Nestvarna ljubav

Bilo je ljeto, moja djevojka I ja bili smo na ljetovanju u jednom prekrasnom gradu koji se zove Zadar, taj grad je meni najljepsi grad u cijeloj Hrvatskoj i svako ljeto ljetujemo tamo.Kada se probudimo, lijepo doruckujemo uz lagani razgovor i krecemo na plazu.Na plazi se nauzivamo i iskupamo za dobro jutro.Vec u podne, poslije rucka odemo na “mali odmor” te uvece opet odemo na plazu nakon koje idemo u kucu na pripreme za izlazak.Kada izlazimo uvijek izlazimo u drugacije kafice, znaci svaki dan u drugi kafic posto je preko sezone jako puno kafica i clubova otvoreno.Volimo klubove u kojima ima mnogo ljudi.I tako odemo u jedan klub koji se naziva “Mabis” i narucimo pice.Kada smo dobili pice normalno pijemo i razgovaramo kada odjednom ona ode na wc.Cekao sam je za sankom a nje nije bilo petnaest minuta, isao sam provjeriti sta se dogadja i vidio momka kako je ljubi.Nisam mogao vjerovati da me cura s kojom sam u vezi skoro godinu dana vara! Bio sam razocaran ali nisam tako regirao taj dan kako sam reagirao kada sam razgovarao sa njome o tome.Nije znala da sam ju vidjeo sa tim momkom. Sjednemo tako mi ujutro za dorucak i pitam ju: “Varas li ti mene?”

“Molim?!?! Kako nesto takvo mozes da pomislis?” – odgovorila mi je uz neku cudnu facu dok joj je glas podrhtavao.

“Ajde ne pravi se glupa niti luda, vidio sam te kako se ljubakas sa nekakvim tamo sinoc u klubu.”

“Smiri se molim te. Mozda sam glupa sto to radim I mozda nemam pravi razlog, ali varam te. To si zelio cuti? Pocela sam te varat sa njim vec mjesec dana nakon sto smo stupili u vezu. On mi je bivsi I nisam ga prebolila.” – uplakana mi je priznala.

Ustao sam od stola, platio smjestaj i cijelo putovanje, uzeo kofere i otisao kuci.Nisam je vise mogao vidjeti niti cuti makar mi je slala mnogo poruka.Neke ljubavi koliko god se cinile dobrim na kraju se moze ispostaviti da je u biti cijelo vrijeme ta istenta ljubav bila nestvarna.

Mlada je preboljet će

Kada sam imao sedamnaest godina moja djevojka Tea I jaisli smo na festu kod prijatelja na rodendan na kojem smo popili malo previse.Naravno, napili smo se oboje i malo se zanijelii,  vodili ljubav jer nismo znali sta radimo koliko smo bili pijani.Drugo jutro smo znali sta smo napravili ali smo mislili da smo koristili zastitu i tako na to zaboravili.Nakon nekoliko tjedana mene cura zove i kaze mi da je trudna.Uzrujao sam se iste sekunde kad je rekla: “ Trudna!” .Nisam znao sta da napravim.Razgovarao sam s kolegama sta da radim u toj situaciji na sto su mi oni rekli da se ispisem iz skole i ne izlazim iz kuce tako dugo dok ne rodi i da ne komuniciram sa njome vise, ali meni to nije bilo na kraju pameti, Tea je bila jedna lijepa plava djevojka i veoma pametna i nisam je zelio tako jako povrijediti.Pozvao sam je kod sebe kuci i razgovarali smo o trenutno situaciji.Dogovorili smo se da cemo prvo mojim roditeljima priznati a onda njezinim kako smo i napravili.Za cudo niti moji niti njezini roditelji nisu to prihvatili tako strasno, naravno bilo je malo cudno, ali sve je dobro proslo i jako smo bili sretni da je tako bilo.Kada je bila u sestom mjesecu trudnoce prestala je odlaziti u skolu jer vise nije mogla tako puno hodati i morala je mirovati tako da je bila kuci i ucila je s kucnim profesorom.Kad god sam zavrsio sa skolom dolazio sam kod nje u posjetu i da si malo ponovimo gradivo koje smo ucili u skoli posto smo bili maturanti i pripremali se za maturantski rad.Ucili smo dok nije rodila, taj dan je meni bio najbolji i najsretniji dan u zivotu neznam zasto ali procvjetao sam od srece.Dobili smo sina i nazvali ga Ivan, po imenu njezinog oca koji je preminuo od teske bolesti. Kada je Tea dosla kuci isli smo u veliku kupovinu stvari za dijete i dok je moja cura bila trudna i doma ucila polako  sam radio sobicu za dijete.Moja cura je bila jako odusevljena kada je vidjela sobicu i rekla je da me nikada nece napustiti, da sam ja najbolji decko na svijetu i da cu biti takav i otac.Brinuli smo se o djetetu koliko smo mogli, naravno kada smo isli u skolu roditelji su pripazili na djete kako je ko mogao, uglavnom dijete NIKADA nije bilo zapostavljeno.Tea I ja smo napokon maturirali i rijesili skolu, ali trebali smo ici na faks.Nismo mogli naci rjesenje i jako dugo smo razmisljali ko ce od nas dvoje ici na faks.Posto je majka bitnija djetetu tesko smo dosli do rjesenja da cu ja ici na faks i zavrsiti ga, kako bi mogao imati malo vecu placu za nasu obitelj.Ona je nakon godinu dana od rodenja malog Ivana nasla jedan posao kao pisateljica novina.Zaradivala je dosta veliki novac kao i ja koji imam posao vodjenja jedne marketinske agencije koja jako dobro posluje s inozemnim zemljama.Nase dijete jako brzo odrasta i pokusavamo ga nauciti sve sto su moji i njezini roditejli nas ucili.Teu su prijateljice pogrdivale jer je rodila prerano ali mi se na te stvari nismo obazirali jer ljubav je najvaznija i obitelj je uvijek na prvom mjestu.Tea je postala puno ozbiljnija odkad je rodila i ne obazire se na takve pogrdne rijeci prema nasoj obitelji.Ona je kao i ja jos mlada ali jako zrela za zivot.Kada je bila mladja u srednjoj skoli su je cesto zezali da je takva i onakva dok nisam dosao ja i poceo je uvjeravati da ti ljudi nisu vazni i da joj takvi nikad nece moci doci i pitati za pomoc ili reci da su prijatelji.Ona je sad starija i sve je to prebolila i sada gleda u bolji zivot naseg djeteta, a to je buducnost za nase dijete!

Kako ću živjeti s tim?

U mom ljubavnom životu sve je bilo jako predivno sve dok nije počeo taj prokleti rat. Bilo je to točno tada kada je u mom životu sve gotovo blistalo kao da sam živio u bajci. Imao sam gotovo sve a najpotrebnije od svega bila je ona... Moja ljubav. Upoznali smo se na jednoj večeri kada sam izašao van sa prijateljima. Taj dan spremao se jedan rock koncert u našem gradu, cijeli grad je pričao samo o tome. Jedva sam nabavio ulaznice za sebe i prijatelja pa smo odlučili skupa otići. Rekao je kako će sa njim doći još jedan prijatelj sa svojom ekipicom. Prije koncerta svi smo se zajedno okupili u gradu. Među svima nama stajala je i ona, tada se nismo baš poznavali jedino ovako iz viđenja. Nismo baš pričali ali tu i tamo bi si dobacili kroz ekipu. Na početku mi se svidio njen karakter i predivni osmjeh. Ali nikako ju nisam gledao osim kao prijateljicu. Na koncertu smo se svi zajedno zabavljali, bilo je predivno, cijela ekipa se ponašala kao da se svi znamo sto godina. U jednom trenutku prijatelj je stao plesat i počeo pričati kako mora ići a da ne želi. Pitao sam ga gdje ide a on mi je odgovorio kako treba otpratiti prijateljicu kući. Ponudio sam mu da ju otpratim umjesto njega ako on to ne želi. Bio je presretan a i ja sam bio sretan što ću biti u njenom društvu nasamo. Nije živila daleko od dvorane u kojoj se odvijao koncert. Dok smo šetali prema njenoj kući zapravo puno toga sam saznao o njoj a i ona o meni. Imao sam osjećaj kao da sam našao osobu koja ima isto mišljenje poput mene i koja me napokon razumije. Gotovo sve smo si rekli a ja sam se počeo čudno osjećati svaki put kad bi se ona nasmijala. Nakon te večeri svaki dan smo se čuli i viđali sve dok tako nismo i prohodali. Jako dugo smo bili zajedno i stvarno nikad prije mi nije bilo toliko predivno kao sa njom. A onda je počeo taj rat... Sve se počelo mijenjati nisam ni sam mogao vjerovat da se sve može tako promjeniti za sto osamdeset stupnjeva. Nismo se vidjeli par dana a zadnji put kada smo se vidjeli neću pamtiti po dobru. Samo smo plakali oboje, nikada nisam plakao kao tada. Rekla mi je da su joj roditelji odlučili da odlaze van zemlje, nisam to mogao slušati, snažno sam ju zagrlio baš kao da ju nikada više neću pustiti. Osjećao sam otkucaje srca, srca koje je tada kucalo samo za nju... Moji roditelji nisu imali novaca za pobjeći iz zemlje. Kada je otišla imao sam osjećaj da je cijeli moj svijet srušen tada... Nisam više znao kako ću živjeti sa tim. Živjeti sa tim da je više nikad neću vidjeti....

Mlado - ludo

Kada sam bio jos u srednjoj skoli pripremali smo se za matursku vecer.Svi smo bili veoma uzbudjeni i nadali smo se da ce ta noc biti najbolja noc u nasem zivotu.Imao sam djevojku smede duge kose, plavih ociju i lijepog oblika tijela.Bio sam veoma sretan sto sam imao tako lijepu i pametnu curu.Razgovarali smo kako cemo i sta cemo za matursku vecer i dogovorili smo se da cemo se zabaviti kao nikad prije.Mi smo inace iz obitelji koja drzi do lijepog i kulturnog  ponasanje te nesmijemo raditi neke stvari koje se ticu tinejdzera pa tako nismo smjeli okusiti alkohol do punoljetnosti, posto smo napunili osamnaest godina prije mjesec - dva, nismo stigli proslaviti punoljetnost pa smo cekali matursku vecer.Kada smo se okupili svi, drugari i drugarice iz razreda, poceli smo plesati, naravno pili smo mnogo alkohola sto nismo smjeli.Moja djevojka je popila previse i radila je gluposti.Sjedio sam za stolom okrenem se i odjednom nema moje djevojke.Otisao sam do wca i tamo sam je vidio kako ljubi drugog decka i uzasno sam se razocarao.Dosao sam do decka i udario ga u glavu nakon sto me je djevojka pogledala i pocela plakati.Poceo sam vikati na nju, a ona mi se ispricavala jer je rekla da je tako pijana mislila da sam to ja sa njom na wcu.Prihvatio sam ispriku jer joj je to prvo sto je pogrijesila u nasoj vezi.Par dana nakon maturske veceri shvatili smo da alkohol jos nije za nas makar smo punoljetni i da se voljeti i izlaziti moze i bez alkohola.

