Mnogi ne shvaćaju šta je to zapravo ljubav a kamoli prava ljubav, ne vjeruju da postoji sve dok im neko pamet ne pomuti, srce osvoji i nestane bez traga, počne nedostajati, a sama pomisao na tu osobu stvara tako jak žar i bol u grudima da te dovede do suza a onda do ludila.
Svoju prvu i pravu ljubav upoznala sam sa osamnaest godina. Doselio se u moju ulicu čudan tip koga su svi izbjegavali, djelovao je kao neki mafijaš kojeg se svako treba bojati. Nije bio pričljiva osoba, uvijek bi šutio, posmatrao mrkim pogledom kao da sve oko sebe želi da pobije, neki krvoločan pogled, strašan osobama koje nisu navikle na to.
Poprilično su gas vi izbjegavali, nisu se baš htjeli družiti sa njim, zbog samog njegovog izgleda pa tek onda naravi. Doista čudna osoba …
Dobro se sjećam dana kada smo se upoznali, bio je petak, mislim 20.10. . Na svaki 20. u mjesecu vraćaju mi se filmovi i stare slike iz dobrih starih vremena koje se niko osim mene, ja mislim, ni ne sjeća.
Taj dan sam sjedila na klupi u ulici, nisam bila baš raspoložena, onako tmuran dan pa tmurna i ja sama od sebe, raspoloženje takoreći pokislo, baš kao i vrijeme. Prilazi mi on, onako u svom “mačo” stilu, sjeda pored mene na klupu ne pitavši me ni je li slobodno, jesam li sama, pogledam ga mrko i kažem mu: “Trebaš možda nešto?” . Tada sam prvi put vidjela da se taj čovjek smije, nisam mogla ni zamisliti da on zna da kada razvučeš usta od uha do uha da dobiješ normalan izgled lica, vedar i za njega potpuno stran, nasmiješi se i reče mi: “Šta je mala, pa nije ova klupa tvoje vlasništvo? Trebam možda tebe da pitam za dozvolu da sjednem na klupu u svojoj ulici?” . Jao, baš je došao u pravo vrijeme, obično kada sam neraspoložena treba mi osoba sa kojom ću se prepirati odnosno svađati kako bih si ublažila neraspoloženje: “Ma šta ti misliš da te se boje svi, da možeš radit šta te volja? Pa di ti je kultura i odgoj? Ako vidiš da neko već sjedi onda se, tupane jedan tupavi, pita da li se može sjest na klupu, možda smetaš, možda osoba koja već sjedi čeka nekoga ko će sjest pored nje i u svakom slučaju biti joj bolje društvo od tebe.”
Vjerujem da sam tad izgledala kao neka luđakinja, obraća mi se prvi put a ja jedva dočekala da svoju nervozu istresem na njemu. Al’ me ugodno iznenadio kada mi je rekao: “Dobro, smiri, samo sam se htio našaliti, sjesti i konačno sa nekim progovoriti iz ulice. Svi me zaobilaze kao da imam kugu, šta ti je bona, neću ti ništa.”
Pomalo me bilo u tom trenutku sram. Naglo sam reagovala na osobu koja je očito bila usamljena. Kako ne bi bio usamljen, stalno šuti, vjerujem da iz ulice nikoga nije ni poznavao.
Iako smo se prepucavali sigurno dva sata, nismo odustajali od sjedenja na klupi. Riječ po riječ složili smo pravi mali razgovor kojem smo se poslije smijali. Osoba koja je uvijek margođena i šutljiva bila je vesela i raspričana kao nikada do tad. Trudio se da me oraspoloži i popravi mi dan, i moram priznat da je uspio, izazvao je nešto u meni čudno, nešto što se do tada nije pojavljivalo.
Nakon dugog razgovora na klupici otpratio me kući. Susjedi iz ulice čudno su nas posmatrali, valjda nisu mogli vjerovat da čovjek priča, da se smije i ponaša kao svaki normalan čovjek.
Na ulazu u moje dvorište dogovorili smo se za izlazak sutradan. Pozvao me van a ja ko bleseva jedva dočekala poziv i bez sekundice razmišljanja pristala.
Sat po sat, bližilo se vrijeme spavanju, svjetla se pogasila, leglo se u krevete, a ja, ja cijelu noć oka nisam mogla sklopiti. Toliko sam bila uzbuđena zbog sutrašnjeg izlaska, toliko sam razmišljala o tome šta ću obući, kako da se ponašam sa njim da nisam mogla od sve te napetosti da spavam. Samo sam mislila na njega, na njegov osmijeh, oči, usne…
Ni sama nisam znala zašto, niti sam želila da znam, jednostavno nisam mogla da prestanem da mislim. Ta noć mi je trajala kao cijela godina, nikad da svane.
Napokon kada je svanulo, došlo je vrijeme sastajanja kod iste klupe na kojoj smo sjedili dan prije.
Sastali smo se, pozdravili, zatim otišli u jedan kafić u našoj ulici, nedaleko od klupe na kojoj smo sjedili.
U kafiću smo proveli dva – tri sata sigurno, pričali, pričali i pričali, bez predaha, gledajući se ravno u oči. A oči? Oči su nam sijale punim sjajem.
Kako sam bila vremenski ograničena kad izađem van, nismo se ni Bog zna šta ispričali, brzo su proletila tri – četri sata, bilo je vrijeme rastajanja. Opet me otpratio kući, i taman kada sam krenula da uđem u dvorište povukao me za ruku, zaustavio, privukao me sebi i poljubio. Bio je to prvi dečko koji me poljubio. Neko ko me zainteresirao po prvi put, očarao i osvojio moje srce.
Od te noći sve se promijenilo, on pogotovo, pa čak i ja. Kažu mi da sam od te noći postala nekako nježnija, otvorenija, sretnija nego što sam bila i uvijek nasmijana.
U vezi smo bili dvije godine. Bili bi i duže da nas drugi nisu rastavili.
Moji ga nisu prihvaćali kao moju prvu i pravu ljubav, kao nekoga koga volim i ko voli mene. Za razliku od moje porodice njegova nije baš bila imućna, onako reklo bi se srednja klasa u društvu. Po njihovom mišljenju nije bio dovoljno dobar za njihovu princezicu koja ga voli više od sebe, samo zato što joj nije mogao da priušti sve ono na što je navikla u životu, na materijalne vrijednosti koje za nju nemaju značaja.
Kako njega nisu prihvaćali kao mog dečka, njihovog zeta, odlučili su da mi ugovore brak sa jednim kućnim prijateljom, pošto je imo sina starijeg od mene tri godine.
Nisam se mogla suprostaviti tome, morala sam se udati za njega, napustiti osobu koju volim više od svog života, započeti novi život sa čovjekom kojeg ni ne volim, koji mi ni sekundice nije drag.
Mislim da sam bila najnesretnija mlada obučena u prelijepu bijelu haljinu, mlada bez osmijeha na licu, sa suzama u očima i bez srca, jer moje je srce pripadalo njemu a ne čovjeku za kojeg se udajem.
Sada, kada imamo i on i ja porodicu, djecu, i dalje kada se sretnemo gledamo jedno u drugo sa istim onim sjajom prve naše noći. A srce? Srce kao ludo lupa u grudima sa željom da poleti njemu u zagrljaj.
