da sam bio slijep, nisam mogao da primjetim njene geste kojima je pokazivala ono što joj je bilo potrebno, a u tim trenutcima to sam bio ja. Gledali smo se vikendima i vikendima, ona pored njega, žudila je zamnom, a ja, nisam imao snage da joj išta kažem, sve do jedne večeri, kada je iznenadno počela da plače, ništa mi nije bilo jasno, govorila je kako više ne može da izdrži pritisak, kako je sve guši, kako jedinu razonodu pronalazi u razgovoru samnom, a ja, mene niko ništa nije pitao, ni kako sam, ni je li mi lijepo, niti šta drugo, a meni, meni je bilo sve, samo ne ružno s njom. Imao sam nekog kome mogu srce da otvorim, želje da otkrijem, snove da zaželim. I da, te noći, plakala je i plakala, nije mogla stati, ja izgubljen, zapitkivao sam je, šta je, zbog čega, u čemu je problem, i tada mi je pred nos izbacila milijun malih, sitnih fotografija. Bila je u vezi godinu i pol, a ja, slobodan, nisam htio ništa, nisam htio obavezu, nisam htio da se vežem. Sve do tog trenutka, sve do njenih suza, nisam imao pojma kako to može da zaboli, kako nečija nevina suza može da peče, kako je tek njoj bilo? Nemate pojma. Pričala mi je, sve mi je ispričala, kako je njena veza uguši, kako je već neko vrijeme zaljubljena u mene, te žudi za mojim pogledom, dodirom, poljupcem, ali i to da je trenutni momak voli i previše, te joj prijeti da će uraditi nešto sebi ako prekinu, ako se nešto desi. Nije smjela, nije imala snage da išta uradi, bez svoje volje bila je s njim, a ja, nekako pomahnitao, nisam mogao da je gledam takvu kakva je bila, tiho sam izustio: '' Ne brini, ja sam tu, sve će proči, ja ću ti pomoći '', i tada je sve počelo..Noćima je preko mobitela buncala kako ne smije da bude samnom. A ja, ja to nisam želio da slušam. Ispunjavao sam svoja obećanja kad god sam to obećao, tako je bilo i tada, imao sam namjeru da je oslobodim svega toga, svih tih pritisaka koji su je slamali iz dana u dan, imao sam nekakvu obavezu da to uradim. I uradio sam. Jednoga dana, pozvala me da izađem s predavanja, čekala me u hodniku, ja joj priđoh, onako siguran u sebe, siguran da sam ja to što čeka, i da mene želi, pričali smo nekih nepunih pet minuta, a ona je morala da trči na bus, onako šmekerski, na rastanku sam je pitao: '' A to me nećeš ni poljubiti? '', i okrenuvši obraz, ona je krenula, te sekund prije, ja sam okrenuo glavu, kao u filmovima, kao u nekoj najljepšoj bajci, a ona, zacrvenula se, izgubila tlo pod nogama, nije znala šta da radi, prišao sam joj, zagrlio je, onako čvrsto, onako jako, da osjeti svu tu sigurnost koju sam joj obećao, da osjeti da sam ja tu, i da ću uvijek biti tu uz nju... Vidio sam nešto u njenim očima, nešto što se ne viđa svakog dana, svakog tjedna, svake godine, vidio sam onu iskru koja me zapalila, i želio sam, do tog trenutka želio sam svašta nešto uživotu, a od tog, samo nju... Znao sam da možemo uspjeti, vjerovao sam da možemo biti zora novog dana.

Plavo oko plakalo je

Zima, hladna noć, ona, ja i naš trenutak istine. Najtopliji kutak te sniježne kolibe bio je pretrpan emocijama, njenim i mojim. Decembarska noć, onako tamna i hladna, onako tmurna, ali nije joj uspjelo da nam pokvari taj trenutak, trenutak koji će se pamtiti vječno. Gledao sam je, gledao sam u te nebesko plave oči, bez treptaja, gledao sam tu beskrajnu ljepotu, obavijenu snažnim mirisom jakog parfema, lavanda se osjećala u zraku, pored svih naših emocija. Nemilosrdno sam je pogledao, nisam progovarao, niti ona, niti ja, ćutali smo, naši pogledi su sve govorili umjesto nas. Niti jedna riječ nije bila potrebna u tim trenucima koji život znače, u tim trenucima kada ne znaš gdje si, ne znaš kako si, samo znaš da dišeš za nekog, nekoga koga gledaš pravo u oči, pravo u dušu. Pa ne kaže se valjda džaba da su oči ogledalo duše, e pa ljudi moji, ja sam tu večer gledao u najljepšu dušu koju sam ikada sreo. Izustio sam tiho: ''Volim te'', a ona, ništa, par sekundi, blagi osmijeh na usnama, i suza niz lice, tihi, tanašni odgovor: ''I ja tebe jedini ''. Plakala je, a i ja sam, taj osjećaj, kao da su nam se duše spojile u jednu, jedno srce, jedan razum, jedna duša, a nas dvoje. Srkštenih nogu sjedila je ispred mene, a ja, naginjući se prema njoj raširio sam ruke, te je zagrlio. Nije to bio samo običan zagrljaj, nego onaj, iskreni zagrljaj, kada nekom želiš da pokažeš da ti je stalo do njega, i da osjećaš to nešto prema toj osobi koju grliš. Suze niz njeno prekrasno lice nisu prestajale, ipak, djevojka je to, pomalo sramežljiva, pomalo jaka, ali samo iz vana, duša joj je bila nježna poput prvog novembarskog snijega, pahulja ko pahulja, padala je u moj zagrljaj, potonuli smo.. Zajedno..

