četvrtak, 24. travnja 2014.

Blesavica moja

Nikad u životu ne bih povjerovao da će mi neko tako odgovarati, da će mi neko tako prijati, kao što je to ona radila. Pa ne znam, nisam siguran, ali mislim da smo se baš u svemu slagali, ponekad je znala i FIFA-e sa mnom razbaciti na računalu, čisto da mi nije dosadno. Mislio sam da je stvorena baš za mene, baš onakva kakvu sam oduvijek želio, došla je i pomutila moju sudbinu. Nisam mogao vjerovati da mi neko može tako okrenuti tlo pod nogama, ono kako se ja osjećam pored nje se ne može opisati, to je nezamislivo. Upotpunjavala me iz dana u dan, glumila budalu samo da mene nasmije, a ja sam to znao cijeniti i volio sam je kao nikoga. Ne znam, uvjeren sam da je ona dar sudbine, prošli smo dosta toga zajedno, vjerujem da ćemo isto tako proči još mnogo toga, ali pa čak i sad mogu reći da je ona žena mojih snova, ona je ta koja mi snove pretvara u javu. Poslije toliko vremena provedenog zajedno, volim ju isto kao i prvog dana kada sam to nešto prema njoj osjetio. Ona je blesavica moja, i takva će uvijek i ostati.

petak, 21. ožujka 2014.

Nisam dobar bio

Sve se nekako desilo spontano, bio je vikend,“ izlazni dani“, subota i nedjelja, a mi mladi, željni izlazaka, provoda, raskoši i svega toga što ide uz to. Ona je tih dana bila onako prehlađena, mnogo je kašljala, pogotovo navečer, pa smo ostajali budni do dugo u noć, pričajući jer joj kašalj nije dopuštao da oka sklopi po cijelu noć. Ona je tu subotu popodne navaljivala da izađemo navečer, nije prestajala, a ja baš i nisam bio za to, nisam bio nešto ekstra raspoložen, nije mi se dalo, a niti zbog nje, jer je bila osjetljiva, grlo joj je bilo slabo, i u svom onom dimu u klubu ne bi joj bilo dobro, razmišljao sam. Ljutila se cijeli dan, spusti mi slušalicu, pa zove nakon tridesetak minuta i sve tako u nedogled. Na kraju sam i pristao. Prije izlaska sam s frendovima otišao na piće u obližnji kafić, piće za pićem, dugo smo ostali, a ja kako inače ne pijem, kroz par piva me uhvatilo. Otišao sam po nju oko dvadeset tri sata i odmah smo otišli do kluba. Onako polupijan nisam se mogao kontrolirati, nisam gledao nikoga, plesao sam, skakao, a njoj to izgleda nije odgovaralo, nešto smo se zakačili, a ja sam počeo da dramim, ona se spustila onako, bila je jako plašljiva a ja ni u najmanju ruku nisam htio da je preplašim, zašto bih je plašio kada je volim. Pretjerao sam, shvatio sam i sam i to odavno da u alkoholu i nemam baš dobrog prijatelja, nego u njoj, i da mi je ona vrijednija od svake one boce. Prišao sam joj i podigao je u zrak, grlio sam je, a ona se opet nasmijala, poljubila me.

utorak, 4. ožujka 2014.

Loš početak

Sve se to dešavalo spontano, onako iznenada, nisam se ničemu nadao, a ipak na kraju krajeva nije ni trebalo ništa da se desi, ali se desilo. Bio sam s prijateljima vani, lagana večer uz tekmu u obližnjem lokalu, uz neke grickalice i sokić, standard, za stolom do nas sjedile su dvije prekrasne djevojke. Onako iz šale smo im počeli dobacivati za stol, ono tipično muški, čisto da se pokažemo da smo tu i da smo svi važni. Nisam baš bio najsigurniji, ali mislio sam da jedna od njih dvije ima zelene oči, a od toga mi nema ništa ljepše na djevojci. Onako spontano smo počeli pričati, kao neko upoznavanje, rekla je da se zove Amina i da živi tu u obližnjoj zgradi, onako činila se kao cura na svom mjestu, barem mi je moj prvi dojam tako pokazivao. Ali nisam se dao prevariti, ona glupa spika me još uvijek tresla, počeo sam se hvaliti i ubrzo sam skužio da je samo smaram, izvinuo sam se i okrenuo se ka praćenju tekme. Nisam htio da previše razmišljam o njoj, o svemu tome što se izdešavalo u tih par minuta, ali jednostavno nisam mogao, nisam prestajao da mislim o tom lijepom licu i zelenim očima. Par dana poslije raspitivao sam se za nju, barem nešto, broj mobitela, prezime, sitnice su mi bile bitne. Nedugo zatim srećem je ponovo, onako u prolazu bacim pozdrav, a ona odgovori, i ne znam kako, ali skupio sam te neke snage da joj nastavim priču, onako mahinalno sam pitao za prezime, da je mogu dodati na tom famoznom Facebooku, rekla mi je, a ja sam ushićen nastavio dalje. Osjetio sam to nešto, da bi to možda moglo biti ono pravo. Čuli smo se taj dan, pa i sljedeći, pa tako do kraja sedmice, shvatio sam da sam kod nje imao taj loš početak, htio sam to ispraviti, a na kraju se to pretvorilo u neku vrstu zaljubljenosti. Pisali smo po cijele dane, počeli i izlaziti zajedno, zaljubili se jedno u drugo, i sve je tako počelo, iz ničega smo napravili nešto.

