Sjećam se kao da se sad dešava. Nas dvoje, njene plave oči, usne, njena meka kosa, nebo i plaža ... Sada, kada pišem o tome, imam osjećaj kao da se dešava u ovom trenutku, baš sada kao onda u ljeto 2012. godine. Bila je to prva a bome i posljednja moja ljubav.
Zaljubio sam se u nju kao u nikoga do tad, jednostavno me opčinila nečim posebnim što ni jedna do tada nije mogla. Uvukla se u moje srce neprimjetno, kao lopov kada želi nešto ukrasti. Da, da, bila je lopov, ali onaj malecni, slatki moj lopovčić, kradljivica i čuvarica srca moga.
Ta noć je obilježila moj, a vjerujem i njen život, bila je magična, posebno nezaboravljiva. Još uvijek osjećam miris njenog tijela, njene nježne usne kako dodiruju moje, ruke kako me dodiruje i govori: "Ovo je poslednje veče da smo zajedno, poslednja noć da pripadam samo tebi, da volim samo tebe i posjedujem samo tvoje srce."
Bila je u pravu, to je bila poslednja noć da pripada samo meni, da je ne moram dijeliti sa drugim, da ne moram razmišljati o tome kako se svako jutro budi pored drugog, kako nosi prsten drugog čovjeka ... Prsten koji nas je rastavio zauvijek.
Sutradan sam je gledao kako prema oltaru šeće u bijeloj haljini kako bi se udala za mog najboljeg prijatelja. A ja? Ja sam bio kum, svjedok tog događaja, iako sam je volio više od samog sebe moram sam je pustiti drugome jer sa mnom ne bi bila sretna, ni ona ni njena porodica koja je ugovorila taj brak.
