Dakle, dok sam bio prvi razred osnovne škole, samnom je u razred išla jedna djevojka sa dugom smeđom kosom, smeđim sjajnim očima i predivnim osmjehom.
Naravno, tako sam je ja vidio, jer bio sam zaljubljen u tu djevojku oko dvije godine. Počeo sam joj slati anonimne pjesmice i pisma na papirićima, svaki dan sam napisao barem dvije - tri pjesmice koje bi joj odložio. Bio sam jako povučen te joj se nikada nisam usudio prići i izraziti kako se osjećam. Jedne zime, čuo sam od prijatelja ( koji nisu znali da sam zaljubljen u nju ) da je ta djevojka, moja prva simpatija, zaljubljena u nekog drugog. Sasvim sam se slomio.
Dva dana nisam iz kuće izašao, nisam imao snage. Moja prva simpatija, da je zaljubljena u nekog drugog..
Nakon dva dana sam se smirio, ali nisam odustao.
Iduće pismo koje sam joj poslao je bilo potpisano mojim imenom i prezimenom. Izašao sam iz sjene, priznao da sam zaljubljen. Sljedeći dan je bila normalna, nije mi ništa rekla, dok nakon školske nastave, na putu do kuće, susrela me i pitala jesam li to zaista ja napisao,na što sam odgovorio da jesam.
Oboje smo bili crveni i s osmjehom na licu. Nismo znali što da radimo. Lagano smo hodali prema kući i samo pričali. Rekla mi je kako je i ona bila zaljubljena u mene, samo što se kao i ja bojala to izraziti. To je bilo Valentinovo, dan zaljubljenih.. Bili smo zajedno kroz osnovnu, dok se nismo razdvojili..