Daljina je samo test, ispit ljubavi

Kažu ljudi da je ljubav nešto najljepše što se čovjeku može dogoditi. Nikada nisam vjerovao u to, čak štoviše smatrao sam to, u najmanju ruku, blesavim. Nisam razumio druge kada su pričali kako im se život promijenio za 180 stupnjeva samo zbog jedne osobe, sve dok nisam upoznao nju...

Bilo je to ovoga ljeta. Praznike sam provodio kod rođaka u Njemačkoj. Kao i svakog popodneva poslije ručka, ležao sam na krevetu i dosađivao sam se. Na TV-u je bila neka serija ili film, ni dan danas nisam siguran što. Nije me zanimala, bila je odviše romantična, stoga sam odlučio otići u šetnju pomalo pustim gradskim ulicama. Inače nisam osoba koja bi se samo tako ustala i krenula u nepoznato, ali dosada je učinila svoje, barem sam tada mislio da je dosada.

Šetao sam gradom, promatrao zgrade i razmišljao o razlikama između života u Njemačkoj i Hrvatskoj. Ljudi su ovdje bili sretniji. Već pomalo umoran od lutanja, otišao sam u obližnji park i sjeo na klupu. Ljudi su sjedili, ležali u travi, svatko u svome svijetu, pa sam tako i ja odlutao u vlastiti svijet misli. Najednom sam se okrenuo i ugledao najljepše biće na svijetu kako mi prilazi laganim korakom. Sjela je kraj mene, izvadila knjigu iz torbe i počela čitati. Mislim da me nije ni primjetila, kao da sam duh. O kako je lijepa bila. Duga plava kosa padala je na njena ramena, skrivajući joj lice. Vidio sam kako joj se usne pomiču dok čita, kako joj se čelo mršti. Gledao sam u nju kao hipnotiziran. Jedva sam samog sebe nagovorio da odmaknem pogled i kad sam napokon uspio u tome, plava djevojka se okrenula prema meni i rekla:

 - Oh oprosti, baš sam nepristojna, čekaš nekog? Mogu se ja maknuti, ako ti smetam - rekavši to nasmiješila se osmijehom najdivnijeg anđela.

-Ne, ne uredu je. Slobodno sjedi.  -  promucao sam. Glupane! Govorio sam sam sebi:  pa ispao si najveći papak. Ali nisam se mogao maknuti, nastavio sam zuriti u nju. Vidjevši da ju knjiga sve manje zanima i da sve češće gleda prema meni, totalno sam se izgubio, ali jednom se živi zar ne? Odlučio sam ju pozvati u šetnju. Na moje iznenađenje ali i radost, pristala je.

Nikad neću zaboraviti taj dan. Bio je to 11 srpnja, sunce je sjalo, na nebu nije bilo ni jednog jedinog oblačka. Šetali smo po cijelom naselju, smijali se, pričali o zgodama i nezgodama u našim životima. Zvala se Elizbeth, imala je 16 godina i tu je živjela. Željela je postati spisateljica i najveća ljubav bile su joj knjige. Popili smo kavu u obližnjem kafiću, sjedili smo do dugo u noć. Kada je došlo vrijeme rastanka, ne znam ni ja kako i odakle mi ta snaga, poljubio sam je. Bilo je to par sekundi, ali meni se činila kao cijela vječnost.

-Moram te opet vidjeti - prošaptao sam joj u uho.

Dogovorili smo se da ćemo opet naći, sutradan u 15 sati. Otišao sam kući, legao u krevet i nisam mogao izbrisati te prekrasne plave oči iz svojih misli, ni sam ne znam kako sam zaspao. Idućeg dana, našli smo se i ostalo je povijest. Provodili smo zajedno svaki trenutak, bili smo nerazdvojni. Vrijeme, kao da je stalo. Nisam znao koji je datum, niti koji je dan u tjednu. Samo sam znao da ju volim i da joj nikad ne želim reći zbogom. Kako se oprostiti od osobe koja je došla u tvoj život tako brzo i koja te u roku sekunde u potpunosti promijenila, koja ti je pokazala koliko vrijediš i koja te voli bez obrzira na tvoje mane, osobu koja je tvoj život učinila potpunim, koja te svaki dan podsjecala koliko si vrijedan i koja te obasipala ljubavlju? To nije bilo moguće. Međutim, taj dan je došao, brže no što sam planirao... Nisam bio svjestan vremena samo znam da je bio 31. kolovoz  i da sam morao ići kući. Ovo je kraj, nikada je više neću vidjeti. Da je netko skupljao suze koje sam toga dana isplakao, mislim da bi mogao stvoriti novi Nil. Nisam ju mogao pustiti iz svoga zagrljaja. Grlio sam ju dugo, čvrsto i jako. Osjetio sam kako mi majicu moče njene suze. Nisam mogao podnijeti činjenicu da moj mali anđeo plače, stoga sam joj obećao da ćemo se opet vidjeti, da ću doći za zimske praznike. Daravao sam joj svoju majicu  koju sam nosio onog dana kada sam je upoznao, ostavio sam joj i svoju narukvicu, odnosno uzela mi je narukvicu a meni dala svoj lančić. Bio je to najteži dan u mom životu. Vozivši se prema Hrvatskoj nisam razgovarao ni sa roditeljima, niti sam bio svjestan što se događa, samo sam gledao u daljinu, ali čak ni krajolik nisam vidio. Vidio sam samo nju. Plavokosog anđela, djevojku koja me voli zbog onoga što jesam, djevojku koja me poznaje kao nitko drugi.

Još smo zajedno, još ju volim, volim ju više no što sam ju volio jučer, sutra ću je voljeti više nego što ju volim danas. Za božićne praznike idem tamo, a tko zna, za ljeto ona možda dođe u Hrvatsku. Daljina je samo test, ispit ljubavi. A ljubav je zaista nešto najljepše što se čovjeku može dogoditi.

Jedan skok - nova ljubav

Bio sam na moru i suncao se na predivnoj plazi, more se uzdizalo u valove jako lijepog zvuka.Uzivao sam u moru i odmoru od posla. Odjednom zacuo se uzvik: "UPOMOC", doskocio sam i pogledao sta se desava te sam vidio da se jedan djecak utapa i da nece jos dugo moci ostati na povrsini vode, posto sam profesionalni plivac, skocio sam za njime i spasio ga odvodeci ga na obalu mora.Odjednom je dotrcala neka lijepa djevojka plave bujne kose i smedjih ociju, te pocela panicariti.Nije znala sta bi prvo rekla, izljubila me i rekla mi: "Puno ti hvala sto si mi spasio brata". Rekao sam joj da nije problem da bi svaki covjek to napravio u tom slucaju, zatim mi je ponudila novac koji nisam mogao prihvatiti pa sam je pozvao na veceru. Vrlo rado je pristala jer sam joj spasio brata od zivotne opasnosti. Kada smo bili na veceri pricali smo o ljubavnoj proslosti. Nije imala ozbiljnu vezu do sada kao ni ja te smo se zblizili.Ne znam kako smo se mogli tako zbliziti jednim skokom u vodu ali taj skok mi je promjenio zivot sto posto. Zaljubio sam se u tu djevojku!

Ah, to ljeto ...

Ljubav me pogodila kada sam zavrsavao osnovnu skolu. Nisam imao pojma do tada kako je to biti zaljubljen. Ljeto, kao i svako ljeto donosi nove avanture,nova iskustva, uvijek nesto novo. Pa tako je bilo i tog ljeta,ljeta koje mi je promjenilo zivot. Uzivao sam sa svojim prijateljima, kupali smo se, igrali fudbal, odbojku i nestašno gledali djevojke na plaži. Jedne veceri kada sam se vratio iz grada roditelji su mi rekli da idemo na more kod jedne njihove prijateljice i da cemo biti dosta dugo jer imaju slobodnog mjesta. Naravno bio sam presretan, pa ko i ne bi bio, idemo na more i to besplatno. Dok smo putovali mislio sam samo o kupanju, morskoj vodi, voznjama brodom i slicno. Nisam ni slutio da ce mi se tog ljeta, u drugoj zemlji dogoditi nesto jako posebno, da cu upoznati svoju prvu ljubav. Kada sam je ugledao, neki cudan osjecaj je prosao kroz mene, bila je to kcerka majkine prijateljice. Bila je starija, prelijepa, očiju plavih kao nebo tokom najvruceg ljetnog dana. Zeljela je da me upozna sa mjestom gdje ona i njeni prijatelji izlaze. Upoznao sam mnogo drugova i drugarica sa kojima sam u kontaktu danas. Nakon iscrpljenog dana na plaži pitao sam je da izadjemo, kada sam to izgovorio u sebi sam bio jako prestrašen, ali ona je pristala i pao mi je ogroman kamen sa srca. Rekla je da ona bira gdje izlazimo. Nakon divne setnje kroz ogromna setališta okruzena sa mnogo drveca odlucila je da odemo na obližnji otok. Sjeli smo na jedrilicu i krenuli. Iskoristio sam stari fazon da me strah i pritom me zagrlila. Bas tada sam prvi put osjecao neku vrstu ljubavi. Odlicno smo se proveli na otoku ali bilo je vrijeme da se vratimo kuci. Kada smo se vracali ugledali smo roditelje kako nas cekaju ispred kuce. Nas dvoje smo bili u kazni ali je vrijedilo radi prve ljubavi i znate kako kažu: „ Prva ljubav zaborava nema „ .

