U životu se trudimo da pamtimo ono što je lijepo, sve te trenutke i momente koje nas čine sretnim.A šta nas može više ciniti sretnim od ljubavi ? Ništa, ljubav je riječ koja nema značenje, koju ne možete opisati i samo kad je doživite znate o čemu se radi.
Kažu prva ljubav zaborava nema, Boga mi ne lažu, ona se pamti do smrti..
Moja prva ljubav mi se dogodila u školi negdje pred kraj sedmog razreda, upoznali smo se na jednoj školskoj zabavi. Bila je starija, ali znate kako kažu : „Ljubav ne poznaje granice „. Odmah sam znao: „Ah,to je prava“. Bila je lijepa poput prve jutarnje rose na laticama ruža. Njen pogled je bio nevjerovatan.Odmah me osvojila. Morao sam kući, već je kasno bilo, samo sam o njoj razmišljao, nadao sam se da i ona isto misli..Svaki put samo čekao samo kad će da zazvoni, da odem na odmor i da ju ugledam. Tada me ona činila sretnim. Moj brat je morao u inostranstvo, taman kad sam ga ispratio desilo se nešto što nisam mogao ni slutiti. Telefon mi je zazvonio a njeno ime je pisalo. Rekla mi je da želi da izađemo, što smo i učinili. Predivne šetnje, upoznavanja, smijanja, bilo je nešto što je moje srce ispunjavalo srećom i veseljem.. Kad sam je ispratio do kuće tad smo se prvi put poljubili. Taj prvi poljubac i moja prva ljubav ostaju vječno urezani u mom sjećanju i nikada je neću zaboraviti. Nakon drugo vremena, posvađali smo se, imao sam osjećaj da mi se svijet ruši. Pitao sam joj prijateljice za nju, kažu mi da je tužna..U sebi sam pomislio kako je nikad neću preboliti. Ali prebolio sam je. .Ljubavi dolaze i odlaze samo je pitanje vremena kad će naići ona prava koja će cijeli svoj zivot proživjeti sa tobom..