ponedjeljak, 17. veljače 2014.

Umoran sam od ljubavi

Sve što je lijepo kratko traje, pa mislim da se svima nešto takvo dogodilo, svima, pa tako i meni. Volio sam jednu djevojku, za koju sam smatrao da je sve što se u tom smislu može postići, nekakav vrhunac rekao bih. Bilo nam je kao u priči, nije bilo dana a da nam se oči ne vide, nije bilo dana da ne čujem njen glas, a ona moj, nije postojao dan kada joj nisam rekao da je volim više od svega i da je ona moje sve. Ne, nije ga bilo. Čovjek kada voli, očekuje mnogo toga, ne razmišlja svjesno i u skoro svakom slučaju mu se to obije o glavu, isto se tako desilo i samnom. Mislio sam da me voli, kao što je to ona i govorila, mislio sam da je sva ta istina u njenim riječima neprevaziđena, da ju niko ne može dotaknuti. Vrijeme je prolazilo a ja sam svaki dao zamišljao kako će život teći, šta će mi novo donijeti, ali nisam trebao, barem u tom trenutku ne. Iz dana u dan, čovjek očekuje da će biti sve bolje i bolje, ne shvatajući da je već dostigao svoj vrhunac, a to je bio vrhunac naše veze, neko savršenstvo rekao bih, a po standardnoj priči, onoj da sve ima svoj početak, vrhunac i kraj, tako je bilo i ovdje, u ovoj priči. Vrhunac nije baš mnogo trajao, nekih par mjeseci, za neku ozbiljnu vezu to i nije tako dug period, sve je krenulo niz brdo, greška na grešku su se redale, svađa na svađu slagale, ni u čemu se nismo mogli dogovoriti. Ne znam, kao da je puklo sve ono što nas je nekada vezalo, kao da se odjednom sve pretvorilo u prah, takav sam osjećaj imao. Nije mi bilo svejedno, jer ipak to je bila osoba koju sam zakivao u zvijezde, osoba kojoj sam otvorio dušu, upoznao je sa samim sobom, osoba koja mi je značila sve, odjednom se pretvorila u ništavilo, nekakvo ružno ništavilo. Nekako, ne znam ni ja kako, izgubila je povjerenje u mene, neočekivano, iznenada se sve desilo, ne znam ni ja zbog čega, počeo sam da se krijem, da petljam, da lažem, jednostavno počeo sam da zaobilazim tu našu konekciju u što širem luku. Volio sam je, volim je i dan danas, ali tog dana sam morao da odem, morao sam da se okrenem, da okrenem neki novi list u svom životu, neko novo poglavlje, tako je i bilo. S majkom sam otputovao u Švicarsku kod nekog rođaka, onako nenajavljeno, jer sam mislio da neću imati snage za oproštaj s njom, možda malo bezobrazno od mene, ali život je takav, kada vas umori ono od čega ponajviše očekujete, morate da pravite velike poteze, možda i nisu pravi ili ispravni, ali moraju biti veliki.

nedjelja, 2. veljače 2014.

Prokleta bila ...

