Kažu ljudi da je ljubav nešto najljepše što se čovjeku može
dogoditi. Nikada nisam vjerovao u to, čak štoviše smatrao sam to, u najmanju
ruku, blesavim. Nisam razumio druge kada su pričali kako im se život promijenio
za 180 stupnjeva samo zbog jedne osobe, sve dok nisam upoznao nju...
Bilo je to ovoga ljeta. Praznike sam provodio kod rođaka u
Njemačkoj. Kao i svakog popodneva poslije ručka, ležao sam na krevetu i
dosađivao sam se. Na TV-u je bila neka serija ili film, ni dan danas nisam
siguran što. Nije me zanimala, bila je odviše romantična, stoga sam odlučio
otići u šetnju pomalo pustim gradskim ulicama. Inače nisam osoba koja bi se
samo tako ustala i krenula u nepoznato, ali dosada je učinila svoje, barem sam
tada mislio da je dosada.
Šetao sam gradom, promatrao zgrade i razmišljao o razlikama
između života u Njemačkoj i Hrvatskoj. Ljudi su ovdje bili sretniji. Već pomalo
umoran od lutanja, otišao sam u obližnji park i sjeo na klupu. Ljudi su
sjedili, ležali u travi, svatko u svome svijetu, pa sam tako i ja odlutao u
vlastiti svijet misli. Najednom sam se okrenuo i ugledao najljepše biće na
svijetu kako mi prilazi laganim korakom. Sjela je kraj mene, izvadila knjigu iz
torbe i počela čitati. Mislim da me nije ni primjetila, kao da sam duh. O kako
je lijepa bila. Duga plava kosa padala je na njena ramena, skrivajući joj lice.
Vidio sam kako joj se usne pomiču dok čita, kako joj se čelo mršti. Gledao sam
u nju kao hipnotiziran. Jedva sam samog sebe nagovorio da odmaknem pogled i kad
sam napokon uspio u tome, plava djevojka se okrenula prema meni i rekla:
- Oh oprosti, baš sam
nepristojna, čekaš nekog? Mogu se ja maknuti, ako ti smetam - rekavši to
nasmiješila se osmijehom najdivnijeg anđela.
-Ne, ne uredu je. Slobodno sjedi. - promucao
sam. Glupane! Govorio sam sam sebi: pa
ispao si najveći papak. Ali nisam se mogao maknuti, nastavio sam zuriti u nju.
Vidjevši da ju knjiga sve manje zanima i da sve češće gleda prema meni, totalno
sam se izgubio, ali jednom se živi zar ne? Odlučio sam ju pozvati u šetnju. Na
moje iznenađenje ali i radost, pristala je.
Nikad neću zaboraviti taj dan. Bio je to 11 srpnja, sunce je
sjalo, na nebu nije bilo ni jednog jedinog oblačka. Šetali smo po cijelom
naselju, smijali se, pričali o zgodama i nezgodama u našim životima. Zvala se Elizbeth,
imala je 16 godina i tu je živjela. Željela je postati spisateljica i najveća
ljubav bile su joj knjige. Popili smo kavu u obližnjem kafiću, sjedili smo do
dugo u noć. Kada je došlo vrijeme rastanka, ne znam ni ja kako i odakle mi ta
snaga, poljubio sam je. Bilo je to par sekundi, ali meni se činila kao cijela
vječnost.
-Moram te opet vidjeti - prošaptao sam joj u uho.
Dogovorili smo se da ćemo opet naći, sutradan u 15 sati.
Otišao sam kući, legao u krevet i nisam mogao izbrisati te prekrasne plave oči
iz svojih misli, ni sam ne znam kako sam zaspao. Idućeg dana, našli smo se i
ostalo je povijest. Provodili smo zajedno svaki trenutak, bili smo nerazdvojni.
Vrijeme, kao da je stalo. Nisam znao koji je datum, niti koji je dan u tjednu.
Samo sam znao da ju volim i da joj nikad ne želim reći zbogom. Kako se
oprostiti od osobe koja je došla u tvoj život tako brzo i koja te u roku sekunde
u potpunosti promijenila, koja ti je pokazala koliko vrijediš i koja te voli
bez obrzira na tvoje mane, osobu koja je tvoj život učinila potpunim, koja te
svaki dan podsjecala koliko si vrijedan i koja te obasipala ljubavlju? To nije
bilo moguće. Međutim, taj dan je došao, brže no što sam planirao... Nisam bio
svjestan vremena samo znam da je bio 31. kolovoz i da sam morao ići kući. Ovo je kraj, nikada
je više neću vidjeti. Da je netko skupljao suze koje sam toga dana isplakao,
mislim da bi mogao stvoriti novi Nil. Nisam ju mogao pustiti iz svoga
zagrljaja. Grlio sam ju dugo, čvrsto i jako. Osjetio sam kako mi majicu moče
njene suze. Nisam mogao podnijeti činjenicu da moj mali anđeo plače, stoga sam
joj obećao da ćemo se opet vidjeti, da ću doći za zimske praznike. Daravao sam
joj svoju majicu koju sam nosio onog
dana kada sam je upoznao, ostavio sam joj i svoju narukvicu, odnosno uzela mi
je narukvicu a meni dala svoj lančić. Bio je to najteži dan u mom životu.
Vozivši se prema Hrvatskoj nisam razgovarao ni sa roditeljima, niti sam bio
svjestan što se događa, samo sam gledao u daljinu, ali čak ni krajolik nisam
vidio. Vidio sam samo nju. Plavokosog anđela, djevojku koja me voli zbog onoga
što jesam, djevojku koja me poznaje kao nitko drugi.
Još smo zajedno, još ju volim, volim ju više no što sam ju
volio jučer, sutra ću je voljeti više nego što ju volim danas. Za božićne
praznike idem tamo, a tko zna, za ljeto ona možda dođe u Hrvatsku. Daljina je
samo test, ispit ljubavi. A ljubav je zaista nešto najljepše što se čovjeku
može dogoditi.