Najljepša žena na svijetu

Nije ga puno ljudi poznavalo, oni koji su bili sa njim u kontaktu opisivali su ga kao prelijepog čudaka koji puno priča, sve zna o svemu i svakome samo to "sve" niko ne zna o njemu. Ponekad bi privlačio pažnju jer bi odjednom počeo da priča sa nekim iako nikoga nije bilo u njegovom društvu. Nekada je čak znao i plesati kao drži divu u naručju. Niko osim njegove majke nije znao njegovu životnu tajnu.
Sa dvadeset godina se oženio prelijepom plavušom iz susjedstva. Zajedno su bili otkako se poznaju.
Još u vrtiću su se čudno ponašali jedno prema drugom, dovoljno dobri prijatelji ali u isto vrijeme i nešto više od prijatelja. Prvi poljubac je "pao" negdje oko petog - šestog razreda. Čudno zar ne? Djeca koja se vole kao dvije odrasle osobe, koje provode skoro pa osamnaest sati dnevno zajedno.
U životu su prošli sve što se može proći, osim jednog, nisu postali roditelji.
Njihova najveća želja je bila da dobiju malenu djevojčicu sa prelijepim zelenim okicama, smeđom loknastom kosicom i crvenim obraščićima. Bili su dvije godine u braku, ali njihova želja nije se ispunjavala.
Kako su oboje naporno radili u firmama često puta su znali da dođu kasno naveče kući, ali svaki put bi javili jedno drugom kada bi kasnili.
Bio je petak, negdje oko ponoći, niti je dolazila niti se javljala, što je Denisa dosta zabrinjavalo. Alma nikada nije bila nemarna i ne bi ga pustila da je čeka nekoliko sati a da ne javi da kasni. Na pozive telefona nije odgovarala, u uredu joj se nije javljao niko, sav iscrpljen od brige i sikirancije prilegao je kako bi se odmorio, potisnuo brigu i razmislio o nekom drugom načinu dolaska do Alme. Umor ga je savladao pa je uspio malo dremnuti, možda bi i zaspao dubokim snom ali ga je zvono razdrijemalo. Sav sretan je otvorio vrata u nadi da je Alma došla sa nekim dobrim opravdanjem zašto kasni a ne javlja se, ali na kućnom pragu njihove prelijepe kuće na njegovo neprijatno iznenađenje dočekala ga je policija sa viješću da je Alma imala nesreću i podlegla na licu mjesta. Nakon što je čuo vijesti odjerio je zajedno sa policijom kako bi se uvjerio u ono što su mu saopštili i po posljednji put naslonio svoje usne na Almine. Dovoljno ga uzdrmala vijest o supruzinoj smrti ali ono što ga povrijedilo za cijeli život je vijest da je Alma taj dan saznala da je u drugom stanju i da im se želja konačno trebala ispuniti.
Mnoge uspomene su ga vezale za grad u kojem su živjeli, mnogo bola je bilo na jednom mjestu, nepodnošljivog bola, pa se odselio u manji gradić pun nepoznatih ljudi.
Kada bi ga neko pitao sa kim razgovara on bi sa smješkom na licu odgovorio: "Budalo jedna, pa sa njom, najljepšom ženom na svijetu!"

Prva i posljednja ljubav

Koliko god ljudi govorili da su sretni, da im je život ispunjen i da im ništa ne fali, da su u potpunosti zadovoljni, uvijek postoji nešto što ih podstakne na dugo razmišljanje, loše uspomene i slike iz prošlosti koje ih ili nasmiju ili rasplaču.
Za djevojku koja je rođena u bogatijoj klasi, koju su kao bebu još zavijali u svilu ne može se baš reći da ima razloga za tugu zbog njenog prelijepog osmijeha i neizmjernog sjaja u smaragdnim očima. Ono što je nju mučilo nije se moglo vidjeti na njenom prelijepom licu, uspješno je svu svoju tugu potskivala u sebe, krila to od drugih uz blaženi osmijeh ponekad praćen i suzama. Koliko god pokušavala da prekrije svoju tugu ponekad se zatvarala u sobu i olakšavala dušu vodeći svoj dnevnik po kojom su često suze padale, iskrene, bolne suze za koje su znali dnevnik i samo ona. Bol koju je osjećala nije dijelila ni sa kim osim sa običnim kožnim rokovnikom za koji je znala ona i niko više.
Vremenom je postajala čudna svima oko sebe, povlačila se u sebe, sve češće zatvarala među četiri zida samo kako bi mogla posvetiti se pisanju i isplakati svoju tugu.
Zadnji napisani list u rokovniku preliven suzama glasio je:
"Svjesna sam da će neko nekada ovaj dnevnik da pročita, da sazna istinu o mojoj vječnoj ljubavi, ljubavi koja mi je zadala najljepše doživljene trenutke, najveće razočaranje i neopisivu bol. Kako da nekome kažem šta me muči? Ne mogu podnijeti da se neko smije meni, zamislite da se neko smije djevojci koja dobije sve što poželi, kojoj bi drugi skinuli zvijezdu sa neba samo da ih pogleda ... A ona da nekome prizna da pati zbog čovjeka koji je nije vrijedan, zbog jednog običnog manipulatora koji joj je dao povoda da se nada, da ga pusti blizu sebe, napravi mu mjesto u svom srcu. On? A on je izigra. Odglumi ljubav kako bi mu poslužila kao najveća drolja dok se njegova vjerenica ne vrati sa poslovnog puta. Iako je za njega sve bila samo dobra igra, meni je predstavljalo nešto najvrednije u životu.
Ne mogu podnijeti bol koju osjećam, moram se osloboditi ovog bremena koje me poklopilo, tame koja mi je život zaokupila.
Pomirala sam se sa činjenicom da je oženio drugu, da se svaki dan njegova žena budi u njegovom naručju, ali ne mogu trpiti bol koja mi dijeli srce na pola, koja me svakim danom sve više i više razara.
Recite mu samo, kada ovo pročitate, da je bio moja prva i posljednja ljubav, da ću ga gledati sa neba i nesebično voljeti na ovom svijetu vječitog života i mladosti."
Dnevnik je nađen tek dvije godine nakon njene smrti. Pronašao ga je on, njena prva i posljednja ljubav.

Jedna noć, vječito kajanje

O svojim ljubavima nemam šta Bog zna previše pisati. Sve i jedna nova šansa za sretnom vezom je uzaludno prokockana. Znam, često puta sam pogriješila, ne mogu svi ljudi biti isto đubre  koje će te samo izigrati, dobro poniziti i ponajviše povrijediti.
Zajedno smo bili od četvrtog razreda srednje. On je bio muškarac za kojim su sve ženske, ne samo u školi već u cijelom gradu ludile. Moja prva a ujedno i posljednja iskrena ljubav.
Pet godina veze nije mala stvar.
Taman ten, visok, plave oči, kratka crna kosa, malo krupnije građen, iz bogate obitelji .... Ko takvog muškarca pored sebe ne bi želio?
Nije bio sa mnogo cura iz grada i sa onima sa kojima je bio bilo je to na kratko. Poslije bi ga svaka smatrala kretenom i pokušavala meni da objasni kakav je zapravo, ali do mene to nije dopiralo. Kao da sam bila gluha i slijepa pet godina. Mislila sam da mi sve to govore samo zato što su ljubomorne, da bi njemu upropastile vezu sa mnom jer ih je ostavio.
Nakon dvije godine veze svakom normalan je takav odnos već i više nego ozbiljan, samo nama nije bio. Mnogo puta za pet godina je pokušavao da mi "uskoči" u krevet ali sam se držala dobre stare: "Ništa prije braka" . Kako je sve više postajao svjestan da neke stvari neće dobiti dok me ne oženi mladi gospodin me odlučio zaprositi. Budala kao budala, nije kako treba izgovorio pitanje ja sam mu se već bacila oko vrata i potvrdno odgovorila.
Jedno veče me pozvao kod sebe na večeru, bilo je jasno kao dan na šta cilja, ali opet sam otišla ipak mi je zaručnik. Vino, svijeće, lagana muzika, svakog odvede tamo gdje ne treba pa tako i nas. Desilo se šta se desilo, uspio je u onom na što je "ciljao" , proveli smo noć zajedno. Dva dana nakon toga me ostavio, nestao bez traga i glasa, a već smo devet mjeseci nakon toga dobili bebu koju on ne smatra svojim djetetom.

Ljubav na prvi pogled

Svoju pravu ljubav upoznao sam prije par godina a sve se odigralo tako neplanirano. Naravno imao sam i prije svojih ljubavi ali nikad to nije bilo kao ovo što sada osjećam. Naime kako se sve to odigralo i kako sam ju zapravo upoznao je prilično čudno. Krenuo sam na poslovno putovanje a cijeli dan bio je nekako u žurbi. Kada sam sjeo u avion na mjestu do moga sjedila je prelijepa žena druge crne kose i predivnih smeđih očiju. Zastao mi je dah kada sam ju ugledao. Pokušao sam nešto izgovorili ali riječi jednostavno nisu izlazile iz mojih usta. Svaki put kada bi nam se pogledi susreli ona bi se slatko nasmijala a ja sam sve više osjećao ono nešto, ali i dalje nisam imao hrabrosti da joj bilo šta kažem. Kada je došla stjuardesa i ponudila joj piće odgovorila je drugim jezikom, na prvi pogled učinilo mi se kao Njemački ali misli su mi se pogubile. Nakon što sam napokon skupio hrabrosti i na Engleskom jeziku pitao odakle dolazi i čime se bavi počeli smo priču. Osjećaji u meni su se počeli otvarati i sve sam joj ispričao u tom trenutku sam shvatio da je ona sve što trenutno želim. Kada smo se spustili u grad odmah sam joj rekao da mora poći sa mnom jer želim s njom provesti ostatak života. Nasmijala se i pružila mi ruku.. Neopisiv je to osjećaj... Sada živimo zajedno i prekrasno nam je, planiramo i djecu ali ipak će trebat malo vremena za to velika je to odluka. Naučila je naš jezik jako brzo ali i dalje joj se volim nasmijati kada nešto krivo kaže ma da i to krivo iz njezinih usta zvuči bez greške...

