U životu često puta nailazimo na životne raskrsnice na kojima moramo da odlučimo kojim putem da krenemo. U toku jednog života tih raskrsnica se pojavi i previše, neke nam nanose bol jer se ponekad treba odreći snova i planova da bi krenuli pravim putem a ponekad se jednostavno moramo odreći ljubavi da bi izgradili onakav život o kakvom smo uvijek sanjali.
Upoznao sam je kada sam bio treći srednje, često puta sam je viđao po školi sa nekim frendicama ili frendovima, od prvog momenta otkako sam je vidio privukla je moju pažnju. Prelijepa čudna djevojka koja mi se uvijek slatko nasmiješi. U početku se nismo pozdravljali, znali smo se iz viđenja, nismo znali ni kako se zovemo, ono pozdravimo se radi reda da ne izgledamo ko luđaci kada gledamo jedno u drugo bez da riječi progovorimo. Dvije godine su "padali" samo pogledi, osmijesi i rezervisani pozdravi, polako me to počelo nervirati. Imao sam osjećaj da joj se sviđam, da me uvijek promatra kada ne gledam u nju, da bi rado skočila na mene zagrlila me i poljubila, ali da nema dovoljno hrabrosti i da je previše ponosna da bi bilo šta više rekla od običnog pozdrava koji je izgovarala nekako stidno, crvenih obraza i blistavih okica.
Nakon tačno dvije godine usudio sam se prići joj, čisto onako da je upoznam na bilo koji način, osobu koja se crveni i pozdravlja me, da znam barem kako se zove, u koju školu ide, neke osnovne informacije, pa dalje šta bude.
Bilo je to ispred kabineta Hemije, prišao sam onako u svom čudnom stilu, zagrlio je i pitao: "Slatkice a kako se ti zoveš?" , nisam mislio da će reagovati kao što je reagovala ... Nekako drsko mi make ruku sa ramena i reče: "Slatkice prije nego staviš šapu na moja ramena pitaj za dozvolu koju naravno nećeš dobit." . Kako me fino, kulturno osramotila pred dva odjeljena nisam imao izbora nego da se vratim kod svog odjeljenja i sakrijem se negdje gdje me niko neće vidjeti, naprosto sam umirao od srama.
Godina prošla, nismo se više ni pozdravljali, nisam imao dobar razlog da pozdravljam tako odvratnu, ufuranu klinku koja gleda samo kako će nekoga poniziti i povrijediti. Kako je godina dana protekla na red je došla i matura, nisam znao ni koga bih pozvao na maturski, nisam imao pretjeranog izbora, jedini ko mi je padao na pamet bila je ufurana mala koju nisam htio pitati jer sam isuviše ponosan. Ne znam kako i odakle se stvorila ispred mene, kao grom iz vedra neba, sa smješkom, blistavim očima i crvenim obrazima, umiljatim glasom odjednom me upitala: "Mali da li bi bio moj pratilac na maturskom?", kao da sam jedva dočekao vratio sam joj istom mjerom: "Mala za početak pet puta si manja od mene, ko bi tebe vodio na maturski, jel' ti imaš ogledalo?" , barem sam se ponadao da sam joj uspio vratiti kada mi je još žešće uzvratila: "Pa ja sam poznata po tome da vodim sa sobom one koji nemaju ugleda, ponosa i koje je lako osramotiti. Baš takve kao ti, tupave koji misle da su neki frajeri da mogu šta hoće i kako hoće, da sve i jedna djevojka pada na tebe, ništariju." . Tad me još više ponizila, mislim da joj to ni sada nisam oprostio. Što se tiče maturskog prvo sam je odbio, a onda kada sam vidio da ni ona ni ja nemamo pratioca prišao sam joj i rekao da pristajem. Na matursko veče izgledala je inpresivno, kao božica koja se spuštena sa neba meni na dar, neko ko je izgledao i ponašao se božanstveno, prava mala dama. Tu noć smo si priznali ono što smo osjećali, da smo se ponižavali jer smo se voljeli. Bili smo pet mjeseci u vezi, sve dok nije bilo vrijeme da oboje napustimo svoj grad i odemo u različitim smjerovima. Ona u jedan grad a ja u drugi kako bi studirali, imao sam izbora da odem sa njom i da studiram nešto što me i ne interesuje ili da jednostavno pratim svoje snove ..
Izabrao sam baš ovu drugu opciju, pratio sam svoje snove i izgubio najveću ljubav.