Za zabavu

Nisam bio jedan od onih koji pokušavaju pronaći ljubav svog života. Hodao sam od jedne do druge, zabavljao se, lišen emocija. Jedne prilke s prijateljima sam izašao van u nadi da ću ih učiniti ljubomornim po ko zna koji put. Svi su mi govorili da ne budem takva manga, vrijeme mi je da prestanem letiti kao pčela s jednog cvijeta na drugi. Zaboga, dvadeset sedam godina mi je, ali nije mi to nešto značilo. Tamna kosa, dvodnevna bradica i plave oči uz tijelo isklesano u teretani, bio sam otrov za žene. I tako jedne subote, ekipa i ja izašli van, ubacili se grupici djevojaka. Njih tri na nas troje, nema boljega. Jedna od njih je bila bucmastija, prelijepog lica koje je skrivala dugom smeđom kosom. Nikad nisam vidio ništa ljepše, ali sam pokušao to sakriti od svojih, smijali bi mi se. Nakon nekog vremena moji prijatelji i njene prijateljice su se odmakli te smo ostali sami. Zanimalo me kako bi bilo sjesti na ovaj cvijet, od sramote što uopće mislim na to počeo sam joj uletavati s nekim bezveznim forama, dok se ona topila gledajući moje oči. Ostali su se već odavno izgubili stoga sam ju pozvao da mi se pridruži na piću u mome stanu. Pristala je, ostao sam iznenađen ali sam ju ubrzo povukao za sobom.

Došavši, nakon koje čašice više, Prelijepa smeđokosa dama, tijela oblika sata bila je sad već popriično opuštena te me poljubila. Oh te slatke  usne, nisam joj mogao odoliti. Dugo smo se ljubili, mazili...U živao sam. Prvi put u životu mogu reći da sam zaista uživao u tom fizičkom kontaktu u potpunosti. Bilo je tu nešto više, dok ona nije rekla: - Ovo je za zabavu, nadam se da si svjestan toga. Ne mogu si dozvoliti da se vežem za ženskaroša poput tebe. Pa svi znaju kako tvoja reputacija glasi.

Šokiran, samo sam uspio klimnuti glavom. Nasmiješila se a rupice su joj se pojavile na obrazima. O bože, kako je prelijepa. Ostala je kod mene do jutra, a na odlasku je nabacila:  - Vidimo se!

Oh, da... Vidimo, morao sam je opet vidjeti, morao sam opet dirati to predivno raskošno tijelo. Mozak mi nije funkcionirao, bio sam lud. I zaista par dana kasnije smo se i našli i na moje zaprepaštenje sve što smo imali bilo je fizičkog karaktera. Nisam mogao vjerovati da je djevojka poput nje toliko zanimljiva u tom području što me nagnulo da ju poželim malo bolje upoznati, međutim nisam uspio. Nije željela, bio sam joj samo zabava. Prijatelj koji je tu kad zagusti, a ja sam joj samo htio reći da sam zaljubljen u nju. Moja draga, o moja prekrasna dragana za to nije htjela ni čuti. Kada sam napokon skupio hrabrosti, hladno mi je odgovorila: - Žao mi je što to čujem, zaista nisam htjela da se to dogodi. Bio si mi onako, za zabavu. Ne volim te. - ustala je i otišla.

-         -  Za zabavu... -  ponovih. Nisam mogao vjerovati, bio sam slomljen. Sada sam shvaćao kako su se osjećale djevojke koje sam ja tako bešćutno iskorištavao te ih hladno slao kući, jednu po jednu. Zabava, kvragu i ta zabava! Dobro je dok ti ne dođe neka budala poput mene i ne slomi ti ionako krko srce. Shvaćam, da. Sve se vraća, sve se plaća kažu ljudi. Djevojka predivne smeđe kose došla je u moj život i natjerala me da ju ludo zavolim, a onda odšetala lakočom lahora. Za zabavu.. Ništa  bolje nisam ni zaslužio.