Samoća ubija

Sve je počelo prije 2 mjeseca. Bila je to zima, vani je sniježilo i bilo je dosta hladno. Moj brat je za dva tjedna trebao imati rođendansku večeru na kojoj bi se trebala okupiti cijela obitelj. Za mene je ta večera trebala biti neugodna, zato što je moj brat već bio oženjen i imao je dvoje djece, dok ja nisam imao nikoga. Pošto mu se rođendan približivao, tražio sam po gradu koji poklon da mu kupim, nije bilo teško zato što sam ga jako dobro poznavao, te sam mu kupio jedan prilagođeni, ali opet ne toliko skup poklon. Sve je bilo super do idućeg dana, kada sam razgovarao sa njegovom ženom koja je rekla da je kupila isti poklon koji sam mu i ja kupio. Tako sam popustio i tražio sam novi poklon. Lutajući po gradskim dućanima došao sam u jedan mali dućan sa starinskim stvarima te se nisam mogao odlučiti šta da kupim. Nakon dugog razgledanja sa leđa mi je prišla prodavačica i upitala me:  'Mogu li vam pomoći?'. Taj glas mi je odzvanjao u glavi toliko da sam mislio sa mi se pričinjava. Nakon što je ponovila, okrenuo sam se i ugledao ju. Bila je prelijepa. Smeđa kosa, nije bila dugačka, ali ni kratka, plave, sjajne oči, fenomenalna figura tijela - jednostavno nešto prelijepo. Stao sam i gledao ju jedan dulji period, mislila je da sam lud, ali i bio sam, za njom. Rekao sam joj da tražim poklon za bratov rođendan, te mi je pokazala nekoliko stvari, ali nisam ni gledao stvari koje mi je pokazivala, nego sam gledao nju. Rekao sam da ona izabere jedan, te kad je izabrala rekao sam joj da ima jako dobar ukus. Otišao sam kući i zapakirao poklon. Idućeg dana došao sam opet u dućan, ali nije bilo nje. Bila je jedna gospođa koja je tu radila. Pitao sam je za djevojku koja je jučer u to doba radila. Prvo je bila sumnjičava, zato što me nije nikad u životu vidjela, ali kad sam joj rekao svoje osjećaje te da joj trebam to reći, rekla mi je njezinu adresu. Kada sam došao do nje, kucao sam na vrata, i otvorio je jedan gospodin, otprilike njezinih godina. Zanijemio sam i rekao da sam pogriješio stan te otišao kući. Dva dana kasnije sam je sreo na ulici. Točnije sudarili smo se dok sam izlazio iz kafića. Pitala me jesam li onaj koji je bio u dućanu tog dana, te smo polako ćaskali. Dogovorili smo se za sutrašnju kavu ujutro. Sutradan ujutro probudio sam se jako rano, te sam se spremao cijelo jutro. Našli smo se u kafiću i pitao sam ju ima li dečka ili nekoga, rekla je da nema. Spomenula je da joj je brat došao u posjetu, na što sam se osmjehnuo. Dogovorili smo večeru tog istog dana, trebao sam je pokupiti i dovesti kod kuće. Na večeri sam joj rekao kako sam zaljubljen u nju od onog dana kad sam je vidio, te da sam bio kod njezinog stana i vidio sam joj brata, te sam pomislio da joj je to dečko. Pitao sam je dali ona isto osjeća, njen odgovor je bio potvrdan. Nešto manje od dva tjedna nakon toga zajedno smo išli na obiteljsku večeru kod brata. Tada se prvi puta upoznala sa nekime iz moje obitelji, te su oni saznali da ipak nisam sam.

Vječna ljubav

Pisat ću Vam o jednoj ljubavi koja mi se dogodila u osamnaestoj godini.
Zaljubio sam se tada prvi put i bili smo u vezi dugo, svako veče smo se viđali, lagali svoje roditelje. Ja sam svoje lagao tako što sam govorio da idem da se vidim sa drugom ili da igram fudbala, ona da ide u grad sa drugaricama. Jednom prilikom smo pobjegli iz škole samo da bi se vidjeli.
Jedno veče njeni roditelji su čuli kako pričamo na telefon i zabranili joj da se viđamo i sklonuli svaki telefon koji se nalazio u njenoj blizini.
Svako veče sam joj bacao kamenčiće da izađe na prozor, ali nije smjela od roditelja.
Jedno veče kada se završavao školski dan došao sam da je sačekam da idemo da šetamo ali očigledno ju je pratio otac da vidi da li je još uvijek samnom. Prišao sam da je pitam zašto mi više ne odgovara na pozive i ne želi da se viđamo a ona mi je bez srama kao odgovor opalila šamar, pošto je vidjela oca. Pošto je to njen otac vidjeo bio je baš sretan pa je otišao kući. Privukao sam je sebi i pitao šta bi šamar trebao da znači a ona mi je odgovorila da ju je otac pratio.
Bila je maloljetna, imala je sedamnaest godina, a ja kako sam već napisao osamnaest. Poslije toga htjeli smo da se uzmemo, išao sam u opštinu da se raspitam za vjenčanje, ni moji ni njeni roditelji nisu znali za to. Pošto su nas opet vidjeli kako se viđamo njeni roditelji su odlučili da se presele u Novi Sad. Nekako sam saznao gdje živi. Jedan dan poslije škole otišao sam u Novi Sad kako bi iskoristili priliku, dok su njeni roditelji otišli na seminar u Beograd, da se vidimo. Zahvaljujući njenoj tetki, koja je znala šta se sve dešava između nas, pomogla nam je da se vidimo. U trenutku kada smo se sreli između nas kao da je bio oblak ljubavi, trčali smo jedno ka drugom. Cijeli dan smo šetali, pokušavajući da nadoknadimo izgubljeno vrijeme. Pošto je bila maloljetna odlučili smo definitivno kada napuni osamnaest godina da se uzmemo. Kada su tu vijest čuli naši roditelji, moji su bili sretni zbog nas ali njeni to nisu prihvatali. Nakon mjesec dana moji roditelji su organizovali svadbu. Na dan vjenčanja sam im rekao da otkažu svadbu jer je neće biti. Nisu mogli to da urade jer su svatovi već bili na vratima. Moja draga i ja smo taj dan otputovali iz Srbije da se odmorimo od svega i vratili smo se tek nakon dvije godine. Tek poslije tri godine odlučili smo da se konačno uzmemo uz blagoslov i mojih i njenih roditelja.

Moje dvije ljubavi

Naime, ovo nije priča o jednoj ljubavi, nego o dvije. Prvu 'ljubav' upoznao sam dok sam bio u srednjoj, točnije prvi razred. Nismo išli u istu školu, ali smo bili dosta blizu. U jednom trenutku smo se pogledali, u drugome upoznali, a u trećem smo izašli van. I tako smo počeli hodati i sve je bilo odlično. Pravi zaljubljeni par. I tako smo bili zajedno jedno 2-3 godine, i tu je veza postala monotona, dosadna. Ubrzo se u moj razred prebacila jedna djevojka u koju je pola škole bilo 'zaljubljeno'. I tako je i moja tadašnja djevojka postala ljubomorna. Na početku nešto malo, pa s vremenom se ta ljubomora povečavala. Sa novom djevojkom u školi sam se počeo sve više družiti. To se ubrzo pretvorilo u veoma čvrsto prijateljstvo. Zaboravio sam nadodati kako je ona imala dečka. Jednog poslijepodnevna, ugledao sam je žalosnu ispred škole. Kada sam joj prišao rekla je kako je dečko prekinuo s njom, te sam ju otpratio do kuće. Kad smo došli na njen prag, zagrlili smo se, i tu je pao naš prvi poljubac. Isprva sam bio nesiguran i osjećao sam grižnju savjest radi toga što već imam djevojku. Ali sam se prepustio. Od tog dana sam sve manje pažnje davao svojoj tadašnjoj djevojci, a više djevojci iz razreda. I tako me je moja tadašnja djevojka koja je bila jako ljubomorna na mene, jedne večeri 'pratila' u večernjem izlasku. Ja sam htio ići sam, rekao sam da idem s društvom. Tako je i ona. Tada smo se našli u istom klubu. Ugledala me kako smo se ja i djevojka i razreda poljubili, te je podivljala i napravila scenu te prekinula samnom. Nisam se previše obazirao na nju, ali djevojci iz razreda je postalo neugodno radi toga. Tako je rekla da se ne možemo viđati zbog toga te se cijeli vikend nismo vidjeli ni čuli. Idući tjedan, u školi, prišla mi je i rekla je da je pogriješila. Zagrlili smo se, i od tada smo zajedno. Od tog trenutka su prošle 4 godine i još uvijek smo zaljubljeni jedno u drugog.

Saznanje o ljubavi

Danas u školi tijekom velikog odmora, koji traje 20 minuta, razgovarao sam sa prijateljima.Kada su prijatelji ugledali jednu djevojku komentirali su, a ja sam samo šutio gledajući je ravno u oči. Komentirali su kakve atribute ima makar meni to kod cure nije bitno.Svi su bili zadivljeni, ali ja sam primjetio da me pogledala ravno u oči tijekom prolaska pored mene.U tom trenutku osjećao sam se posve zbunjeno. Kada sam došao na sat, profesorica iz kemije me nešto upitala, a ja sam se joj u tom trenutku onako zbunjeno odgovorio odgovorom koji se može dati na pitanje iz fizike. Nisam znao što mi se događa, sve dok nisam pitao svoju najbolju prijateljicu što se to samnom dogodilo.Ona mi je objasnila da je to ljubav. U tom trenutku bio sam jako zbunjen jer se nikad nisam susretao sa ljubavlju .Pitao sam se što je to ljubav, a ona mi je lijepo objasnila da ljubav nije ni predmet niti išta slično, već je ljubav osjećaj koji partner i njegova partnerica osjećaju jedno prema drugom. Potom sam je pitao kako se meni dogodila ljubav, ako moja partnerica ne zna da sam se zaljubio u nju. Ona mi je odgovorila da ljubav nemora biti sa obe strane partnera, već da samo jedno može osjećati ljubav i da je to jedan vid neuzvraćene ljubavi. Po prvi put sam zapravo naučio što je ljubav i želio bi se više iskusiti u njoj jer bi volio tu djevojku bolje upoznati. Raspitao sam se malo među prijateljima tko je ona, u koju školu ide i je li pametna djevojka.Saznao sam o njoj sve ono što me interesovalo. Ne želim površnu djevojku koja žudi samo za novcem i ljepotom, već želim djevojku koja zna postupati ispravno u životu.

Tri prave ljubavi

U svom životu pamtim svoje tri prave ljubavi.
Prva se ljubav je kao i kod većine nas pojavila oko sedmog razreda osnovne škole. U to vrijeme bio sam totalno nezainteresiran za cure, zanimao me samo nogomet, ali eto moralo se to i meni desiti i desilo se. Sve je počelo kada smo jednom prijatelji i ja igrali nogomet na igralištu škole a grupa cura nas je samo gledala. Bio sam toliko žedan i otišao sam do njih da ih pitam da mi daju nešto za popiti. Ona je ustala i dala mi bocu sa osmjehom, tada mi je to bio najljepši osmjeh koji sam ikada vidio. I tako neko vrijeme počeli smo pričati i družiti se a ja sam se zaljubio do ušiju. Kasnije smo i prohodali ali naša ljubav nije trajala dugo jer ipak bilo nam je tek 13 godina. Na početku je bilo malo teško al nakon par dana bilo je bolje kao da sam već sve zaboravio.
Svoju drugu ljubav pamtit ću po tome što mi je bila nekako najdraža, baš po tome što je cura bila jako povučena i nikad nebi rekao da ima takvo mišljenje dok se nismo upoznali. Upoznali smo se jedne ljetne večeri u kafiću. Dogovorio sam se taj dan sa prijateljicom da idemo na piće i spomenula mi je da će doći i njena prijateljica pa sam zato i ja zvao svoga prijatelja. Kada smo se našli navečer i kada sam upoznao tu curu bila je predivna u mojim očima ona je odmah zablistala, ali nekako je bila povučena i sramežljiva pa je malo pričala. Dok smo bili u kafići zvao sam je da izađemo nasamo vani i pristala je, baš mi svidio taj njezin pogled i osmjeh. Počeli smo tako razgovarati i nisam mogao vjerovati da djevojka ima isto mišljenje baš kao i ja, počela mi se sviđati njen karakter odmah u startu a izgleda da sam se i ja njoj počeo sviđati. Razgovarali smo tako par tjedana dok nismo prohodali. Taj dan kada smo prohodali tada mi je bio najsretniji dan u životu bio je to predivan osjećaj i za mene i za nju... Nikada ju neću zaboravit. Nažalost naša ljubav rastala se tu kada je ona otišla sa familijom izvan zemlje jer su našli bolje poslove a za nas je to bio težak rastanak... Nekako sam ju uspio prebolit ali i danas dan je se sjetim i čujemo se svako malo.
O trećoj ljubavi neću baš previše pričati jer ta ljubav još uvjek traje. Reći ću vam samo da se ponovo vratio onaj stari osjećaj i jako sam sretan sa njom. Nadam se da ćemo biti još dugo zajedno.....