Ne znam odakle da počnem, od toga koliko sam volio tu djevojku ili od toga koliko me je koštalo to što sam je volio. Ma najbolje je početi ispočetka, kao i uvijek. Sve se desilo spontano, upoznali se, zavoljeli jedno drugo, standardna ljubavna priča, sve dok se nismo počeli smarati, kroz par mjeseci dosadilo je sve, počeli smo nekako da izbjegavamo jedno drugo, sastajali smo se jednom sedmično, neka kafica brzinska, čisto da se zna da još uvijek postojimo, meni to nekako i nije odgovaralo, jer sam je istinski i iskreno volio, ali nisam htio preko ponosa, nisam htio da joj svaki put padam na koljena, bila je hladna, i ja sam se pravio da sam takav, čisto da ne posumnja da mi je stalo. Klela mi se da me voli, da sam ja cijeli njen svijet, da bi uradila sve za mene a ja joj nisam povjerovao ni riječi. Jedna laž dovede do toga da sve ostale istine postanu sumnjive. Tako se desilo i kod nas, izmišljali smo svakojake priče da bi izbjegavali jedno drugo, čak i kada bi se sreli slučajno, u gradu, izmotavali bi se nekako samo da ne budemo zajedno. Sve do tog izlaska, ja s frendovima, ona sa prijateljicama, ne poznajemo jedno drugo, par puta sam je pogledao, ona se osmjehnula, a ja nisam reagovao, mrtav - hladan, kao da sam je prvi put u životu sreo, a ne da sam sa njom u vezi već par mjeseci.. A onda ta luda ljubomorna strana, dolazi frend iz WC-a do mene, pita me za nju, ja mu odgovorih da smo još samo reda radi zajedno, on mi reče da ju je vidio ispred WC-a s nekim dečkom, moje visine, tu je bio i kraj. Odjednom su sva ta osjećanja nestala, iščeznula su u trenutku. Zaboravio sam bio na sve, koliko je volim, koliko me voli, koliko nam je stalo jedno do drugog. Napisao sam joj kratku SMS poruku, u kojoj je pisalo samo: '' Hvala ti '', ništa više, otišli smo kući iz tog kluba, a mobitel nije prestajao da zvoni, tu cijeli noć, ujutru, te popodne idućeg dana. Nisam je razumio, nisam razumio kako nema ni sekunde te grižnje savjesti, kako je ne peku ta sva moja osjećanja koja sam osjećao prema njoj, kako neko poslije svega može samo tako da okrene novi list i ode odjednom, molila je, preklinjala je, a od mene ništa nije dobila. Niti odgovor. Prokleta bila, jednom si to uradila, i nećeš više nikada.

nedjelja, 19. siječnja 2014.

Nije mi stalo !

Bilo je to dobro vrijeme za mene i nju, bili smo uvijek zajedno i kladili se da će uvijek tako ostati, bili smo nerazdvojni, bili smo kao prst i nokat, sve dok nije počela ta tajanstvenost. Neočekivano je počela da šuti. Počela je da krije neke stvari od mene, počela je da me zapostavlja, subotom da izlazi s kolegicama, viđali bi se ispred kluba samo na par minuta, sve mi je više postalo nejasno. Volio sam je, volio sam je više od života, ali nisam podnosio da se neko odnosi tako prema meni. Iz dana u dan moja ljubav je splasnula, moja očekivanja su nestala, ono vrijeme kad smo bili nerazdvojni sam zaboravio, nisam se više toliko nadao, nisam ništa više očekivao od nje. Postalo mi je svejedno, shvatio sam da mi više nije stalo do nje. S ljubavi smo prešli na neko prijateljstvo, krili smo jedno od drugog sve što se moglo skriti. Viđali bi se jednom u par sedmica čisto onako da se zna da smo još uvijek zajedno, da smo bliski, a nikad nismo bili udaljeni jedno od drugog kao tad. Klela se da me voljela, klela se svojim najmilijima, a ja joj nisam vjerovao, nije da nisam htio, nego nisam mogao da joj više vjerujem. Veza nam je postala smor, čuli smo se par puta dnevno, porukama na mobitelu, čisto da ne zaboravimo jedno drugo, a zaboravljali smo, itekako smo zaboravljali. Vrijeme je prolazilo, a naš odnos se nije popravljao, zapravo nije ni mogao, ohladilo je sve, sva osjećanja prema njoj su jednostavno splasnula, rekao sam sebi da mi ne treba u životu neko ko samo tako može da sve zaboravi iz meni nepoznatog razloga, i tako je i bilo, okrenuo sam se, nisam htio više ništa da bude između nas, prekinuo sam svaki kontakt s njom, zvala me jedno vrijeme, ali i to je prestala kada je uvidjela da sam digao ruke od svega. Danas sam sam, i odlično mi je, jer na kraju krajeva nije mi stalo do nje.

nedjelja, 5. siječnja 2014.

