Koliko god ljudi govorili da su sretni, da im je život ispunjen i da im ništa ne fali, da su u potpunosti zadovoljni, uvijek postoji nešto što ih podstakne na dugo razmišljanje, loše uspomene i slike iz prošlosti koje ih ili nasmiju ili rasplaču.
Za djevojku koja je rođena u bogatijoj klasi, koju su kao bebu još zavijali u svilu ne može se baš reći da ima razloga za tugu zbog njenog prelijepog osmijeha i neizmjernog sjaja u smaragdnim očima. Ono što je nju mučilo nije se moglo vidjeti na njenom prelijepom licu, uspješno je svu svoju tugu potskivala u sebe, krila to od drugih uz blaženi osmijeh ponekad praćen i suzama. Koliko god pokušavala da prekrije svoju tugu ponekad se zatvarala u sobu i olakšavala dušu vodeći svoj dnevnik po kojom su često suze padale, iskrene, bolne suze za koje su znali dnevnik i samo ona. Bol koju je osjećala nije dijelila ni sa kim osim sa običnim kožnim rokovnikom za koji je znala ona i niko više.
Vremenom je postajala čudna svima oko sebe, povlačila se u sebe, sve češće zatvarala među četiri zida samo kako bi mogla posvetiti se pisanju i isplakati svoju tugu.
Zadnji napisani list u rokovniku preliven suzama glasio je:
"Svjesna sam da će neko nekada ovaj dnevnik da pročita, da sazna istinu o mojoj vječnoj ljubavi, ljubavi koja mi je zadala najljepše doživljene trenutke, najveće razočaranje i neopisivu bol. Kako da nekome kažem šta me muči? Ne mogu podnijeti da se neko smije meni, zamislite da se neko smije djevojci koja dobije sve što poželi, kojoj bi drugi skinuli zvijezdu sa neba samo da ih pogleda ... A ona da nekome prizna da pati zbog čovjeka koji je nije vrijedan, zbog jednog običnog manipulatora koji joj je dao povoda da se nada, da ga pusti blizu sebe, napravi mu mjesto u svom srcu. On? A on je izigra. Odglumi ljubav kako bi mu poslužila kao najveća drolja dok se njegova vjerenica ne vrati sa poslovnog puta. Iako je za njega sve bila samo dobra igra, meni je predstavljalo nešto najvrednije u životu.
Ne mogu podnijeti bol koju osjećam, moram se osloboditi ovog bremena koje me poklopilo, tame koja mi je život zaokupila.
Pomirala sam se sa činjenicom da je oženio drugu, da se svaki dan njegova žena budi u njegovom naručju, ali ne mogu trpiti bol koja mi dijeli srce na pola, koja me svakim danom sve više i više razara.
Recite mu samo, kada ovo pročitate, da je bio moja prva i posljednja ljubav, da ću ga gledati sa neba i nesebično voljeti na ovom svijetu vječitog života i mladosti."
Dnevnik je nađen tek dvije godine nakon njene smrti. Pronašao ga je on, njena prva i posljednja ljubav.