Djevojka sa mature

Na temu sve moje ljubavi mogu vam odgovorit da sam u životu osjetio samo jednu pravu ljubav.. Prva ljubav je bila nešto kasnije nego kod mojih vršnjaka. Bilo je to za maturalnu večer. Napokon je gotova srednja škola, i svi smo čekali samo tu maturalnu večer. Cjeli dan sam se spremao sa obitelji, bio sam presretan i cijeli dan je išao po planu. Navečer smo se svi okupili u jednoj ogromnoj sali, prvo su krenule čestitke i večera a kasnije se plesalo i slavilo. Dobro sam se zabavljao sa prijateljima sve dok u jednom trenutku nisam ugledao za stolom predivu djevojku. Nije mi bila poznata pa sam ju skoro cijelu večer gledao i smišljao kako da joj priđem. Skupio sam hrabrosti i sjeo pored nje. Tako smo počeli priču, na večeru je došla jer joj je brat završio školu skupa sa mnom.
Uživao sam u njezinom društvu, pa sam ju tako pitao za ples pristala je i otišli smo plesat. Plesali smo gotovo tri sata sve dok nam se nisu noge umorile. Dok smo plesali puno toga smo si imali za reći a i puno toga smo imali zajedničkog, shvatio sam da je ona trenutno sve što želim. Otišli smo sjest i nastaviti razgovarati. U jednom trenutku osjetio sam samo njezine usne na svojima. Osjećao sam se iznenađeno ali i sretno, ova večer nije mogla bit bolja... Cijelu smo večer proveli zajedno iako smo se morali malo sakriti da nas ne bi uhvatio njen brat ili roditelji. Nisam znao da će me uhvatiti onaj osjećaj zaljubljenosti. Nekako sam se bojao toga ali u tom trenutku bio sam presretan.... Dugo ću pamtiti tu curu baš po tome što se prva ljubav nikad ne zaboravlja. Kasnije me nikada nije uhvatio takav osjećaj ali iskreno ipak mislim da me nije ni prošao nakon te maturalne zabave...

Čežnja za prvom ljubavi

U životu se trudimo da pamtimo ono što je lijepo, sve te trenutke i momente koje nas čine sretnim.A šta nas može više ciniti sretnim od ljubavi ? Ništa, ljubav je riječ koja nema značenje, koju ne možete opisati i samo kad je doživite znate o čemu se radi.
Kažu prva ljubav zaborava nema, Boga mi ne lažu, ona se pamti do smrti..
Moja prva ljubav mi se dogodila u školi negdje pred kraj sedmog razreda, upoznali smo se na jednoj školskoj zabavi. Bila je starija, ali znate kako kažu : „Ljubav ne poznaje granice „. Odmah sam znao: „Ah,to je prava“. Bila je lijepa poput prve jutarnje rose na laticama ruža. Njen pogled je bio nevjerovatan.Odmah me osvojila. Morao sam kući, već je kasno bilo, samo sam o njoj razmišljao, nadao sam se da i ona isto misli..Svaki put samo čekao samo kad će da zazvoni, da odem na odmor i da ju ugledam. Tada me ona činila sretnim. Moj brat je morao u inostranstvo, taman kad sam ga ispratio desilo se nešto što nisam mogao ni slutiti. Telefon mi je zazvonio a njeno ime je pisalo. Rekla mi je da želi da izađemo, što smo i učinili. Predivne šetnje, upoznavanja, smijanja, bilo je nešto što je moje srce ispunjavalo srećom i veseljem.. Kad sam je ispratio do kuće tad smo se prvi put poljubili. Taj prvi poljubac i moja prva ljubav ostaju vječno urezani u mom sjećanju i nikada je neću zaboraviti. Nakon drugo vremena, posvađali smo se, imao sam osjećaj da mi se svijet ruši. Pitao sam joj prijateljice za nju, kažu mi da je tužna..U sebi sam pomislio kako je nikad neću preboliti. Ali prebolio sam je. .Ljubavi dolaze i odlaze samo je pitanje vremena kad će naići ona prava koja će cijeli svoj zivot proživjeti sa tobom..

Najljepše je voljeti

Da se ne lažemo, ja sam čovek zaljubljive prirode. Imam loše pamćenje, a ni matematika mi nije jaca strana. Čak mi toliko loše ide, da još uvek brojim na prste. A sada kada bih morao da još i nabrajam sve svoje simpatije i ljubavi, ne bih ni izuven mogao da izračunam. No, pored onih prolaznih, bilo je i onih koje sam vise noći sanjao i čijih se imena sećam rado, bar donekle.
Volim lepe žene, a još i kada su Imalo manje pametneee...! Savršen spoj. Bar sam tako mislio, nekada.
Niko ne utiče na svoj izgled. Svi smo mi različiti, a u stvari isti. Čak ni ja nisam, za veliko čudo, lep svima. Drago mi je što sam ranije to shvatio, jer je lepota prolazna stvar. Lik je samo ljuštura ispod koje se kriju ili čađ ili belo zlato. Zato gledaj kroz zid na putu ka sreći.
Sanja -stidljiva, uredna, vredna...ali najpametnija devojka koju dam ikada sreo. Zlatna kosa koja se u raznim loknicama spuštala niz leđa. Nosila je naočare. Takozvana školska štreberka koja se šetala samo od vrata kuće do vrata automobila, odbačena od strane svih ženskih grupica, sama za sebe. Mnogi nisu ni znali da uči sa njima, a mene je prosto zaslepela svojom inteligencijom i onim što sam video ispod tih siski i naočara. Pokušao sam da joj se udvaram, možda sam joj se čak i malo sviđao, ali ona je ostala hladnokrvna zbog mog, svima poznatog, opisa ženske. Navodno, kod nje ne prolaze zavodnici koji šetaju svaku a pritom ne poštuju žene. I tako sam počeo ozbiljno da shvatam njeno mišljenje kad se ona, na moju nesreću, odselila baš kada sam se ja počeo menjati.... Bestraga!
Odmah posle nje, kada sam baš počeo da razmatram povratak nekadašnjem ponašanju, u ulicu se doselila stara drugarica, ili bolje reći "ne-drugarica", iz vrtića. Nisam mogao da je prepoznam! Poslednji put sam je video bilo je u petom razredu, kada sam je ismejavao pred društvom da bih ispao faca i privukao pažnju, dotadašnje simpatije. Sećam se da smo se u vrtiću svađali oko svih sitnica, a ja sam uvek započinjao.
Još u vrtiću mi je izjavila ljubav i ja sam osećao dosta čudno i zbunjeno, pa sam se ponašao kao kreten prema njoj da bih joj se smučio. A sada, ona je prelepa! Priznao sam. Ali ona se sećala svega. Oprostila mi je sve, alj nije zaboravila. Pa mi je na najprikateljskiji nacin dala korpu.
Anđela .... Anđela je lepa kao anđeo. Još pametna, smešna, fina, dobra... Prosto je divna! Nikako je više ne bih mogao opisati. Prosto odiše nežnošću. Baš suprotno od mene. Divim se njenoj pojavi. Stvarno mi se sviđa, ali ne usuđujem se da nešto pokušam. Ona ne zaslužuje mene, ili tačnije ja nju. Ne zelim da i nju povredim ili uvredim na neki način. A i ona ima njenog Srđana, za koga svi znaju. Ispao bih baš glup kada bih se sada još i ja mešao. Valjda će se malo oladiti od njega, e onda ću ja tu uskočiti da je tešim i tako to.
Teško je kada si zaljubljen, počneš da razmišljaš o raznim stvarima. Za sada, manuću se tog posla. Još je rano da ja koristim moje klikere. Mnogo je lepše ne misliti ni o čemu i uživati u svakom trenutku kratke mladosti. Ali ipak, lepo je voleti ...

Izgubljena ljubav mog djetinjstva

Postoji jedna djevojka s kojom sam prošao i osnovnu i srednju školu. Djevojka u koju sam se zaljubio preko prijateljstva. Sada ću vam ispričati priču o nama. I ona i ja smo odrasli u istom kvartu. Počeli smo se družiti u osnovnoj školi, pa smo nastavili i kroz srednju školu. Nakon srednje škole smo se razišli, ali sreli smo se oko 4 godine kasnije. Fizički se nije puno promjenila, ali ni psihički. Otišli smo zajedno na kavu te se prisjećali kako nam je bilo lijepo zajedno u djetinjstvu. Dosta je vremena prošlo od tada. Dugo smo bili vani, te sam je pozvao kod sebe kući. Došli smo kod mene te smo gledali stare albume iz djetinjstva. U jednome trenutku smo se smijali, a u drugome smo se poljubili. Idući dan došao sam kod nje te smo popričali o tome, ušli smo u vezu, ali ovaj puta romantičnu. Svaki dan smo izlazili zajedno, te nakon izlaska šetali do njezine kuće. Tijekom dana smo se družili u kući te smo bili nerazdvojni, dok se nije počela zatvarati. Počela je odbijati izlaske te naša zajednička druženja. Sve manje smo pričali. Jednog dana sam je vidio kako ulazi u auto od drugog muškarca. To me slomilo.. Nisam je htio uhoditi i zivkati, nego sam se prepustio, te sam cijele dane provodio vani. Nakon tjedan dana sreo sam je u jednom klubu. Rekla mi je kako je otišla sa drugim tipom, ali nije imala hrabrosti reći mi, nego me izbjegavala. A sa tim tipom je prekinula nakon 3 dana..