Sjeme ljubavi klijalo je

Dešavalo mi se mnogo puta da se zaljubim, da se zamislim, zastanem i zapitam, da li je to ono što tražim, i svaki put sam pronašao razlog za ''ne'', sve dok nisam sreo nju. Ispočetka nije ništa bilo, bili smo samo prolaznici, svako svojim putem, ćao u prolazi bio je jedini kontakt, sve do tog dana, sve do tog pogleda, koji nam je, kako mi se čini, odlučio sudbine. Desilo se jednog ponedjeljka na predavanju iz Sociologije, onako profesor smoren, dosadne priče, ubijao je u pojam, onako namršten nisam mogao da ga slušam, razgledao sam po amfiteatru, pogled mi je kružio naokolo, sve dok nije zastao na njoj, a ona, samo se osmjehnula i okrenula glavu. Tako je bilo iz dana u dan, nisam imao neke hrabrsoti da joj priđem, niti da je pitam bilo šta, jednostavno sam se gubio kad me ona pogledala, sve do tog trenutka i predavanja iz Engleskog jezika. Onako asistent nekako ženskast, a inače brzo sam kapirao Engleski i bilo mi je dosadno da prolazim opet isto gradivo iz srednje škole, smarao sam se kao i inače, a ona, malo je reći da nije imala pojma, nije shvatala niti jednu jedinu riječ koja je izlazila iz njegovih usta. Taj petak je bio onako, osrednji, raspoložen ajmo reći, provaljivao sam, bacao svoje neslane šale, zbijao smijeh, dok mi nije rekao:  ''Kolega, vi niste obavezni tu da sjedite '' , a ja, samo sam ga čudno pogledao, njega, zatim nju, ona se smijala, glavom sam joj rekao da izađe vani, uzela je torbu i izašla, a ja za njom. Ispred sam joj rekao da idemo na kafu, ne pitao, nego rekao, opet se onako lijepo osmijehnula, i rekla da može. Otišli smo do obližnjeg kafića, sjeli, te kroz priču shvatili da ona i ja ne odgovaramo jedno drugom, a odgovarali smo, itekako. Kroz šalu sam joj rekao da je dosadna cura, a imala je momka, i ja sam imao neku neozbiljnu vezu, od desetak dana, nešto nebitno. Nešto je spominjala ručak, valjda htjela da je vodim, a ja sam opet zbio neku glupu šalu oko toga da ne valja previše jesti, iskreno nisam bio s novcem u dobrim odnosima u to vrijeme.. Onako, razišli smo se, ko ni sebi ni svom, opet svako na svoju stranu. Dođem kući, uđem na Facebook, kad imam šta da vidim, javlja mi se, smije se, nekako imao sam osjećaj da je upijala svaku onu moju glupu šalu, sve što je izlazilo iz mene, nije treptala. Pisali smo tako danima, zvali jedno drugo, viđali se tajno po hodnicima fakulteta, nismo željeli da iko zna za to naše, to što imamo. Iz dana u dan sam se sve više zaljubljivao u nju, u to njeno prekrasno lice, i još ljepšu dušu, sve do tog prvog poljupca, onako kao u filmovima, stojimo na hodniku, ja kao i inače valjam gluposti, zbijam šale, a ona se smije, žurila je na bus, do stanice joj je trebalo nekih pet minuta, a ona je i zadnju sekundu posvetila meni, znao sam da je to to, znao sam da nešto treba da učinim, i jesam, onako glupo sam je pitao:  ''To me nećeš ni poljubiti za kraj? '

 Nasmijala se i krenula je, ja onako okrenuo joj obraz, sve dok nije skroz prišla, a ja hitro okrenem glavu, i to je bilo to, poljubac kao u filmovima. Ona se zacrvenila naglo, okrenula se, nije rekla ništa, krenula par koraka, i shvativši šta je uradila, opet se okrenula prema meni, i samo se nasmijala. Znao sam da je to to, od tog trenutka sve se promjenilo, znao sam da je ona ta, koja će mi donijeti sreću u životu, ta koja će me upotpuniti, moje ogledalo, i jeste, bila je, iz dana u dan sjeme ljubavi klijalo je, vremenom sam je i zavolio, i ona je mene, i dan danas smo sretni, zajedno, uvjereni da nas niko nikada neće moći rastaviti.