Još jedna farsa u nizu, ludilo u mojoj glavi kao i obično. Ne razumijem zašto se ljudi u životu zaljubljuju, koja je svrha toga? Šta da budem povrijeđen po stoti put? Koliki čovjek baksuz mora bit da svaku vezu koju započne okonča prolivenim suzama za još jednom u nizu neuzvraćenom ljubavlju?
Možda se na mene "lijepe" krive ili sam ja kriv? Uvijek isto pitanje, uvijek isti odgovor .. . Tišina ... Da, baš ona tišina koja se pojavljuje svaku noć kada se zatvorim sam u sobi.
Ponekad je zaista teško da se opiše kako se osjećaš, nekim ljudima se jednostavno ne može dokazati da si ponekad za ništa, iako si muško da bi plakao na sav glas.
Ona je bila moj spas, moja jedina nada da prava ljubav postoji. Muško sam, ali često puta govorim kao žena, svi misle da sam razmažena maza kojoj treba zamjenska majka. Ne, nisam, muško sam, ali još uvijek postoje muškarci koji imaju osjećaje i koji traže savršenu ženu za život dok nas smrt ne rastavi, da, još uvijek postoje takvi, samo očito ne postoje više takve žene.
Upoznali smo se prije dvije godine na jednom od kongresa koje posjećujem otkako radim u firmi. Predstavljala je firmu sa kojom smo u savezu, riječ po riječ razmijenili smo i brojeve, nismo se dugo družili kada smo se složili da pokušamo stupiti u neki prisniji odnos. S početka ništa nije bilo ozbiljno kako se na kraju ispostavilo. Djelovala je kao žena koja zna da voli a ne da glumi, koja je iskrena a ne lažljiva manipulatorica koja žudi samo za novcem a ne za ljubavlju. Mislim da me upravo ona dokrajčila svojom manipulacijom, lažima, igricama i prevarama ... Ne razumijem zašto je morala da spava sa mojim kolegom, šta ja nisam dovoljno dobar? Koja je to moja mana, nije se žalila? Glupa pitanja na koja mi niko ne uspjeva dati odgovora. Možda je jednostavno vrijeme da se posvetim samom sebi, poslu i zaboravim na sve moje ljubavi iz prošlosti koje mogu slobodno nazvati greškama i zaboravim fantaziju o savršenoj ženi jer očito ne postoji.