Neke nas oči do smrti pogode

Budim se nekako sav uznemiren, kao da sam nešto loše sanjao ali se ne mogu sjetiti šta, odlazim do umivaonika i umivam se hladnom vodom kako bih se smirio i "došao k sebi". Kako je vrijeme da se sprema za posao odlazim polako do kuhinje i imam šta da vidim, poveća ceduljica na stolu sa natpisom: "Otišla sam. Ne traži me!" . Ne znam kako sam se u tom trenutku uspio održati na nogama, pade mi mrak na oči i neka klonost me zafati, imao sam osjećaj kao da ću pasti u nesvijest.Stvarno je volim, ne mogu bez nje, neznam što se dogodilo da je našla razloga da me napusti. Sve sam joj dao ,ništa nisam tražio za uzvrat osim trunčicu ljubavi a kamoli da sam uzimao,bio sam kraj nje kad god me je trebala, uvijek pristupačan samo njoj i nikome više, čak sam i poridicu na neki način zanemario da bih njoj mogao da posvetim svo svoje vrijeme. U velikoj panici sam uzeo mobitel, iako mi je rekla da je ne tražim, pokušavao sam da je dobijem na mobitel, samo da čujem njen glas, da me slaže i kaže da je sve u redu, ne mora ni reći da će se vratiti, dovoljno je samo da kaže da je dobro i poklopi mi slušalicu. Onako u svoj panici bacim pogled na sat i još goru frku samom sebi stvorim, odavno bilo vrijeme da se spremim i krenim na posao, navučem prvu košulju koja mi se našla pod rukom, hlače onakve izgužvane navučen na sebe, izađem iz kuće, sjednem u ono nesretno auto i uputim se ka poslu. Cijelim putem mislio sam na nju, koliko mi je zamutila pamet da sam mogao i glavu izgubit, sva sreća pa sam se "osvjestio" na trenutak i ugledao veliki šleper kako ide prema meni, kako sam se našao u pogrešnoj traci ni sam ne znam ...
Stigao sam na posao pod itekakvim stresom, sa totalno groznim buđenjem a još gorim razbuđivanjem, ljut, žvčan, ulazim u svoj ured, nisam čak ni kolege pozdravio. Pošto se nikada tako prije nisam ponašao svima sam bio čudan, gledali su me nekako blijedo, neopisivo, kao da sam pobio pola svijeta, a nije da se nisam tako ponašao.
Ni sam nisam bio svjestan šta mi se događa, takav sam bio sigurno pet - šest mjeseci, nisam prihvatao da me napustila, da više nema nje, da nema nas, da me ostavila iz nepoznatog razloga i da je ne mogu potražiti.
Nakon takvih mjeseci i takvog nedoličnog ponašnja, zatvaranja u ured do kasnih sati i pokušavajući se ubit radom, potreban mi je bio godišnji, par dana da se posvetim sebi i svemu što volim osim nje, da odmorim od svega i oporavim se.
Drugi dan godišnjeg odmora odlučim da provedem u kući, nisam imao baš volje da izlazim van, da susrećem ljude koji će mi postavljati glupava pitanja o njoj, o rastanku i svim ostalim stvarima koje ne bih pominjao. Vjerovatno mi je to bila izuzetno dobra odluka ... Zazvoni zvono na vratima, odem da provjerim ko je kad ono imam šta da vidim ... Moja Kristina je napokon došla. Prvo mi je bilo na pameti samo da je zagrlim i ne puštam je neko vrijeme dok mi srce se ne vrati na mjesto. Od sve sreće u prvom trenutku nisam ni primjetio suze na njenom licu.. Plakala je, nisam znao što se događa. Pustim sam je u kuću, sjeli smo i počeli razgovarati o situaciji, onako sva uplakana i uz jecaj mi poče pričat zašto me napustila bez pozdrava ... Reče mi da joj je sestra poginula u saobraćajnoj nesreći, da se morala vratiti u svoj grad, da nije mogla funkcionirati i mene dodatno opterećivati svojom tugom i žalosti. Pomalo sam osjećao krivnju što je nisam potražio, ali samo sam ispunjavao njenu želju i zapovijed. Zagrlio sam je i nikada je više nisam pustio da ode od mene bilo gdje, što je najbitnije nastavili smo tamo gdje smo stali onog jutra.

Prava ljubav zaborava nema

Teško je dočarati svoje osjećaje onima koji nikada nisu saznali šta zapravo znači prava ljubav, onima koji nikada nisu osjetili onu čar koju osjetiš samo jednom u životu, samo jednom i nikada više. Prava ljubav se rađa jednom, ne ponavlja se više puta, sve ostale ljubavi kao da imaju svoj rok trajanja, kako dođu tako i prođu, a kad odu kao da ni nisu bile u nama, kao da ništa se nije desilo, nije postojalo, ostaje samo malecna mrlja u sjećanju koja vremenom izblijedi.
Mnogi ne shvaćaju šta je to zapravo ljubav a kamoli prava ljubav, ne vjeruju da postoji sve dok im neko pamet ne pomuti, srce osvoji i nestane bez traga, počne nedostajati, a sama pomisao na tu osobu stvara tako jak žar i bol u grudima da te dovede do suza a onda do ludila.
Svoju prvu i pravu ljubav upoznala sam sa osamnaest godina. Doselio se u moju ulicu čudan tip koga su svi izbjegavali, djelovao je kao neki mafijaš kojeg se svako treba bojati. Nije bio pričljiva osoba, uvijek bi šutio, posmatrao mrkim pogledom kao da sve oko sebe želi da pobije, neki krvoločan pogled, strašan osobama koje nisu navikle na to.
Poprilično su gas vi izbjegavali, nisu se baš htjeli družiti sa njim, zbog samog njegovog izgleda pa tek onda naravi. Doista čudna osoba …
Dobro se sjećam dana kada smo se upoznali, bio je petak, mislim 20.10. . Na svaki 20. u mjesecu vraćaju mi se filmovi i stare slike iz dobrih starih vremena koje se niko osim mene, ja mislim, ni ne sjeća.
Taj dan sam sjedila na klupi u ulici, nisam bila baš raspoložena, onako tmuran dan pa tmurna i ja sama od sebe, raspoloženje takoreći pokislo, baš kao i vrijeme. Prilazi mi on, onako u svom “mačo” stilu, sjeda pored mene na klupu ne pitavši me ni je li slobodno, jesam li sama, pogledam ga mrko i kažem mu: “Trebaš možda nešto?” . Tada sam prvi put vidjela da se taj čovjek smije, nisam mogla ni zamisliti da on zna da kada razvučeš usta od uha do uha da dobiješ normalan izgled lica, vedar i za njega potpuno stran, nasmiješi se i reče mi: “Šta je mala, pa nije ova klupa tvoje vlasništvo? Trebam možda tebe da pitam za dozvolu da sjednem na klupu u svojoj ulici?” . Jao, baš je došao u pravo vrijeme, obično kada sam neraspoložena treba mi osoba sa kojom ću se prepirati odnosno svađati kako bih si ublažila neraspoloženje: “Ma šta ti misliš da te se boje svi, da možeš radit šta te volja? Pa di ti je kultura i odgoj? Ako vidiš da neko već sjedi onda se, tupane jedan tupavi, pita da li se može sjest na klupu, možda smetaš, možda osoba koja već sjedi čeka nekoga ko će sjest pored nje i u svakom slučaju biti joj bolje društvo od tebe.”
Vjerujem da sam tad izgledala kao neka luđakinja, obraća mi se prvi put a ja jedva dočekala da svoju nervozu istresem na njemu. Al’ me ugodno iznenadio kada mi je rekao: “Dobro, smiri, samo sam se htio našaliti, sjesti i konačno sa nekim progovoriti iz ulice. Svi me zaobilaze kao da imam kugu, šta ti je bona, neću ti ništa.”
Pomalo me bilo u tom trenutku sram. Naglo sam reagovala na osobu koja je očito bila usamljena. Kako ne bi bio usamljen, stalno šuti, vjerujem da iz ulice nikoga nije ni poznavao.
Iako smo se prepucavali sigurno dva sata, nismo odustajali od sjedenja na klupi. Riječ po riječ složili smo pravi mali razgovor kojem smo se poslije smijali. Osoba koja je uvijek margođena i šutljiva bila je vesela i raspričana kao nikada do tad. Trudio se da me oraspoloži i popravi mi dan, i moram priznat da je uspio, izazvao je nešto u meni čudno, nešto što se do tada nije pojavljivalo.
Nakon dugog razgovora na klupici otpratio me kući. Susjedi iz ulice čudno su nas posmatrali, valjda nisu mogli vjerovat da čovjek priča, da se smije i ponaša kao svaki normalan čovjek.
Na ulazu u moje dvorište dogovorili smo se za izlazak sutradan. Pozvao me van a ja ko bleseva jedva dočekala poziv i bez sekundice razmišljanja pristala.
Sat po sat, bližilo se vrijeme spavanju, svjetla se pogasila, leglo se u krevete, a ja, ja cijelu noć oka nisam mogla sklopiti. Toliko sam bila uzbuđena zbog sutrašnjeg izlaska, toliko sam razmišljala o tome šta ću obući, kako da se ponašam sa njim da nisam mogla od sve te napetosti da spavam. Samo sam mislila na njega, na njegov osmijeh, oči, usne…
Ni sama nisam znala zašto, niti sam želila da znam, jednostavno nisam mogla da prestanem da mislim. Ta noć mi je trajala kao cijela godina, nikad da svane.
Napokon kada je svanulo, došlo je vrijeme sastajanja kod iste klupe na kojoj smo sjedili dan prije.
Sastali smo se, pozdravili, zatim otišli u jedan kafić u našoj ulici, nedaleko od klupe na kojoj smo sjedili.
U kafiću smo proveli dva – tri sata sigurno, pričali, pričali i pričali, bez predaha, gledajući se ravno u oči. A oči? Oči su nam sijale punim sjajem.
Kako sam bila vremenski ograničena kad izađem van, nismo se ni Bog zna šta ispričali, brzo su proletila tri – četri sata, bilo je vrijeme rastajanja. Opet me otpratio kući, i taman kada sam krenula da uđem u dvorište povukao me za ruku, zaustavio, privukao me sebi i poljubio. Bio je to prvi dečko koji me poljubio. Neko ko me zainteresirao po prvi put, očarao i osvojio moje srce.
Od te noći sve se promijenilo, on pogotovo, pa čak i ja. Kažu mi da sam od te noći postala nekako nježnija, otvorenija, sretnija nego što sam bila i uvijek nasmijana.
U vezi smo bili dvije godine. Bili bi i duže da nas drugi nisu rastavili.
Moji ga nisu prihvaćali kao moju prvu i pravu ljubav, kao nekoga koga volim i ko voli mene. Za razliku od moje porodice njegova nije baš bila imućna, onako reklo bi se srednja klasa u društvu. Po njihovom mišljenju nije bio dovoljno dobar za njihovu princezicu koja ga voli više od sebe, samo zato što joj nije mogao da priušti sve ono na što je navikla u životu, na materijalne vrijednosti koje za nju nemaju značaja.
Kako njega nisu prihvaćali kao mog dečka, njihovog zeta, odlučili su da mi ugovore brak sa jednim kućnim prijateljom, pošto je imo sina starijeg od mene tri godine.
Nisam se mogla suprostaviti tome, morala sam se udati za njega, napustiti osobu koju volim više od svog života, započeti novi život sa čovjekom kojeg ni ne volim, koji mi ni sekundice nije drag.
Mislim da sam bila najnesretnija mlada obučena u prelijepu bijelu haljinu, mlada bez osmijeha na licu, sa suzama u očima i bez srca, jer moje je srce pripadalo njemu a ne čovjeku za kojeg se udajem.
Sada, kada imamo i on i ja porodicu, djecu, i dalje kada se sretnemo gledamo jedno u drugo sa istim onim sjajom prve naše noći. A srce? Srce kao ludo lupa u grudima sa željom da poleti njemu u zagrljaj.

