O svojim ljubavima nemam šta Bog zna previše pisati. Sve i jedna nova šansa za sretnom vezom je uzaludno prokockana. Znam, često puta sam pogriješila, ne mogu svi ljudi biti isto đubre koje će te samo izigrati, dobro poniziti i ponajviše povrijediti.
Zajedno smo bili od četvrtog razreda srednje. On je bio muškarac za kojim su sve ženske, ne samo u školi već u cijelom gradu ludile. Moja prva a ujedno i posljednja iskrena ljubav.
Pet godina veze nije mala stvar.
Taman ten, visok, plave oči, kratka crna kosa, malo krupnije građen, iz bogate obitelji .... Ko takvog muškarca pored sebe ne bi želio?
Nije bio sa mnogo cura iz grada i sa onima sa kojima je bio bilo je to na kratko. Poslije bi ga svaka smatrala kretenom i pokušavala meni da objasni kakav je zapravo, ali do mene to nije dopiralo. Kao da sam bila gluha i slijepa pet godina. Mislila sam da mi sve to govore samo zato što su ljubomorne, da bi njemu upropastile vezu sa mnom jer ih je ostavio.
Nakon dvije godine veze svakom normalan je takav odnos već i više nego ozbiljan, samo nama nije bio. Mnogo puta za pet godina je pokušavao da mi "uskoči" u krevet ali sam se držala dobre stare: "Ništa prije braka" . Kako je sve više postajao svjestan da neke stvari neće dobiti dok me ne oženi mladi gospodin me odlučio zaprositi. Budala kao budala, nije kako treba izgovorio pitanje ja sam mu se već bacila oko vrata i potvrdno odgovorila.
Jedno veče me pozvao kod sebe na večeru, bilo je jasno kao dan na šta cilja, ali opet sam otišla ipak mi je zaručnik. Vino, svijeće, lagana muzika, svakog odvede tamo gdje ne treba pa tako i nas. Desilo se šta se desilo, uspio je u onom na što je "ciljao" , proveli smo noć zajedno. Dva dana nakon toga me ostavio, nestao bez traga i glasa, a već smo devet mjeseci nakon toga dobili bebu koju on ne smatra svojim djetetom.