Srce mi je osvojila klinka

Sve se desilo prošle godine, jedne proljetne večeri, ležao sam na krevetu i glupirao se po Face-u. Bio sam jako neozbiljan dečko, volio šalu, volio se nasmijati kao niko, ali sam volio i da nasmijavam. Međutim, u svom tom glupiranju, na chat mi stiže poruka od jedne djevojke koju znam od prije, ali samo u prolazu, čisto pozdrav za pozdrav, ćao za ćao i to je bilo sve, i nikada, ama baš nikada ne bih rekao da će mi ta djevojka nešto značiti u životu, sve do te večeri. Javila se mahinalno, odgovorila na neki retardirani status koji sam stavio, i onda je sve počelo, glupost za glupošču, smijeh za smijehom, bukvalno smo plakali tu noć. Djevojku do tad nisam imao, niti sam je tražio, nije mi trebala, sve što sam želio jeste smijeh, zezancija, glupiranje.. Sve do tog trenutka kada mi je srce shvatilo da bi to mogla biti baš ta.. Pričali smo do četiri - pet sati ujutru te večeri, razmjenuli brojeve, i onda na spavanje.. No, nisam odmah zaspao, kao da mi je neko rekao da pričekam par trenutaka, kad na mobitel stiže poruka.. Ništa mnogo, ništa previše nije pisalo u njoj, nego samo '' <3 ''. Osjećaj je nemoguće opisati, nešto kao deja-vu, no nije ni slično. Poslije toga, večer se nije mogla desiti da se mi ne čujemo, iz dana u dan, iz noći u noć, pisali smo u nedogled, iz krajnosti u krajnost. Popodne bi se viđali u vodenom parku, a navečer na Skypeu.. Magični osjećaj se probudio, no ništa ne može da bude savršeno, uvijek nešto mora da zezne, u ovom slučaju, to su bile njene godine, ili pak moje. Bio sam četiri godine stariji od nje, ali nikada, ama baš nikada nisam doživio da me neko u potpunosti razumije, kao što je to mogla ona. Kao da sam sebe prepoznao u njoj, kao da sam upoznao drugog sebe. Voljeli smo iste stvari, iste načine za šalu, istu hranu, iste predmete u školi, voljeli ići na ista mjesta, piti isto piće... Tu djevojku sam nenormalno brzo zavolio, vratila mi je nekakvu vjeru u ljubav, vjeru u to nešto što spaja ljude, vjeru u ono što se ne vidi, a ipak je tu.. Evo, od te večeri prošlo je dvije godine i tri mjeseca, i još uvijek vidim onu istu djevojku koju sam zavolio, koja mi je ostvarila snove, vratila nadu u ljubavni život...

Prijatelji ostaju prijatelji

Upoznao sam je kada smo bili djeca, igrali smo se ispred zgrade sa ostalim prijateljima, bili smo susjedi. Skoro svaki dan, od jutra do mraka kako bi se to reklo. Bila je to djevojčica smeđe, ravne i duge kose, stalno se smiješila kad god bih je pogledao. To je bilo čudno ali nekada i slatko. Nekada bi je ostali prijatelji zezali ali ja sam to zaustavio rekavši da ju ne zezaju, te su počeli mene zezati da sam se u nju zaljubio, pravio sam se kao da nisam čuo. Danas kad smo odrasli, izlazimo i družimo se, smijemo se i idemo zajedno u istu školu, razred pored razreda, ona je isto moje godište ali je prije krenula u školu, ja sam bio malo lijen da idem sa 6 godina u školu. Gajio sam osjećaje prema njoj, ali uvijek sam sebi govorio: „Znam je već dosta dugo, susjedi smo i nećemo biti zajedno!“. Dok mi njezina prijateljica nije ispitivala oko nje, kakva je, šta mislim o njoj. Na ta pitanja sam se pripremao dugo, pitao moju sestru za par savjeta te sam odlucio da ne budem previše upadljiv da ne ispadne da sam zaljubljen, prosto umjeren. Izlazio sam sa njom navečer i šetao, nisam ni pomišljao da se zabavljamo ili tako nešto. Odlučio sam je pitati za vezu, to jeste reci da ne mogu više izdrzati da je gledam „samo kao prijatelji“. Rekao sam joj jednom kad smo izašli kako mi je lijepo bilo cijelo vrijeme naše provedeno, njoj je to laskalo, zacrvenila bi se kad bih rekao da je fina dok je sa mnom, na što smo shvatili da smo zajedno od tog trenutka, ispočetka smo se opet smatrali kao prijatelji, ali smo odtada u vezi. Tako prošlo par mjeseci i ja sam još nju smatrao kao prijateljicu na što sam joj rekao jednog dana, kako je ne bih volio izgubiti, da ostanemo samo prijatelji i da izlazimo svaki dan i družimo se vječno, jer svakoj vezi dođe kraj. Ona se naljutila izprve, ali je shvatila i ona. Danas nakon pet godina se družimo i najbolji smo prijatelji jer prijatelji ostaju prijatelji!