Slučajni susret i istinska ljubav

U svojih 64 godine života pamtim samo 3 prave ljubavi.
Prvi osjećaj ljubavi osjetio sam kao i većina nas dok sam još bio u pubertetu. Budući da sam iz siromašne familije nisam imao vremena za školu, ipak je neko trebao vodit krave na pašu i radit oko kuće.
Završio sam samo 4 razreda osnovne škole. Roditelji su me poslali da odem tražit nekog posla, i tako dok sam tražio posao zastao sam ispred jedne kuće pred kojom je jedan stariji gospodin cijepao drva.
Izgledao je kao da mu treba pomoć, prišao sam gospodinu i ponudio mu da mu ja to napravim ali za neki sitan novac i on je pristao. Strašno sam se trudio jer moj familiji je zaista bio potreban taj novac ma koliko god da je bilo.
Nakon odrađenog posla rekao je kako bi mu zaista bio od pomoći da mu dolazim svaki dan. I tako sam svakog dana dolazio do tog gospodina i radio sve što bi trebalo. Sve je bilo kako treba redovito me plaćao i moja familija je nekako stala na noge.
Nakon gotovo dvije sedmice rada kod njega prvi put sam ugledao njegovu kćer. Bila je predivna, nisam ni pokušao da joj priđem jer ja sam bio u staroj prljavoj robi  i nisam baš htio da me takvog upozna. Jedne večeri tako pred kraj moje smjene gospodinova kćer spremala se da ode u drugo selo kod prijateljica. Gospodinu je bilo mrsko da ju otprati pa sam se ja ponudio da odem sa njom jer i onako mi je bilo usput. I tako smo zajedno šetali, cijelim putem smo pričali, imali smo puno toga zajedničkog i rekla mi je da nikada nije upoznala tako dobru osobu kao što sam ja.
Kada sam ju dopratio do sela nastavio sam svojim putem bio sam presretan nakon tih njezinih riječi. Naravno nastavio sam i dalje dolazit i pomagati njezinom ocu ali više mi nije bio interes njegov novac, već njegova kćer. Ponekad bi me znala toliko zbunit da bi i zaboravio uzet plaću za svoj odrađeni posao.
Sve više smo se zbližavali. I tako smo se polako počeli skrivati iza njene kuće dok nas njen otac ne gleda i po cijele dane bi bili zajedno. To je trajalo sve dok ja nisam krenuo u vojsku. Bio je to naš težak rastanak. Nikad ju više nisam vidio.
Nakon što sam došao iz vojske moje staro selo je bilo potpuno drugačije. Nisam se dugo zadržavao odmah sam uzeo stvari i krenuo prema Italiji tražit posao.
Na brodu za Italiju upoznao sam jednu predivnu djevojku. Cijelim putem smo razgovarali i ponovo mi se vratio onaj osjećaj da sam pronašao nekoga ko me stvarno razumije i da imamo puno toga zajedničkog. To je bila ljubav na prvi pogled.
Nikad ju neću zaboravit. Nakon što smo se iskrcali u Italiji svatko je morao na svoju stranu. Svaki dan sam mislio na nju, na njene oči, usne, lice, kosu. I danas dan se sjetim mirisa njene kose koji viori na vjetru. Dok sam tražio posao u Italiji, hodao sam ulicama grada i svratio u jedan lokal.
Jednostavno nisam mogao prebolit tu djevojku sa broda. Kasno u noć u lokalu smo ostali samo ja i konobarica. Bio sam toliko pijan da nisam znao gdje sam i šta radim. Konobarica me pokušala više puta izbacit iz lokala ali svaki put kad bi me podigla ja bi ponovo pao na pod.
Ostala je samnom cijelu noć dok nisam mogo stati na noge. Kada sam malo došao sebi ponudila mi je da odem i prespavam kod nje. Budući da nisam ima izbora otišao sam. I tako sam se počeo sve se više upoznavati sa njom. Ali i dalje nisam prebolio djevojku koju sam upoznao na brodu.
Sve više sam se otvarao i počeo joj pričati o svojim osjećajima, a ona me bez ometanja slušala. Nakon par mjeseci nekako sam počeo zaboravljat tu djevojku, ali sam se sve više zbližio sa konobaricom iz lokala. Budući da nisam imao novaca nikad nisam mogao konobaricu iznenadit nekim poklonom kako bi joj se zahvalio za sve što mi je pružila.
Ponovo sam počeo radit kao zidar na nekoj kući. Kada sam dobio prvu plaću odma sam kupio jedan predivni buket cvijeća i bombonjeru. Cijela moja plaća otišla je samo na to, ali nije mi bilo žao. Kada sam joj poklonio to bila je oduševljena, ostala je bez riječi. Tu večer pamtit ću kao najsretniju u životu. Ponovo se sve promijenilo. Opet sam bio sretan.
Sada sa tom ženom imam djecu i unuke. Najljepše unuke na svijetu. I uvjek kad malo sjednem i razmišljam zapitam se što bi bilo da nikada nisam otišao na taj brod i da nikada nisam ušao u taj lokal odakle je sve počelo...

Kratko ali slatko

Ona je bila moja prva ljubav ...
Kada sam pohađao srednju školu, negdje oko drugog razreda, išao sam sa školom na putovanje u Split (inače ja sam iz Osijeka). Na putovanje su išle 3 škole zajedno u autobusu na kat. Činilo se kao da ćemo se zauvijek voziti. Vožnja je trajala oko 9 sati, uz dosta pauza, te smo napokon stigli u Split. Odsjeli smo u jednoj vili na Bačvicama. Klinci kao klinci, bili smo podjeljeni u nekakve skupine, kao grupa prijatelja, znate kako ide. Nas je bilo 5 i tako smo se zezali u dvorištu vile, sjedili smo na terasi, pili sok, pogled nam je bio uperen u Jadransko more, divili smo se njegovoj ljepoti. U jednom trenutku, kada sam se okrenuo prema prijatelju, ugledao sam jednu djevojku koja je stajala ispred prozora, također je gledala u more. Tu se dogodila nekakva iskra. Problem je bio taj što je nisam poznavao, te nisam znao odakle je i u kojoj se sobi nalazi. Lutao sam po vili tražeći njenu sobu ili nju, ali nije bilo traga. Ubrzo je bilo vrijeme za spavanje. Idući dan, otišli smo na jedno nogometno igralište u blizini Bačvica. Mi, dečki, smo se podijelili u 3 ekipe ( škola protiv škole ), te smo igrali nogomet. Igrao sam na poziciji krila, te se nisam uopće obazirao na ništa osim na loptu, igrače te golove. Igrao sam dosta solidno, dok nisam pogledao na tribinu gdje sam vidio tu istu djevojku koju sam dan prije ugledao. Odjednom se nešto probudilo u meni, te sam se počeo, hajmo to tako reći, frajerisati. Dobijem loptu, pa nešto driblam, pucam izdaleka, i tako.. dok nije završila igra, krenuli smo prema vili, te sam je dostigao i pitao je kako se zove. Tako smo se upoznali, te smo se polako počeli sprijateljivat. Idući dan smo sjedili na terasi i pričali, o raznim stvarima. Mogu nabrajati do sutra. Bili smo u Splitu tjedan dana. Vrijeme je proletilo...
 Ubrzo je došao vikend, subota ujutro. Poslije doručka prišao sam joj i rekao joj što osjeća. Prvo sam mislio da će me odbiti, zato što se uopće ne poznajemo dobro, tek smo se upoznali. Ali prevario sam se. Družili smo se cijeli dan. Već idući dan pripremali smo se za polazak kući. Putovanje nazad, svih 9 sati, je najbrže prošlo vrijeme u mome životu ( tako sam osjetio ). Sjedili smo jedno do drugoga, pričali. Kada smo došli do moje škole, pozdravio sam je. Zagrili smo se te poljubili. Izašao sam iz busa te sam čekao dok ne ode. I tako je sve jako brzo završilo, a osjećao sam se slomljeno, tek sam je upoznao, a već je nestala iz mog života. Oko 2 godine poslije, sreli smo se na jednome bazenu blizu Osijeka. Sjedili smo jedno uz drugo i pričali. Polako smo počeli nadoknađivati sve što smo izgubili. Nekoliko tjedana smo se družili, te sam otišao kući. Obećali smo da ćemo ostati u kontaktu te probati vezu iz daljine ( nikad ne uspije, ali zašto da ne probamo? ). Kao što smo očekivali, prekinuli smo nakon mjesec dana. Prekid sam sasvim uredu prihvatio, dapače u međuvremenu sam upoznao još jednu djevojku..

