Budim se nekako sav uznemiren, kao da sam nešto loše sanjao ali se ne mogu sjetiti šta, odlazim do umivaonika i umivam se hladnom vodom kako bih se smirio i "došao k sebi". Kako je vrijeme da se sprema za posao odlazim polako do kuhinje i imam šta da vidim, poveća ceduljica na stolu sa natpisom: "Otišla sam. Ne traži me!" . Ne znam kako sam se u tom trenutku uspio održati na nogama, pade mi mrak na oči i neka klonost me zafati, imao sam osjećaj kao da ću pasti u nesvijest.Stvarno je volim, ne mogu bez nje, neznam što se dogodilo da je našla razloga da me napusti. Sve sam joj dao ,ništa nisam tražio za uzvrat osim trunčicu ljubavi a kamoli da sam uzimao,bio sam kraj nje kad god me je trebala, uvijek pristupačan samo njoj i nikome više, čak sam i poridicu na neki način zanemario da bih njoj mogao da posvetim svo svoje vrijeme. U velikoj panici sam uzeo mobitel, iako mi je rekla da je ne tražim, pokušavao sam da je dobijem na mobitel, samo da čujem njen glas, da me slaže i kaže da je sve u redu, ne mora ni reći da će se vratiti, dovoljno je samo da kaže da je dobro i poklopi mi slušalicu. Onako u svoj panici bacim pogled na sat i još goru frku samom sebi stvorim, odavno bilo vrijeme da se spremim i krenim na posao, navučem prvu košulju koja mi se našla pod rukom, hlače onakve izgužvane navučen na sebe, izađem iz kuće, sjednem u ono nesretno auto i uputim se ka poslu. Cijelim putem mislio sam na nju, koliko mi je zamutila pamet da sam mogao i glavu izgubit, sva sreća pa sam se "osvjestio" na trenutak i ugledao veliki šleper kako ide prema meni, kako sam se našao u pogrešnoj traci ni sam ne znam ...
Stigao sam na posao pod itekakvim stresom, sa totalno groznim buđenjem a još gorim razbuđivanjem, ljut, žvčan, ulazim u svoj ured, nisam čak ni kolege pozdravio. Pošto se nikada tako prije nisam ponašao svima sam bio čudan, gledali su me nekako blijedo, neopisivo, kao da sam pobio pola svijeta, a nije da se nisam tako ponašao.
Ni sam nisam bio svjestan šta mi se događa, takav sam bio sigurno pet - šest mjeseci, nisam prihvatao da me napustila, da više nema nje, da nema nas, da me ostavila iz nepoznatog razloga i da je ne mogu potražiti.
Nakon takvih mjeseci i takvog nedoličnog ponašnja, zatvaranja u ured do kasnih sati i pokušavajući se ubit radom, potreban mi je bio godišnji, par dana da se posvetim sebi i svemu što volim osim nje, da odmorim od svega i oporavim se.
Drugi dan godišnjeg odmora odlučim da provedem u kući, nisam imao baš volje da izlazim van, da susrećem ljude koji će mi postavljati glupava pitanja o njoj, o rastanku i svim ostalim stvarima koje ne bih pominjao. Vjerovatno mi je to bila izuzetno dobra odluka ... Zazvoni zvono na vratima, odem da provjerim ko je kad ono imam šta da vidim ... Moja Kristina je napokon došla. Prvo mi je bilo na pameti samo da je zagrlim i ne puštam je neko vrijeme dok mi srce se ne vrati na mjesto. Od sve sreće u prvom trenutku nisam ni primjetio suze na njenom licu.. Plakala je, nisam znao što se događa. Pustim sam je u kuću, sjeli smo i počeli razgovarati o situaciji, onako sva uplakana i uz jecaj mi poče pričat zašto me napustila bez pozdrava ... Reče mi da joj je sestra poginula u saobraćajnoj nesreći, da se morala vratiti u svoj grad, da nije mogla funkcionirati i mene dodatno opterećivati svojom tugom i žalosti. Pomalo sam osjećao krivnju što je nisam potražio, ali samo sam ispunjavao njenu želju i zapovijed. Zagrlio sam je i nikada je više nisam pustio da ode od mene bilo gdje, što je najbitnije nastavili smo tamo gdje smo stali onog jutra.