Tajna ljubav

Dakle, dok sam bio prvi razred osnovne škole, samnom je u razred išla jedna djevojka sa dugom smeđom kosom, smeđim sjajnim očima i predivnim osmjehom.
Naravno, tako sam je ja vidio, jer bio sam zaljubljen u tu djevojku oko dvije godine. Počeo sam joj slati anonimne pjesmice i pisma na papirićima, svaki dan sam napisao barem dvije - tri pjesmice koje bi joj odložio. Bio sam jako povučen te joj se nikada nisam usudio prići i izraziti kako se osjećam. Jedne zime, čuo sam od prijatelja ( koji nisu znali da sam zaljubljen u nju ) da je ta djevojka, moja prva simpatija, zaljubljena u nekog drugog. Sasvim sam se slomio.
Dva dana nisam iz kuće izašao, nisam imao snage. Moja prva simpatija, da je zaljubljena u nekog drugog..
Nakon dva dana sam se smirio, ali nisam odustao.
Iduće pismo koje sam joj poslao je bilo potpisano mojim imenom i prezimenom. Izašao sam iz sjene, priznao da sam zaljubljen. Sljedeći dan je bila normalna, nije mi ništa rekla, dok nakon školske nastave, na putu do kuće, susrela me i pitala jesam li to zaista ja napisao,na što sam odgovorio da jesam.
Oboje smo bili crveni i s osmjehom na licu. Nismo znali što da radimo. Lagano smo hodali prema kući i samo pričali. Rekla mi je kako je i ona bila zaljubljena u mene, samo što se kao i ja bojala to izraziti. To je bilo Valentinovo, dan zaljubljenih.. Bili smo zajedno kroz osnovnu, dok se nismo razdvojili..

Neke ljubavi se ponove

Kao mali zapitivao sam se šta je to ljubav ? Odgovor sam dugo čekao ali ga nisam dobio.Svako od nas u životu se bar jednom zaljubio, pa tako sam i ja.
Svoju prvu ljubav osjetio sam u osmom razredu osnovne škole.Bio sam još zelen za to, ali vrijeme je bilo da saznam šta to znači.
Upoznao sam je preko svoje najbolje prijateljice.Dolazila joj je svaki raspust i ponekad vikende je provodila kod nje. Kada bi došla uvijek bih se zagledao u nju, što bih se reklo '' ne trepta '' . Za ime sam pitao prijateljicu.Polako sam ju upoznavao, stepen po stepen.Bila je jako lijepa i simpatična.
Moja prijateljica nas je upoznala i dala Facebook , bio sam joj zahvalan.Nakon mjesec dana već sam ju bolje upoznao.
Po završetku školske godine došla je u goste, to mi je saopštila prijteljica, nakon dva dana vidio sam ju vani, prišao sam joj polako i pitao je za vezu.
Rekla je da će razmisliti i da ću dobiti odgovor sutra.
Bio sam jako uzbuđen i nestrpljivo dočekao taj dan.
Krenuo sam u prodavnicu i vidio je, i rekla mi je: ,, Razmislila sam '' . Ja: ,, Odgovor je ? '' , Ona:,, Da '' . Bio sam sretan i ponosio se time.
Dogovorili smo se da izađemo uvečer setati.
Veza je trajala oko dva mjeseca.
Poslije mi je bilo mi je malo jasnije što to znači riječ '' ljubav ''.
Nakon dva mjeseca veze, naš odnos je okončan svađom. Bilo mi je jako žao, ali kako je tako je.
Viđao sam je poslije sa nekim dečkom ali nisam obraćao pažnju na to.
Započeo sam novi život.
Nakon te veze mislio dam da neću biti više s njom, ali preko zimskog raspusta ponovo je došla, ponovo smo se zagledali, no nisam obraćao pažnju na to, ako joj je stalo neka pita.
Sutradan smo izašli van i pitala me da se pomirimo.Pristao sam pa smo ponovo krenuli zajedno.Ono što je bilo zaboravili smo, započeli smo novu ljubav koja još traje..

Neke ljubavi ostaju duboko urezane u naše sjećanje

Prvu ljubav je teško opisati, desi se sasvim slučajno onda kada joj se najmanje nadamo.
Kao i svaki "momčić" i ja sam se u tom periodu odrastanja ponašao kao neki veliki zavodnig na koga padaju sve djevojke koje samo pogledam. Dok nju nisam upoznao mislio sam da je tako, da sve djevojke lude za mnom.
Upoznao sam je kada sam bio drugi razred srednje škole, ona je pohađala osnovnu školu ali bila je završna godina, dakle osmi razred.
Zahvaljujući zajedničkom prijatelju upoznali smo se i stupili u neki čudan kontakt.
Od prvog trena ponašala se prema meni kao kraljica ledenog srca, ni milimetar blizu sebe me nije puštala.
Koliko god vremena provodili zajedno razgovarajući, držala se podalje od mene. 
Jedan dan pozvao sam je da izađemo van sami, malo onako da prošetamo, da konačno porazgovaramo otvoreno kao svi normalni ljudi. 
Kako je pristala na moj poziv, otišli smo da prošetamo kraj moje zgrade šetalištem, ono kao neko romantično mjesto, pješačka staza, rijeka, klupe, sunce prosijeva kroz oblake, neki tmurno - sunčan dan. 
Korak po korak, prošetali smo dva - tri kruga, a onda je morala da se vrati kući, nisam čak uspio ni da joj kažem zapravo šta osjećam prema njoj. 
Krenuli smo prema zgradama, uzeo sam je za ruku i polako privukao prema sebi, nisam znao tačno ni šta bih uradio, gledala me čudno, u glavi su mi se vrtile dvije mogućnosti: da je pustim da ide ili da je jednostavno poljubim i kažem joj šta osjećam prema njoj.
Nisam imao puno vremena za razmišljanje pa sam rado odabrao drugu opciju, poljubio je ... Uzvratila mi je nekako čudno, nije to bio onaj poljubac kakav sam ja htio, nije bila oduševljena mojom odlukom. 
Skupio sam hrabrosti i rekao joj: "Nisam mogao do sad da ti priznam da sam zaljubljen u tebe, nisam imao hrabrosti da ti to kažem. Sada, kada smo razgovarali nasamo konačno sam skupio hrabrosti da te dotaknem, da te poljubim i da ti priznam ono što dugo vremena osjećam ... Zaljubljen sam u tebe preko glave, kao najveći luđak. Zašto si mi tako "mrsko" uzvratila poljubac?" . 
Moram priznat da u tom trenutku nisam očekivao za odgovor: "Mlada sam. Želim se posvetiti školi, nemam vremena za izlaske sa dečkom, nemam vremena da budem u nekoj vezi, da se ljubim sa kojekakvim momcima kako se njima ćefne. To nije ono što ja želim, jedino što me trenutno zanima je škola i učenje." .
Okrenula se od mene i otišla ...
Kada se bolje prisjetim svega što se desilo skontam šta je razlog mog drskog ponašanja prema ženama, zašto ni jednu ne puštam blizu sebe ...

Samo jednom se na nebu stvara ljubav prava

U životu često puta nailazimo na životne raskrsnice na kojima moramo da odlučimo kojim putem da krenemo. U toku jednog života tih raskrsnica se pojavi i previše, neke nam nanose bol jer se ponekad treba odreći snova i planova da bi krenuli pravim putem a ponekad se jednostavno moramo odreći ljubavi da bi izgradili onakav život o kakvom smo uvijek sanjali.
Upoznao sam je kada sam bio treći srednje, često puta sam je viđao po školi sa nekim frendicama ili frendovima, od prvog momenta otkako sam je vidio privukla je moju pažnju. Prelijepa čudna djevojka koja mi se uvijek slatko nasmiješi. U početku se nismo pozdravljali, znali smo se iz viđenja, nismo znali ni kako se zovemo, ono pozdravimo se radi reda da ne izgledamo ko luđaci kada gledamo jedno u drugo bez da riječi progovorimo. Dvije godine su "padali" samo pogledi, osmijesi i rezervisani pozdravi, polako me to počelo nervirati. Imao sam osjećaj da joj se sviđam, da me uvijek promatra kada ne gledam u nju, da bi rado skočila na mene zagrlila me i poljubila, ali da nema dovoljno hrabrosti i da je previše ponosna da bi bilo šta više rekla od običnog pozdrava koji je izgovarala nekako stidno, crvenih obraza i blistavih okica.
Nakon tačno dvije godine usudio sam se prići joj, čisto onako da je upoznam na bilo koji način, osobu koja se crveni i pozdravlja me, da znam barem kako se zove, u koju školu ide, neke osnovne informacije, pa dalje šta bude.
Bilo je to ispred kabineta Hemije, prišao sam onako u svom čudnom stilu, zagrlio je i pitao: "Slatkice a kako se ti zoveš?" , nisam mislio da će reagovati kao što je reagovala ... Nekako drsko mi make ruku sa ramena i reče: "Slatkice prije nego staviš šapu na moja ramena pitaj za dozvolu koju naravno nećeš dobit." . Kako me fino, kulturno osramotila pred dva odjeljena nisam imao izbora nego da se vratim kod svog odjeljenja i sakrijem se negdje gdje me niko neće vidjeti, naprosto sam umirao od srama.
Godina prošla, nismo se više ni pozdravljali, nisam imao dobar razlog da pozdravljam tako odvratnu, ufuranu klinku koja gleda samo kako će nekoga poniziti i povrijediti. Kako je godina dana protekla na red je došla i matura, nisam znao ni koga bih pozvao na maturski, nisam imao pretjeranog izbora, jedini ko mi je padao na pamet bila je ufurana mala koju nisam htio pitati jer sam isuviše ponosan. Ne znam kako i odakle se stvorila ispred mene, kao grom iz vedra neba, sa smješkom, blistavim očima i crvenim obrazima, umiljatim glasom odjednom me upitala: "Mali da li bi bio moj pratilac na maturskom?", kao da sam jedva dočekao vratio sam joj istom mjerom: "Mala za početak pet puta si manja od mene, ko bi tebe vodio na maturski, jel' ti imaš ogledalo?" , barem sam se ponadao da sam joj uspio vratiti kada mi je još žešće uzvratila: "Pa ja sam poznata po tome da vodim sa sobom one koji nemaju ugleda, ponosa i koje je lako osramotiti. Baš takve kao ti, tupave koji misle da su neki frajeri da mogu šta hoće i kako hoće, da sve i jedna djevojka pada na tebe, ništariju." . Tad me još više ponizila, mislim da joj to ni sada nisam oprostio. Što se tiče maturskog prvo sam je odbio, a onda kada sam vidio da ni ona ni ja nemamo pratioca prišao sam joj i rekao da pristajem. Na matursko veče izgledala je inpresivno, kao božica koja se spuštena sa neba meni na dar, neko ko je izgledao i ponašao se božanstveno, prava mala dama. Tu noć smo si priznali ono što smo osjećali, da smo se ponižavali jer smo se voljeli. Bili smo pet mjeseci u vezi, sve dok nije bilo vrijeme da oboje napustimo svoj grad i odemo u različitim smjerovima. Ona u jedan grad a ja u drugi kako bi studirali, imao sam izbora da odem sa njom i da studiram nešto što me i ne interesuje ili da jednostavno pratim svoje snove ..
Izabrao sam baš ovu drugu opciju, pratio sam svoje snove i izgubio najveću ljubav.